Moderna, materijalistička slika svijeta samo predstavlja niz analiza o materijalnim sadržajima – znanje koje nema niti najmanji utjecaj na svjetski moral. Sve dok jedna toliko važna činjenica – reinkarnacija, nije prihvaćena od strane javnog mnijenja ili velike većine NIJE moguće iskazivanje apsolutno savršenog ili pravednog svjetskog morala. Sve dok čovjek ne razumije reinkarnaciju nije moguće razumijevanje prave ili apsolutne slike svijeta. Reinkarnacija uklanja veliko praznovjerje da netko nekome može uzrokovati nepravdu i da netko nepravedno pati. Ona uklanja svaki temelj za mučeništvo i pokazuje da svaki oblik nedostatka ljubavi predstavlja pad ili grešku još uvijek nedovršenog ili kozmički slijepog čovjeka.
Moderna, materijalistička slika svijeta nije ispravna. Ona samo predstavlja niz analiza o materijalnim sadržajima i putanjama planeta i galaktika – znanje koje nema niti najmanji utjecaj na svjetski moral. Sve dok psiho-fizička slika svijeta predstavlja nepoznatu pojavu, ostat će nepoznati njena struktura i zakoni, uključujući njene moralne zakone.
Upravo takvo neznanje dovodi danas do ovakvih izjava : «Nema pravde»; «Život je rezultat slučaja»; «Svatko za sebe», itd. Stoga čovjek na toj osnovi temelji svoje ponašanje.
Čovjek ne može razumjeti da može biti pravde na svijetu gdje on vidi da se neka djeca rađaju bolesna, u bijedi i siromaštvu, kod loših roditelja koji ih odgajaju da postanu kriminalci, dok se druga djeca rađaju u bogatstvu i sreći, zaštićena od strane dobrih roditelja i dobivaju pristup najvišim i najpoštovanijim društvenim krugovima. Neka djeca se rađaju vrlo netalentirana, dok se druga rađaju sa sjajnim talentima i sposobnostima. Jedno se dijete rađa kao genije, dok se drugo rađa mentalno hendikepirano.
Neki su ljudi robovi koji moraju naporno raditi i mučiti se za druge koji zarađuju na njihovom napornom radu i žive luksuznim životom. Neki ljudi umiru od proždrljivosti i lijenosti, dok drugi umiru od gladi i prenapornog rada. Neka djeca umiru odmah po rođenju, dok drugi uspiju doživjeti sto godina. Neka se djeca rađaju s vrlo plemenitom i prijateljskom psihom, dok se druga rađaju s mentalitetom koji samo može dovesti do ponašanja bandita ili lopova.
Kako može biti pravde na svijetu gdje sve prividno izgleda kao potpuno besmisleno i gdje su životna dobra tako nejednako raspoređena?
Iako crkveno kršćanstvo pokušava objasniti ovu prividnu nepravdu religioznim dogmama i tradicijama koje izražavaju sliku svijeta na sliku svemogućeg Boga koji je stvoritelj i upravitelj svih živih bića, ono nije uspjelo na taj način objasniti pojave koje dokazuju da slika svijeta predstavlja vrhunac pravde i ljubavi. Njihova bespomoćnost i nesposobnost da objasne takve pojave rezultira izjavom: «Božji su putevi nedokučivi».
Ono što je dovelo crkveno kršćanstvo do te intelektualne kapitulacije ili jalovosti i do proizlazećeg velikog smanjenja broja kršćana na svijetu jest učenje o Bogu koji se smatra svemogućim, sveljubećim i sveznajućim, a koji ipak dozvoljava ogromnoj većini stvorenih živih bića da završe u vječnom paklu – stanju agonije i muke iz kojeg se oni neće osloboditi čitavu vječnost. Za tu strašnu agoniju se kaže da predstavlja kaznu za greške počinjene u samo jednom fizičkom životu na Zemlji.
Kako se vječna ili neprekidna kazna može opravdati privremenim ili konačnim pojavama? I kako ono što je stvoreno može biti kažnjeno zbog svojeg vlastitog nesavršenstva? Oni naravno nisu stvorili sami sebe, već su proizvod stvoritelja. Nije li onda odgovornost na stvoritelju?
Ako je stvoritelj svemoguć, zašto onda on stvara živa bića, znajući unaprijed, zahvaljujući svojem sveznanju, da će ona završiti u paklu? Ako on ne može stvoriti ta živa bića savršenima, on nije svemoguć, ako on ne zna unaprijed da će ona završiti u paklu, on nije sveznajući i ako on unaprijed zna da će ona završiti u paklu, ali ih ne želi osloboditi te velike agonije pa čak šalje tamo većinu svojih stvorenih bića, on onda nije sveljubeći.
Zamislite kada bi takav Bog prošao mentalni pregled. Koja bi bila dijagnoza ?
Stvaralačko biće čiji se najveći rad svodi na stvaranje živih bića sa mentalnom ili duhovnom strukturom koja ih neizbježno osuđuje na život koji rezultira neprestanim bolom i patnjom iz kojeg nema izlaza, stanjem u kojem ona uzalud vječno upućuju svoje samrtne vapaje svojem nemilosrdnom stvoritelju koji nema nikakvih osjećaja i čija svemoć i sveznanje su mogli spriječiti ovu čitavu đavolsku panoramu i mogli su dakle stvoriti suncem obasjano i sjajno postojanje za sve – takav stvoritelj mora biti bez ikakve ljubavi.
S obzirom da se živa bića u paklu nikada ne mogu osloboditi svoje muke, njihov boravak tamo neće za njih imati nikakve koristi ili svrhe.
Ako svemogući Bog ipak nepopustljivo drži živa bića u toj vječnoj muci, to može biti samo zato jer to za njega predstavlja izvor užitka. No, biće koje nalazi užitak u tome da gleda kako se živa bića bespomoćno održavaju u strašnim mukama, može samo biti nenormalno. Njegova se dijagnoza može izraziti samo jednom riječju: «Sadizam».
Đavo u svojem najčistijem obliku sakriven je u zastarjeloj terminologiji ovih dogmi, u ovom stopostotnom poganstvu u religioznim tradicijama koje već dugo dovode do toga da kršćanstvo gubi svoje sljedbenike koji su počeli misliti svojom glavom. Takav čovjek smatra da mora postojati Biće ljubavi koji će poništiti, slomiti i razoriti tu sadističku sliku o gospodaru svemira.
Takva slika o bolesnom Bogu ne može pružiti naprednom istraživaču nadahnuće i odgovarajuću sigurnost u pravdu, a time i temeljnu osnovu za stvaranje višeg morala. S obzirom da i druge velike svjetske religije također sadrže brojne poganske dogme ili shvaćanja koja ne mogu izdržati pravo intelektualno istraživanje i te religije će slično tome gubiti svoje sljedbenike u onoj mjeri i onom brzinom kojom se razvijaju intelektualne sposobnosti ljudi.
Čovjek mora tražiti novu mentalnu i psihičku osnovu za stvaranje morala. S obzirom da moderna materijalistička znanost, kao što smo već spomenuli, može čovjeku samo pružiti analize tvari ili materije, ona nikako ne može riješiti misterij života.
Život se ne sastoji samo od tvari ili materije, već i od života koji upravlja materijom i iskazuje se kroz tvar ili materiju. Zbog toga takva znanost nikako ne može stvoriti osnovu morala.
Duhovna ili mentalna tama, bezbožnost ili poricanje postojanja Providnosti kontroliraju svakodnevni život na području materijalističke znanosti. Zbog toga se posjedovanje najveće vojske i mornarice ili borbene sile sa najvećom mogućom sposobnošću ubijanja, usmrćivanja i uništavanja mora smatrati jedinom djelotvornom sigurnosnom mjerom ili zaštitom.
Stoga ovdje sve više postaje pitanje sile nego pravde. I ovdje se zemaljsko čovječanstvo, koje je tako ispunjeno materijalističkim znanjem i sposobnostima, nalazi na razini životinja i uređuje svoj život u skladu sa zakonom džungle : «Sila je pravda».
S obzirom da se čovjek razlikuje od životinja time što je etično biće, što znači da je njemu suđeno da živi u skladu s principom «pravda je sila», on ne može živjeti u skladu sa zakonom džungle «sila je pravda», a da pri tome ne narušava pravo ljudsko doživljavanje života, koje predstavlja trajni mir, sreću i radost koji se temelje na razumijevanju i ljubavi prema svemu i svakome.
Moral džungle može samo pružiti zemaljskom čovjeku životinjsko doživljavanje života, što je istovjetno trajnom oprezu protiv strašnih zala, tuge i patnje, koji su u slučaju zemaljskog čovjeka pojačani u onoj mjeri u kojoj je pojačana njegova životinjska priroda pomoću oružja za napad i obranu.
I to pojačano slijeđenje zakona džungle predstavlja danas svjetski moral. Time je određen odnos između država i naroda. Iz toga proizlazi da život u odgovarajućoj mjeri mora biti životinjske prirode umjesto ljudske, da mora predstavljati rat umjesto mira.
Nakon ove kapitulacije religije i materijalizma, nova početna duhovna znanost, sa svojim kozmičkim analizama nečeg živog koje se nalazi iza materije ili tvari i svojim opisivanjem prave psiho-fizičke slike svijeta, predstavljat će jedini mogući put ka svjetskom miru.
Ovdje se reinkarnacija ili vječno postojanje jedinke podrazumijeva kao nepobitna logična osnova. Kroz razumijevanje tog vječnog postojanja čovjek vidi da je on primarni uzrok, stvaratelj i izvor svoje vlastite sudbine i da apsolutno nitko od naših bližnjih ili iz naše okoline nikada ne može biti uzrok toga gdje smo se rodili, koga dobivamo kao naše roditelje, kojem okruženju ili okolnostima pripadamo i koje tuge, patnje i druge oblike neugodnosti mi doživljavamo.
Ovi bližnji ili okruženje samo mogu predstavljati sredstva ili instrumente kroz koja mi sami, svjesno ili nesvjesno uzrokujemo ili stvaramo svoje vlastito doživljavanje života, koje je zapravo istovjetno našoj sudbini.
S obzirom da naša sudbina može samo biti posljedica uzroka koje samo sami stvorili, djelomično u ovom sadašnjem zemaljskom životu, a djelomično u svojim prethodnim zemaljskim životima, mi se nemamo pravo ni zbog čega ljutiti, niti bilo koga kriviti za bilo kakve neugodnosti ili nesretne događaje u našoj sudbini. Možemo vidjeti da su sve neugodnosti izraz našeg vlastitog nesavršenstva u umjetnosti življenja i mi stoga možemo učiti iz svakog oblika neugodnosti ili iz svakog iskustva.
Ove analize reinkarnacije i slike svijeta duhovne znanosti u potpunosti uklanjaju veliko praznovjerje da netko može uzrokovati nepravdu i nepravedno patiti. One uklanjaju svaki temelj za mučeništvo i pokazuju da svaki oblik mržnje, ljutnje, zavisti ili, ukratko, svaki oblik nedostatka ljubavi predstavlja pad ili grešku još uvijek nedovršenog ili kozmički slijepog zemaljskog čovjeka.
S obzirom da svi padovi ili greške predstavljaju iskustvo, a iskustvo vodi ka znanju o životu, a znanje o životu vodi ka kozmičkoj vidovitosti ili kozmičkoj inicijaciji, koja predstavlja temelj za savršenog, humanog čovjeka ili za biće poput Boga, iz toga proizlazi da su svi padovi i greške korisni i apsolutno neophodni u božanskom planu svijeta i time potvrđuju kao činjenicu vječne riječi «sve je dobro».
Kada kozmičke analize o reinkarnaciji postanu neizbježna spoznaja pri punoj dnevnoj svijesti među većinom zemaljskih ljudi, u prevladavajućem svjetskom moralu ljubav će zamijeniti zakon džungle.
Harmonija i mir, umjetnost i znanost, ljepota i radost predstavljat će prevladavajuće i sjajne veze između svih naroda, nacija, rasa i pojedinaca na svijetu.
