Tvoja svjetlost je oduvijek bila prisutna i zauvijek će postojati tu, u tebi. Kao i tvoja tama. Stoga si samo i jedino ti onaj koji u svojoj tami može pronaći i probuditi svoje svjetlo.
I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlo prozva Bog dan, a tamu prozva noć. (Knjiga Postanka 1, 3-4)
Svatko od nas posjeduje svoje unutarnje svjetlo, onu iskru koja vječito tinja u najvećim dubinama njegova bića održavajući nit povezanosti s Izvorom (Životom, Bogom, Stvarateljem …) i vodeći ga, kroz iskustva života OVDJE, sve bliže onome što je svrha njegove duše. Kada je ta nit povezanosti jaka i čvrsta, s lakoćom ostvarujemo “vezu” s Izvorom. S lakoćom plovimo životom.
Čini nam se kao da se igramo jer, sve što želimo i trebamo, ostvarujemo bez (ili bar bez mnogo) stresa, napora, brige i nemira. Kao da jednostavno tečemo s rijekom života. Bez otpora. Bez boli. Bez patnje. Bez uzastopnih pokušaja i ponavljanja istih lekcija na putu do cilja. I u svakom se trenutku, bez obzira na to gdje se nalazili, osjećamo “kao kod kuće”.
Da! To zaista jest tako. Jer, kada smo u potpunom povjerenju prema životu i kada svaku nadolazeću promjenu (što je jedina konstanta) prihvaćamo bez otpora, mi zapravo poštujemo, cijenimo i volimo svoj život. A on nam uzvraća to naše povjerenje prema njemu upravo kroz lakoću našeg bivanja u njemu, u svakom trenutku, na svakom mjestu.
Zrcalni odraz tog našeg povjerenja u život je osjećaj (i ne samo osjećaj, nego i naša stvarna stvarnost) da smo uvijek zaštićeni, da svega imamo dovoljno, da se ne trebamo boriti (ni za što i ni protiv koga) i da je smisao svega što nam se događa i kroz što prolazimo uvijek, ali baš uvijek, usmjeren prema našem najvišem dobru i ostvarenju onoga što je svrha naše duše, onoga zbog čega smo sada OVDJE.
Ipak, toliko je mnogo onih čija je nit povezanosti s Izvorom iz nekog razloga nekada prekinuta. Onih koji su toliko mnogo vremena proveli tapkajući mračnim hodnicima svojih života da su već potpuno zaboravili da postoji svjetlo. Njihovo unutarnje svjetlo. I da su samo oni ti koji ga mogu i trebaju upaliti. Onih koji su u stalnom otporu prema svemu što predstavlja život te u vječnoj borbi između dviju suprotstavljenih strana koje su zapravo različiti polariteti istoga, tj. njih samih.
Onih koji su vječiti ponavljači istih lekcija bez spoznaje smisla proživljenih iskustava i njihova savladavanja. Onih koji, jednostavno rečeno, ne prihvaćaju i ne vole život jer zapravo … Ne prihvaćaju i ne vole sebe! Njihov je život prožet vječitim otporom, težinom, nemirom, boli, patnjom, nerazumijevanjem … tamom.
No, mora li tako biti zauvijek, tj. do kraja čovjekovog bivanja OVDJE? Može li se ta tama zamijeniti svjetlom? I, ako da, koji je taj koji to može i treba učiniti?
Ne, tako ne mora biti zauvijek. Ta tama se može zamijeniti svjetlom, a onaj koji to jedino i može i treba učiniti je onaj koji u sebi nosi i tu tamu i to svjetlo.
U svakome od nas u svakom trenutku našeg bivanja OVDJE postoje oba polariteta svakog zamislivog kvaliteta postojećeg u ovom univerzumu (uostalom, svatko od nas je mikrokozmos, odnosno univerzum u malome), pa tako i svjetlost i tama. No, ono što je ključno jest to da su i svjetlost i tama, iako suprotni polariteti, dijelovi ISTOGA, JEDNOGA – tebe koji ovo čitaš.
Dakle, tvoja svjetlost je oduvijek bila prisutna i zauvijek će postojati tu, u tebi. Kao i tvoja tama. Stoga si samo i jedino ti onaj koji u svojoj tami može pronaći i probuditi svoje svjetlo.
“Čovjek ne doživljava prosvjetljenje zamišljajući svjetlost, nego osvještavajući tamu.” – Carl Gustav Jung
To putovanje je beskonačno i zahtijeva od nas da svakog trenutka, do kraja života OVDJE prelazimo vlastite granice. No, odlučujući se (a ODLUKA, jasna namjera je nužan preduvjet svake akcije) za put prihvaćanja cijeloga sebe, dakle i svoje svjetlosti i svoje tame i odabirući prepustiti se životu, stječeš, dragi čovječe, ulaznicu za ono što se zove prosvjetljenje, bivanje u svjetlosti.
Martina Setnik
