Mediji su puni čovjekove patnje, pitanje je zašto se takvi sadržaji žele svakodnevno čitati, gledati i slušati. Nesreće, prometne nezgode, smrt, glad, ratovi, omiljene su medijske teme. Zašto toliko ljudi privlače nesretni sadržaji? Zar nam ništa nije bliže od patnje? Ponekad nam se čini da su nam patnja, tuga i bol bliži od ljubavi i od Boga.
Ljudski život je prožet patnjom tijela i duše, patnjom zbog nevolja i bijede, zbog uvreda, nezahvalnosti, nerazumijevanja, pakosti, neljubaznosti. Paradoksalno je vjerovanje da patnja ne dolazi od Boga, već od slobodne volje čovjeka (koju mu je Bog dao!).
Riječ patnja ima stvarno i metaforično značenje. Ona ne znači nužno bježati od patnje, potiskivati patnju lažnom radošću jer ona mora trajati koliko mora, mora dozrijeti da bi otvorila vrata radosti.
Tko može izmjeriti koliko je patnje u svijetu i u svakom čovjeku? Koliko je ljudi počelo vjerovati u Boga zbog vlastite patnje? Koliko se vrata radosti, mudrosti i ljubavi otvorilo nakon patnje?
Tri vrste zla: metafizičko, fizičko i moralno
Gottfried Leibniz (1646. – 1716.) , njemački mislioc, poznat je po ideji da se postojanje patnje i zla nekako mora opravdati. Smatrao je da postoje tri vrste zla. Prva vrsta zla je metafizičko zlo, kojemu je uzrok nesavršenost i ograničenost svakog čovjeka.
Odnosno, ovdje se radi o našem neznanju. Nitko sa sigurnošću ne može dokučiti zašto postoji zlo, ali navodi da ono ne dolazi od Boga, već od slobodne volje koju imamo. Drugu vrstu zla naziva fizičko zlo, odnosno bol našeg tijela i tjelesnosti.
Zbog naših misli, emocija i osjetila osjećamo bol, koja služi kao kazna ili odgojno sredstvo. Treća vrsta zla je moralno zlo, koje je najveći pokazatelj slobodne volje čovjeka.
Uz ove tri vrste zla, Leibniz naglašava da Božja mudrost i dobrota uvijek prevladavaju svaku ograničenost, bol i zlo, te da je jedino rješenje da ljudi također, transformacijom kroz patnju, krenu težiti ka mudrosti i dobroti.
Patnja i bol kao najveće životne lekcije
Ako treba opravdati postojanje zla u svijetu, tada treba opravdati i postojanje Boga, čovjeka i svemira. Prema tome, Leibniz opravdanje postojanja Boga naziva teodiceja, Bog je uvijek savršen i mudar.
Međutim, zašto Bog nije spriječio zlo, stoga je li zaista svemoćan? Ako Bog ne želi ukinuti zlo i patnju, je li u tom slučaju još uvijek svet, pravedan i dobar? Ako može i želi spriječiti zlo, zašto je stvorio patnju i bol?
Ponuđeni odgovori su: patnja, bol i zlo su kazna i odgojna mjera za čovjeka. Sloboda se nalazi onkraj proživljene patnje, koja se treba prevladati vjerom da nas ona približava Bogu. Stoga je kozmodiceja opravdanje postojanja svijeta, kao najboljeg mogućeg svijeta koji je Bog mogao stvoriti.
Budući da je sve povezano, može postojati samo jedan uzrok svega, Bog, koji je nadmoćna mudrost i beskrajna dobrota. Ako je Bog uvijek za nas, tada nije moguće da netko bude protiv nas.
Sanja Vuković Grbac
