Ima li razlike između moderne politike i modernoga nogometa? Ima li razlike između urlanja na nogometnim stadionima i urlanja na predizbornim skupovima ili političkim mitinzima? Je li itko ikada izmjerio količinu ispljunute mržnje ili kvantum mrzilačke pljuvačke koja se izluči na jednom prosječnom nogoloptačkom skupu i na jednom prosječnom političkom skupu, je li ih usporedio, nivelirao, arhivirao?

I na kraju pitanje prethodnih pitanja: Koji je udio ženske populacije u jednom i u drugom, ili, preciznije: Koji dio strasti živih bića, i u prirodi i u društvu, sve više mora kontrolirati i kanalizirati muška energija, baš zato da emocionalna antropologija ne bi dospjela u ćorskokak, odnosno da nam sumrak civilizacije ne bi prerano došao zbog istrošenosti i premorenosti matrijarhalne energije, prezasićenosti emotivne konvencije, jednostavno, zbog umora, po svim parametrima sve odmornijih žena? Jer, osobno gledajući, ljepotu svih kurtizana, eskort-dama i ovih manekenki-anoreksičarki ne bih dao za ljepotu jedne premorene žene, jer njene oči ne lažu, njene usne se ne rastežu u koketnom smijehu, a obline joj larpurlartistički ne vrckaju. Ljepota umorne žene nije izazovna, ona se ne želi po svaku cijenu svidjeti, ona traži oko što ponire u dubine, ona ima umorni osmijeh civilizacije – poluosmijeh Mona Lise, polukorak Ivane Orleanske koja hrabro kroči k svojoj lomači; da, neestetizirani, muški šovinistički svijete, ženi si dao perilice, sušilice, drobilice da je tobože oslobodiš od napornih kućanskih poslova, a onda si je ugurao u zadimljeni poslovni život da besmisleno tajniči besmislenim menađerima, da svoje vrijeme ulupljava po još besmislenijim knjigovodstima i računovodstvima – eto ti odmorne žene koju ćeš ti zavesti nakon što je ona osam i više sati tupo buljila u kompjuter pa joj je voljnost erogenih zona neslavno skončala u prebolnoj mrežnici oka. Uostalom, čime ćeš je ti više i zavesti? Mozgom koji je svu svoju inventivnost predao tehničkoj milosti ljudske nemilosti pametne telefonije, pornografijom koju si patentirao i kojom si dekapitirao svu suptilnost ljubavne igre (jer, blagi Bože moj – vrijeme je novac, a kovanice imaju obline izazovnije od oblina Merilinke i R(r)itice Hejvortice zajedno), bicepsima, obrijanom kockastom glavom, možda bolidima, jahtama na tri kata? Nečime moraš jer žensko-muška ljubavna konvencija se umara, dosadno joj je od tvojih beskrajnih oktanskih brbljarija, zar ebolom i gej-paradama samo ne dolijevaš ulje na vatru? A ako se one umore, ali ono stvarno…

Aha! Sjetio si se! Pa, zavest ćeš je, obljubiti štono bi se reklo, s dvije stvari poslije kojih se ženska bedra bezodložno raskriljavaju, a to su, zna se – nogomet i politika! Ja! Pohrli ženski svijete da me vidiš lijepog, paunastog, tricepsiranog – DOLJE UM OD IVERJA, ŽIVIO KUM OD PERJA!

Jer, nogomet, politika i šepirenje pauna se na razmak debljine paunova pera drže jedno uz drugo, budući su im ciljevi identični: svo troje služi za zavođenje grupe, mase i u svima njima glavnu ulogu igra muški egzemplar. Razlika je samo u tome radi li to kopunasti mužjak kao slobodnjak ili je nečim: žicom kaveza, okom kamere ili krutošću odijela i kitnjatošću reklamerskih dresova, sputan, ograničen. Tu smo na tragu odgovora na ono preteško pitanje s početka: Koji dio strasti živih bića mora sve više kontrolirati i kanalizirati muška energija? Pa, dok je ženska energija tu kontrolu vršila i vrši vrlo iznijansirano, suptilno, stilski se i etički prilagođavajući, muška to radi đonom u kost (nogometaški) ili bukvalno-metaforičkim pljuvanjem svojstvenim samo politici i političarima.

U praksi to izgleda ovako: stavite li pauna u kavez on, ponajprije, više nema onolikog fizičkog prostora za raskriljavanje one svoje raznobojne lepeze kojom u ljubavnu igru poziva najmanje pet ženki, stoga se ponešto i snuždi te postane monogaman – posveti se samo jednom srcu ispod perja, također zatočenom, ponešto nezainteresiranom (u tim uvjetima) za lelujanje erotiziranih krugova u blještećem, pernatom ovalu. Kad nogometaš istrči na travnjak on postaje bijesni ratnik s irokezicom na glavi (frizurom koja potječe iz indijanskog plemena u kojem, gle slučaja, žene imaju dominantnu ulogu!), spreman da već sljedećeg trenutka kramponima na svojim kopačkama protivniku  utrobu raspori jer, za ime nogomenog saveza Neba, golemi novac je u igri; kad se političar ustrči za govornicu on postaje pljuvač, bukač, urlator; nijednu ženu iza žičane ograde igrališta ili u prvim redovima polit-skupa obojica ne vidjevši, ne čuvši i na nju se ne obazrijevši. Kad se ugase svjetla pozornice, kad se tamom premreže oka kamera i zavlada utiha jer zapjenjeni publikum mačistički otkasa svojim kućama (svojim mekoputnim ženskim uspavljivanjima), sasvim privatno oni postaju osobe pune šarma, osmijeha i kozerije, ponovo slobodni, ponovo uzdrhtali u preponama, ponovo neegzaltirano zavodljivi.

No, izgleda da žensku populaciju ti grubi prijelazi zamaraju pa, koliko god izgledalo da hrle na sportska i politička borilišta, oni zapravo bježe od njih.

 A da zavladaju borilištima i tribinama?

 Rijetkima je to uspjelo, i to tek onda kad su u svoj nastup i izgled ugradile podosta muškog, ružnjikavog, nezgrapnog (Merkel, del Ponte, ili Golda Meir poodavno).

Ali, kad su tim „muškim disciplinama“ pokušale zavladati nepatvorenom ženstvenošću dobijale su „ostima po kostima“ (Indira Gandhi, Julija Timošenko).

No, usprkos umoru žena, unatoč nemaštovitosti muškaraca, svijet ide dalje. U nove prijepore i nesuglasja oko prevlasti matrijarhata ili patrijarhata.

Ako prije ledenog doba ili doba globalnog zatopljenja zavlada bizarno doba – vrijeme u kojem će ženski nogomet prevladavati nad muškim, a u parlamentima i za političkim parlaonicama zastupnice imati prevlast nad zastupnicima, govornice nad govornicima, to će značiti  samo jedno – da je ženska energija nadjačala svoj milenijski umor i da još ima nade.

A onda ti grubi, muški, snagatorski svijete ni krvave dlake na kramponima ni čvrste dlake na irokeškim kostrijetima nimalo ne će pomoći.

atma.hr – 52




Prethodna objava3 životne lekcije
Slijedeća objavaMoćan detoksikacijski napitak koji će razbuditi probavu i olakšati crijeva
Zlatko Tomić
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.