Riječ karma potječe od sanskritskog izvora i znači “djelatnost”. Razumljivo je da se svakome od nas javlja bezbroj pitanja vezanih uz našu vlastitu, ili sudbinu nama bliskih osoba ili prijatelja. Na primjer, kako je moguće da osoba zbog svojih djelatnosti u prošlom životu ispašta u sadašnjem tijelu, ako je njezino prošlo tijelo uništeno? Čovjek uglavnom danas ne zna pronaći uzrok zbog kojih je jedno tijelo povezano s drugim tijelom.
Kako je moguće rezultate djelatnosti izvršenih u ovom tijelu uživati i ispaštati u drugom tijelu, u slijedećem životu? Ovo predstavlja temeljno pitanje svakome od nas budući da vrlo slabo poznajemo suptilne zakone koji vladaju ovim svemirom. Čak ni eminentni suvremeni znanstvenici ne mogu objasniti kako se karma prenosi iz jednoga tijela u drugo. Kao što imamo iskustvo, svaka osobena duša posjeduje vlastito tijelo i drugo tijelo, ili druga osoba, ne uživa i ne ispašta naše djelatnosti ili djelatnosti našega tijela. Zanimljivo je pitanje kako se onda djelatnosti jednoga tijela ispaštaju ili uživaju u sljedećem tijelu. Iz praktičnog života možemo vidjeti da je tijelo koje je djelovalo u prošlom životu već nestalo. Stoga, kako je moguće uživati ili ispaštati posljedice toga djelovanja u nekom različitom tijelu? Na ova i niz ostalih pitanja koja su vrlo važna za shvaćanje zakona karme, odgovorio je Krunoslav Đurđević, autor knjige “Karma – Univerzalni zakon pravde”
Što se događa ako ne želim prihvatiti, prema karmi, svoje novo tijelo?
Uvjetovana duša nema slobodnog izbora; mora prihvatiti određenu vrstu tijela prema svojoj karmi. No kad dođe do tjelesnih reakcija poput sreće i nesreće, treba znati da je uzrok toga sama duhovna duša. Ako tako želi, duhovna duša može promijeniti uvjetovani život dualnosti odabirući duhovni napredak. Živo biće je uzrok svoje vlastite patnje, ali također može biti i uzrok svoje vječne sreće. Kada želi uključiti svoju svjesnost u duhovni život, postaje oslobođeno, a kada želi zadovoljiti svoja osjetila, ponuđeno mu je materijalno tijelo. Tako može slobodno birati hoće li prihvatiti duhovno tijelo ili materijalno, no kad jednom prihvati tijelo, mora uživati ili ispaštati posljedice.
Odakle duša dolazi i zašto pati u ovom svijetu?
Trebamo naglasiti sanskritsku riječ avikara što znači “bez promjene”. Potvrđeno je u Bhagavad-giti da je svako živo biće dio i djelić Vrhovnog Gospodina i tako je njegov vječni zadatak suradnja ili usklađivanje svoje energije s Vrhovnim Gospodinom. To je njegov nepromjenjiv položaj. Čim zaposli svoju energiju i djelatnosti u osjetilno uživanje, ta promjena položaja zove se vikara. Slično, čak i u materijalnom tijelu, kada vodi duhovni život pod vodstvom duhovnog uči-telja, on dolazi na položaj koji je bez promjene jer je to njegova prirodna dužnost. Izvorni položaj je ljubav prema Bogu (bhakti-yogena). Kada se osoba odveže od materijalne privlačnosti i kada se potpuno uključi u ljubav i devociju prema Bogu, to je nepromjenjivost. Akaratritvat znači ne činiti ništa za osjetilno zadovoljenje. Kad osoba čini nešto na vlastiti rizik, tu postoji oblik vlasništva i s tim dolazi reakcija, ali kad osoba čini sve za Boga, ne postoji vlasništvo nad djelatnostima. Osoba se može odmah smjestiti na transcendentalni položaj u kojem nije dodirnuta gunama materijalne prirode pomoću nepromjenjivosti i neprisvajanjem djelatnosti, baš kao što odraz sunca nije dodirnut vodom.
Kako se duša, koja je spiritualna, može poistovjećivati s materijalnim tijelom?
Kada je duša pod čarima materijalne prirode i lažnog ega, kada svoje tijelo poistovjećuje s jastvom, postaje zaokupljena materijalnim djelatnostima i pod utjecajem lažnog ja misli kako je ona vlasnik svega. Na primjer, katkada se čini da se mjesec (duša) kreće s oblacima; zbog oblaka (lažni ego) čini se kao da se kreće. Ali, zapravo, mjesec se ne kreće (duša). Slično tome, kada se duša poistovjećuje s ovim materijalnim tijelom, njezin pravi duhovni sjaj, svjesnost, biva prekriven iluzijom. Zbog iluzije duša misli da se kreće kroz razne sfere života. Uzrok tome je lažni ego koji je kao oblak, te predstavlja granicu između duhovnog i materijalnog postojanja.
Zašto svaka djelatnosti koju činim uzrokuje karmu?
Uvjetovana duša pod čarima materijalne prirode ne može razumjeti da je bilo koja djelatnost koju čini za zadovoljstvo osjetila grješna i da joj samo djelatnosti u predanom služenju Boga mogu dati oslobođenje od posljedica grješnih djelatnosti. Pošto ne odustaje od takvih grješnih djelatnosti, mora mijenjati tijela, ponekad dobra a ponekad loša. To se zove samsara-padavim, što znači “ovaj materijalni svijet od kojeg nema oslobođenja”. Onaj tko želi oslobođenje od materijalnog svijeta, mora se okrenuti predanom služenju i duhovnom životu. Nema drugih mogućnosti.
Je li naša sudbina, karma, već unaprijed određena?
Točna riječ korištena u svezi s tim, yadricchaya, znači da svako biće ima predodređenu sreću i nesreću u svom sadašnjem tijelu, a to se zove zakon karme. Nije moguće samo naporima steći više novaca, inače bi svatko bio na istoj razini bogatstva. U zbilji svatko zarađuje i ima potrebe prema svojoj predodređenoj karmi. Prema zaključku Shrimad-Bhagavatama, mi smo ponekad suočeni s opasnim ili bijednim stanjima bez našeg truda. Savjet je da prihvatimo te stvari kao što je predodređeno. Trebamo svoje vrijedno vrijeme iskoristiti u svjesnosti Boga. Drugim riječima, trebamo biti zadovoljni svojim prirodnim stanjem. Ako je suđeno da budemo u situaciji koja nije jako napredna u usporedbi s položajem nekog drugog, ne trebamo biti uznemireni zbog toga. Trebamo jednostavno pokušati iskoristiti svoje dragocjeno vrijeme za napredak u svjesnosti Boga. Napredak u svjesnosti Boga ne ovisi ni o kakvom materijalno ugodnom ili neugodnom stanju, budući da je oslobođen od svih uvjeta materijalnog života.
Zašto duša obavlja različite djelatnosti u materijalnom svijetu?
Zbog neprekidnog djelovanja za dobrobit materijalnog tijela, koje je izvor stalnih nevolja za dušu (koje slijedi dušu jer je vezana užetom neznanja i plodonosnih djelatnosti), osoba djeluje na različite načine koji uzrokuju ponovno rođenje i smrt.
Kako se duša oslobađa uvjetovanosti karmom?
Postoje razne vrste materijalnog postojanja za živo biće, prema radu kojeg čini u neznanju ili zaboravu na svoj pravi identitet. Onaj tko ude u taj zaborav, ne može shvatiti gdje će njegovo kretanje završiti. Kad netko prihvati nastavljanje materijalnog postojanja, vrlo će teško to prekinuti. Zato Bog sam dolazi ili šalje Svog vjerodostojnog predstavnika, i ostavlja spise poput Shrimad-Bhagavatama i Bhagavad-gite. Tako živa bića koja lutaju u tami neznanja mogu steći dobrobit od tih uputa, svetih osoba i duhovnih učitelja te tako dostići oslobođenje. Ako živo biće ne dobije milost svetih osoba, duhovnog učitelja ili Boga, ne može izaći iz mraka materijalnog postojanja jer vlastitim naporom to nije ostvarivo.
Ako duša dolazi od Boga, kako onda Bog može dopustiti da patim?
Karma-bandhanah znači da će nas, ako ne djelujemo za zadovoljstvo Vrhovnog Gospodina, vezati posljedice naših djelatnosti. Ne bismo smjeli raditi za vlastito osjetilno zadovoljenje. Svatko bi trebao raditi za zadovoljstvo Boga. To se zove yajna ili žrtva. Pod upravom vremena, svatko uživa ili ispašta razultate vlastite karme ili plodonosnih djelatnosti. Kao što mali djelići prašine lete zrakom kada vjetar puše, tako prema vlastitoj određenoj karmi, osoba pati ili uživa materijalni život. Točna riječ s tim u svezi je amshah što znaci “ovisan o vlastitoj karmi”.
Postoji primjer gdje vlada daje svakome mogućnost upravljanja, no osoba po svom vlastitom izboru stvara stanje koje ga primorava da postoji pod različitim vrstama svjesnosti. S tim u svezi dat je primjer vjetra koji nosi djeliće prašine. Potom se javlja munja i slijedi pljusak kiše te tako kišna sezona stvara stanje raznolikosti u šumi. Bog je jako ljubazan jer daje svakome jednaku priliku. No zbog rezultata vlastite karme mi patimo ili uživamo ovaj materijalni svijet. Shrila Bhaktivinoda Thakura, veliki teolog i svetac, savjetuje: “Moj prijatelju, ispran si u valovima vremena materijalne prirode. Molim te, pokušaj shvatiti da si vječni sluga Gospodina. Tada će sve stati i ti ćeš biti vječno sretan.”
Postoje li u indijskoj filozofskoj tradiciji različita tumačenja o glavnom uzroku karme?
Razliku medu vrstama života i njihovom ispaštanju i uživanju neki objašnjavaju kao razultat karme. Drugi kažu da je to zbog prirode, a neki opet daje to zbogvremena, zbogvjere, zbogželje… Postoje razne vrste filozofa – mimamsake, ateisti, astronomi, seksualisti i mnogo drugih klasifikacija mentalnih špekulatora. Pravi zaključak je da nas samo naš rad veže za materijalni svijet u raznim vrstama života. U Vedama je objašnjeno kako su se te razne vrste pojavile. Dogodilo se to zbog želje živoga bića. Živo biće nije kamen budući da ima razne vrste želja ili kama. Vede kažu kamo’karsit. Živa bića su izvorno dijelovi Boga, kao iskre vatre, ali su pale u materijalni svijet, privučene željom da vladaju nad prirodom. To je činjenica. Svako živo biće pokušava gospodariti nad materijalnim izvorima što je više moguće. Ta kama, ili želja, ne može se uništiti. Postoje neki filozofi koji kažu da ako odbacimo sve želje, ponovno postajemo oslobođeni. Ali nemoguće je odbaciti želje jer želja je funkcija živoga bića, duše. O tome smo više govorili na početku same knjige. Ukoliko ne bi postojala želja kao funkcija duše, živo biće bi bilo poput kamena. Shrila Narottama dasa Thakura, također poznati vedski teolog, upravo zato daje savjet da okrenemo svoje želje služenju Vrhovne Božanske Osobe.
Tada želja postaje pročišćena. A kad su nečije želje pročišćene, on postaje oslobođen od svih materijalnih nečistoća. Zaključak je da su sve teorije raznih filozofa o objašnjenju raznih vrsta života i njihova zadovoljstva i patnje, nesavršene i nepotpune. Pravo objašnjenje jest da smo vječni sluge Boga i da, čim zaboravimo taj odnos, bivamo bačeni u materijalni svijet gdje poduzimamo razne djelatnosti i uživamo, ili ispaštamo rezultate. Došli smo u ovaj materijalni svijet svojom vlastitom željom, no ta ista želja mora se pročistiti i uključiti u predano služenje Boga. Upravo to pročišćenje svjesnosti glavni je zadatak ljudskog bića. Tada će doći kraj našoj bolesti lutanja svemirom u raznim oblicima i stanjima svijesti.
Postoji li, prema Vedama, duša u životinjama i biljkama?
Prema tjelesnom konceptu života uočavamo jasnu razliku u pogledu raznih vrsta životnih oblika. Živo biće, duša, prolazi kroz razne vrste materijalnih oblika, ali unatoč svim takvim promjenama tijela, poput biljaka, mačaka, pasa, ljudi, ono je vječno. Zato kada promatramo živa bića s tjelesnog gledišta, uočavamo razlike. Zapravo, nitko nije ni neprijatelj, ni prijatelj. Sve duše prolaze kroz razne vrste tijela po zakonu karme, ali čim su u svom duhovnom identitetu, ne vide razlike u smislu ovoga zakona.
Drugim riječima, kako je rečeno u Bhagavad-giti (18.54): brahma-bhutah prasannatma – samospoznata duša koja je već oslobođena, ne vidi razliku u smislu izvanjskih tijela. Ona vidi sva živa bića, u svim mogućim životnim oblicima, kao duhovne duše, vječne sluge Boga.
Moramo pokušati naučiti promatrati sva živa bića – ljude, životinje, biljke, s jednakom vizijom. Ne bismo smjeli gledati na druga bića materijalistički i činiti nad njima nasilje.
Kako, prema Vedama, odlike oca i majke prilikom začeća utječu na njihovo dijete?
Obično kćer poprima odlike svoga oca, a sin odlike majke. Prema aksiomatskoj istini, one stvari koje su jednake istoj stvari, jednake su i međusobno. Tako je u Vedama opisan slučaj djeteta kralja Ange koje je postalo sljedbenik djeda po majci. Prema smriti-shastri, dijete obično slijedi načela ujakove kuće. Sanskritski izraz, koji se često spominje u svezi ove tematike, naranam matulakarma, znači da sin obično slijedi kvalitete majčine obitelji.
Ako majčina obitelj posjeduje loše značajke ili odlike, sin će, iako rođeno od dobroga oca, poprimiti odlike majčine obitelji. Zato se prema vedskim običajima prije vjenčanja astrološki izračunavaju odlike mladićeve obitelji, i obitelj djevojke. Ako je prema astrološkim proračunima spoj povoljan, dolazi do vjenčanja.
Ako smo u dodiru ili društvu s osobom koja ima lošu karmu, mož e li to i na nas negativno utjecati?
Postoji lijepa priča o tom problemu. Jednom su davno sveti mudraci izabrali kralja Venu za kralja Indije, no kralj se pokazao objesnim, pa su se sveci jako bojali da će dobiti grješne reakcije. Zakon karme zabranjuje druženje s pakosnim i iskvarenim osobama. Izabirući Venu na prijestolje, sveti mudraci su se svakako družili s njim. Konačno je kralj Vena postao tako pakostan da su se mudraci bojali da će biti okaljani njegovim djelatnostima. No prije nego su išta poduzeli, pokušali su smiriti i ispraviti kralja da ne bude više zao. No nisu uspjeli i kralj je i dalje nastavio djelovati grješno. Na kraju su bili prinuđeni smijeniti kralja u strahu od njegovih grijeha. Za razliku od toga, druženje sa svetim osobama postupno ispire prljave stvari iz srca materijaliste milošću gurua, duhovnog učitelja. Kao što srebro postaje sjajno poliranjem, tako se i srce materijaliste čisti od požudnih želja dobrim druženjem sa svetim osobama. Živo biće ili duša zapravo nema nikakve veze sa svojim materijalnim uživanjem i požudnim željama. Ono jednostavno zamišlja ili sanja dok spava. No družeći se sa svetim osobama, budi se u shvaćanju vlastitog prirođenog položaja vječnog djelića Boga.
Razlikuje li se duša životinje i biljke, ukoliko je imaju, od ljudske?
Osoba vidi razliku između sebe i drugih samo zbog različitih uzroka, baš kao što naše tijelo drugačije izgleda kad se odrazi navodi, ulju ili u zrcalu. Kada je prekriveno s upadhi, određenim tijelom, živo biće vidi razliku kao što vidi razliku u odrazu na vodi, ulju ili u zrcalu. Kada se nešto odražava na vodi, izgleda kao da se kreće. Kada se odražava na ledu, izgleda mirno. Kada se odražava na ulju, izgleda mutno. Predmet je jedan, ali pod različitim uvjetima drukčije izgleda. Ukoliko se otkloni čimbenik koji daje neke kvalitete, sve izgleda kao jedno. U zaključku, zbog različitih uzroka, živo biće je vidljivo u raznim oblicima životinja, ljudskih bića, drveća, itd. Svako živo biće zapravo je rubna energija Boga (tatastha-shakti). U Bhagavad-giti (5.18) se zato objašnjava da osoba koja zapravo vidi duhovnu dušu, ne razlikuje učenog brahman u-svećenika, psa, slona ili kravu (panditah-samadarshinah). Učena osoba vidi samo živo biće (dušu) a ne izvanjske prekrivače. Razlika je rezultat različite karme, ili plodonosnih djelatnosti, i kada zaustavimo plodonosne djelatnosti, preobražavajući ih u djelatnosti predanosti, možemo razumjeti da se ni od koga ne razlikujemo, bez obzira na oblik materijalnog tijela.
Ako su želje uzrok naše patnje u svijetu, mogu li se one nekako onemogućiti?
Želje za plodonosnim djelatnostima čvrsto su ukorijenjene, no ipak drveće želja može se potpuno iskorijeniti procesom koji se naziva bhakti-yoga, jer duhovni život zapošljava “višu” želju. Osoba može napustiti niže želje kada je zaokupljena višom željom. Pokušati zaustaviti želje je nemoguće. Osoba mora željeti spoznati Boga kako ne bi bila zapletena u niže želje.
Jnaniji (čit. gjaniji), ili osobe koje su sklone filozofskoj špekulaciji, zadržavaju želju da postanu jedno s Bogom, ali takva želja također se smatra kamom ili požudom.
Slično, hatha yogiji žele mistične moći i to je isto kama.
Bhakte (sljedbenici Boga), bez ikakvih želja za materijalnim uživanjem, postaju pročišćeni.
Nema umjetnog načina za zaustavljanje želja. Želja postaje izvor duhovnog uživanja samo pod Božjom zaštitom. Zato trebamo uzeti utočište Boga, a ne neuspješno pokušavati zaustaviti želje za materijalnim uživanjem. Sve dok smo nesposobni zaustaviti želju za materijalnim uživanjem, nema mogućnosti da postanemo oslobođeni od zapletenosti u materijalno postojanje. Može se zaključiti da valovi rijeke neprestano teku i ne mogu se zaustaviti, no teku prema moru. Kad plima dođe do rijeke, preplavljuje tijek rijeke i sama rijeka postaje preplavljena, a valovi mora istaknutiji su od valova rijeke.
Ako je netko pošten, pomaže drugima, hrani gladne, otvara bolnice; jednom rječju, ako je pobožan, zar to nije dovoljno da se oslobodi karme?
Sve dok je osoba zapletena u plodonosne djelatnosti, primorana je prihvaćati jedno tijelo za drugim. To se zove karma-bandha-phansa, zapletenost u plodonosne djelatnosti. Nije bitno je li uključena u pobožne ili grješne djelatnosti jer obje su uzrok daljnje zapletenosti u materijalna tijela. Pobožnim djelatnostima osoba se može roditi u bogatoj obitelji, dobiti visoku izobrazbu i lijepo oblikovano tijelo, no to ne znači da su bijede života konačno otklonjene. U zapadnim zemljama nije neuobičajeno da se osoba rodi u bogatoj aristokratskoj obitelji, niti je neuobičajeno da je obrazovana i ima lijepo oblikovano tijelo. No to ne znači da su zapadnjaci slobodni od životnih problema koji se očituju u obliku bolesti, suptilnih patnji i frustracija. Iako trenutačno mlađa generacija zapadnih zemalja ima dobro obrazovanje, ljepotu, bogatstvo, dovoljno hrane, odjeće i pogodnosti za osjetilno zadovoljenje, ipak je nesretna i nezadovoljna. Nesretni su u tolikoj mjeri da postaju anarhisti, hipiji, punkeri, raperi, a zakoni prirode ih sile da prihvate bijedan život. Tako žive zanemarujući čistoću tijela, bez skloništa, bez hrane i prisiljeni su spavati na ulici.
Može se zaključiti da osoba ne može postati sretna jednostavno vršeći pobožne djelatnosti ili grješne djelatnosti. Nije točno da su oni koji su se rodili sa srebrnom žlicom u ustima slobodni od materijalnih bijeda rođenja, starosti, bolesti i smrti. Takve djelatnosti uzrokuju zapletenost i prijelaz iz jednoga tijela u drugo. Narottama dasa Thakura naziva to karma-bandha-phansa. U vedskom spjevu Shrimad-Bhagavatamu opisan je slučaj velikog kralja Prachinabarhishata koji je priznao tu činjenicu, te je stoga iskreno upitao svoga duhovnog učitelja Naradu Munija, kako može izaći iz karma-bandha-phanse, zapletenostj u plodonosne djelatnosti. To je zapravo stanje znanja na koje se misli u prvom stihu Vedanta-sutre: athato brahma jijhasa (čit. digjasa). Kada osoba dode na razinu frus-tracije u pokušaju da namiri karma-bandha-phansu, raspituje se o pravoj vrijednosti života koja se zove brahma jijhasa. Da bi se raspitivala o krajnjem cilju života, Vede nalažu: tadvijhanartham sa gurum evabigacchet – “Za shvaćanje transcendentalne znanosti, osoba mora prići vjerodostojnom duhovnom učitelju.” Kralj Prachinabarhishat je pronašao najboljeg duhovnog učitelja, Naradu Munija, i pitao ga o tom znanju kojim se može izbaviti iz zapletenosti u karma-bandhaphansu, plodonosne djelatnosti. To je pravi smisao ljudskoga života. Kao što piše u drugom poglavlju prvoga pjevanja Shrimad-Bhagavatama (1.2.10), jedini zadatak ljudskoga bića raspitivanje je kod vjerodostojnog duhovnog učitelja o oslobođenju od zapletenosti u karma-bandha-phansu.
Kakva je razlika između uvjetovane i oslobođene duše?
Čak iako je netko oslobođena duša, ipak prihvaća tijelo koje je primio zbog svoje prošle karme. Međutim, svoje uživanje i patnju koje dolaze zbog karme shvaća na ispravan način, kao što budna osoba pravilno shvaća svoj san. Tako oslobođena osoba ostaje postojana i nikad ne djeluje za dostizanje drugog materijalnog tijela pod utjecajem triju odlika materijalne prirode (neznanja, strasti i vrline). Razlika između oslobođene i uvjetovane duše je u tome što uvjetovana duša sebe doživljava kao fizičko tijelo, dok je oslobođena osoba spoznala da nije tijelo, već duh koji se razlikuje od tijela. Sve dok se osoba ne raspituje o duhovnim vrijednostima života, poražena je i podređena bijedama koje proizlaze iz neznanja.
Bila grješna ili pobožna, karma ima svoj rezultat. Ako je osoba uključena u bilo koju karmu, njezin um zove se karmatmaka, obojen plodonosnim djelatnostima. Sve dok je um nečist, svjesnost je nejasna, i tako dugo dok je osoba uključena u plodonosne djelatnosti, mora prihvaćati materijalna tijela.
Obično ljudi misle da trebaju djelovati vrlo pobožno kako bi se oslobodili problema i patnji, no to nije točno. Čak i ako smo uključeni u pobožne djelatnosti ili u teorijsko-filozofsku špekulaciju, ipak na kraju bivamo poraženi. Jedini cilj nam treba biti oslobođenje od okova maye, iluzije, i svih materijalnih djelatnosti. Spekulativno znanje i pobožna djelatnost ne rješavaju istinske probleme ljudske egzistencije. Trebamo se raspitivati kod vjerodostojnih duhovnih autoriteta kako bismo shvatili svoj izvorni duhovni položaj. Kao što je rečeno u Bhagavad-giti (4.37): “Kao što plamteća vatra pretvara drvo u pepeo, tako vatra znanja spaljuje u pepeo sve reakcije nastale od materijalnih djelatnosti.” Ako osoba ne shvati jastvo i djelatnosti jastva, treba se smatrati materijalno vezanom.
U Shrimad-Bhagavatamu (10.2.32) spominje se vrlo važan stih u svezi toga: ye]nye] ravindaksa vimukta-maninas – osoba koja nema znanje bhakti-yoge, može misliti da je oslobođena, ali to zapravo nije istina. Aruhya kricchrena param padam tatah: takvi ljudi mogu dostići neosobni sjaj Brahmana (brahmajyoti) ili sjaj Božjeg tijela, no ponovno padaju u materijalno uživanje jer nemaju nikakva znanja o predanom služenju Boga, o tome da je on Vrhovna Osoba. Sve dok se zanimaju za karmu (plodonosno djelovanje) i jnanu (suho filozofsko znanje), nastavljaju patiti.
Kako čovjek treba djelovati u životu?
Treba djelovati samo za dobrobit duše; svaku drugu djelatnost valja napustiti. Za onoga koji djeluje na taj način, kaže se da je bez želja ili nishkama. Živo biće zapravo ne može biti bez želja, ali kada želi dobro duši i ništa više, kaže se da je bez želja. Današnja ljudska civilizacija temeljena je na zadovoljenju osjetila, a posljedica takvog djelovanja ovisnost je većeg dijela ljudi o raznim proizvodima materijalne civilizacije.
Nitko ne poštuje duhovnu kulturu. Materijalistička civilizacija vezana je za ugra-karmu, užasne djelatnosti uzrokovane grješnim požudnim željama. Ljudi su bezvjemi i ne vode duhovni život preporučen u svetim spisima. Vođeno brahmanama, svetim osobama, društvo bi trebalo slijediti načela Bhagavad-gite ili drugih svetih spisa. Tada će ljudi postati sretni. Kad ljudi slijede svete spise i vode duhovni život, njihova srca postaju mirna, kao i njihovi umovi, te mogu napredovati u duhovnom životu prema konačnom cilju.
Kako to da naša misao u posljednjem trenutku života određuje našu sljedeću inkarnaciju?
Odmah na početku odgovora citirat ću stih iz Bhagavad-gite (Bg, 8.6): “Kojeg god stanja da se netko sjeća pri napuštanju tijela, to stanje će sigurno dostići.”
Nakon napuštanja tijela, osoba dobija drugo tijelo prema svom mentalnom stanju u trenutku smrti. Dok umire, osoba uvijek misli na ono s čim je bila zaokupljena tijekom života. Postoji o tome lijepa priča iz Purana. Prema gore spomenutom stihu, Maharaja Bharata, veliki vedski kralj, dobio je tijelo jelena budući da je uvijek mislio na jelena i pritom zaboravio na obožavanje Vrhovnog Gospodina. Svako živo biće vezano je raznim djelatnostima zbog druženja s trima odlikama prirode: vrlinom, strašću i neznanjem. Kao što je rečeno u Bhagavad-giti: karanam guna-sango]sya – “To je zbog njegovog druženja s materijalnom prirodom. Zato se susreće s dobrim i zlim, medu raznim vrstama života.” (Bg, 13.22)
Mi dobijamo razna tijela unutar 8.400.000 vrsti života prema svojoj karmi. Karmana daiva-netrena: djelujemo pod utjecajem materijalne prirode onečišćene trima odlikama i tako dobijamo određenu vrstu tijela prema višoj naredbi. To se zove karma-bandha. Kako bi osoba izašla iz karma-bandhe, mora se uključiti u duhovni proces. Tada na nju neće utjecati odlike materijalne prirode. “Onaj tko se potpuno uključio u duhovni život, tko ne pada ni u kakvim okolnostima, odmah transcendira odlike materijalne prirode i tako dolazi na razinu shvaćanja svoje duhovne prirode.” (Bg, 14.26)
