Već neko vrijeme promatram svoje duboko usađene strahove i u njima pronalazim uvjerenja koja prepoznajem u skoro pa svakoj osobi koju susrećem kroz život, uvjerenja o kojima se ne razmišlja mnogo, a još manje se o njima govori, iako je činjenica da upravo ta uvjerenja imaju veliki utjecaj na kvalitetu našega života, onoga koji se odvija unutar i izvan nas.
Widget not in any sidebars
To je ono temeljno uvjerenje o životu i tome što on predstavlja i kako funkcionira, na tome uvjerenju gradimo svoje planove za život, odnose s drugim ljudima, na osnovu njega odgajamo svoju djecu, a i sebe.
Gledajući iz ove perspektive koja se uvelike razlikuje od onoga gdje sam bio prije par godina, zapravo mi je sasvim jasno odakle izvire sav ovaj kaos u svijetu. Sve je to samo posljedica naših uvjerenja koja nosimo unutar sebe i po kojima djelujemo kroz život. Vratite se malo unazad u svoje djetinstvo i pokušajte se sjetiti lekcija koje ste naučili o životu, bilo da je to od vaših roditelja ili općenito od okoline (kultura, tradicije, religija) u kojoj ste odrastali.
Da li vam je ikada itko dok ste bili mali rekao kako je život prelijepo iskustvo u kojemu imamo mnogo mogućnosti da se izrazimo onako kako želimo, kako kroz njega stječemo predivna prijateljstva i upoznajemo ljude od kojih možemo mnogo toga naučiti, kako je život zapravo privilegija na kojoj treba biti zahvalan i kako je on sam po sebi najveće bogatstvo koje možemo posjedovati u ovome utjelovljenom životu. Jer uistinu, veće bogatstvo od života u ovoj dimenziji ne postoji, a opet mi ljudi dajemo svoj život kako bi stekli neko imaginarno bogatstvo koje postoji samo u našim požudama.
Meni osobno nikada nitko nije na ovaj način opisao život, zapravo mi je život predstavljen kao nešto što me neće maziti jer u svojoj suštini on je nemilosrdan i ne prašta greške. Često sam slušao kako se čovjek mora dobro ili krvavo oznojiti kako bi uspio i postigao nešto u životu, kako uspjeh i sreća ne padaju sa neba, kako je novac izvor svih zala i kako su bogati ljudi uglavnom iskvareni. Danas živim u spoznaji da ništa od toga nije točno, no dugo godina vjerovao sam upravo suprotno.
Kada je dijete dugo godina izloženo takvim sugestijama o strane ljudi koji ga okružuju a posebice roditelja čije se riječi u djetinstvu bez imalo razmišljanja uzimaju za istinu nad istinama, događa se to da tuđa uvjerenja i tuđi strahovi na taj način bivaju usađeni u njegovu podsvijest odakle kasnije kao iz sjene upravljaju načinom na koji to dijete, sada veće odrasla osoba, razmišlja i djeluje.
Strah za egzistencijom, strah od odbačenosti, strah od neuspjeha, strah od samoće i strah od smrti su zajednički manje više svim ljudima na ovoj planeti. Činjenica je da se mi s tim strahovima nismo rodili, tek kasnije mi smo naučeni da se bojimo svega onoga za što smatramo da je prijetnja našemu životu i lagodnosti življenja.
Problem je u tome što smo rođeni u neznanju i u neznanju nastavljamo da živimo, fokusirani na upoznavanje i shvaćanje sebe i života isključivo na osnovu svoji pet osjetila (vid, sluh, dodir, njuh i okus) , zanemarivši svoj viši aspekt postojanja, onaj Duhovni koji zapravo pokreće ovo tijelo i čini ga živim.
U svakome od nas postoji znanje ili točnije duboka spoznaja o postojanju nečega što mi nazivamo; sreća, ljubav, blagostanje, bogatstvo, mir i sloboda. Spoznaja o tim uzvišenim stanjima, u nama stvara iskonsku potrebu da se utemeljimo u njima jer osjećamo duboko u sebi da je to naše temeljno pravo, što zapravo uistinu i jeste.
No neznanje u kojemu živimo i kroz koje djelujemo nas navodi da tražimo ta uzvišena stanja negdje izvan nas, mi jednostavno ne znamo drugačije, naš pogled je usmjeren prema vanjskome svijetu. on je sve što poznajemo i osjećamo pa shodno tome mi vjerujemo kako su sreća, ljubav, mir i sloboda također dio toga vanjskog svijeta koji si moramo na neki način priuštiti.
Prvo i osnovno što moramo spoznati je to da sreća, ljubav, mir, blagostanje, bogatstvo i sloboda ne postoje odvojeni jedno od drugoga, njihova odvojenost postoji samo u dualnosti našega uma. Sva ta uzvišena stanja su zapravo jedna cjelina koja predstavlja ono što naša Duša zapravo jeste, a to je prisutnost Božanskoga u nama.
Ako želimo da se utemeljimo u uzvišenim stanjima za kojima naše biće žudi od trenutka kada je se utjelovilo u ovoj materijalnoj dimenziji postojanja, tada nam mora biti jasno da se naša potraga mora okrenuti ka unutra, jer mi jesmo izvor onoga što tražimo. To znači da moramo upoznati sebe, moramo umrijeti prije smrti i ponovno biti rođeni odbacujući svoj identitet koji smo izgradili na strahovima i uvjerenjima koja smo skupljali živeći u neznanju.
Naš identitet i sva uvjerenja koja ga sačinjavaju je ništa drugo nego li misao za koju smo se vezali a kao što znamo misao je samo iluzija, dakle naš identitet je djelo iluzije i kao takvo nije dostojno da nas drži u vezanosti za sebe.
Mnogi vjeruju da izgubiti svoj identitet znači izgubiti sebe, ja vam kažem da izgubiti identitet znači pronaći sebe i biti ponovno rođen. Upravo odbacivanjem onoga što smatramo svojim identitetom mi umiremo prije smrti i ponovno se rađamo uronjeni u Svjesnost koja nam razotkriva sve tajne života Utvrdivši se u ovoj istini mi spoznajemo da sve ono za čime smo ikada tragali je zapravo oduvijek bilo dio nas, to jest mi smo izvor svega što nam je potrebno da budemo ono što želimo.
Namaste
Anđelko Katinić
Pratite Vitae Est na Facebook stranici
