„Najopasniji čovjek je svatko tko iskorištava nečiju duhovnu potrebu. Ako vam neko ukrade imetak to nije tako opasno, ako vas neko iznevjeri to nije tako opasno, ali ako vas neko prevari i ubije, ili samo odgodi vašu težnju ka meditaciji, ka božanskom, ka ushićenju, onda je grijeh veliki i neoprostiv.“ – citat nepoznatog autora. Duhovnost je spoznajni moment, put ka višoj Istini, put ka Bogu (bez obzira na ime).

Duhovnost se ne može izjednačavati s religijom

Početak razmišljanja o svrsi života vodi ka duhovnosti. Ivan Antid u svojoj knjizi Sankhya kaže: „Duhovnost je unutarnji proces. Vanjski oblici duhovnosti, rituali, dogme i institucionalne religije su lažna imitacija duhovnosti. Autentična duhovnost počinje jedino u ličnosti procesom njene individuacije, kako bi apstraktni Duh dobio svoje konkretno oličenje. Sve što je izvan toga nije duhovnost.“ „Bez iskustva transcendencije čovjek je uvijek ili destruktivan, ili je rob vjerskog i društvenog autoriteta koji mu zapovijedima i zakonima nameću moral i kakvu takvu kontrolu u ponašanju.“

Duhovnost se ne može izjednačavati s religijom. Svaka je religija samo mali dio božanske istine, stvorena da fokusira ogromnu panoramu ljudske mašte koja tvrdi da predstavlja ili zamjenjuje istinu.

Religije su kao jedna od sedam boja sunčeva spektra. Svaka za sebe kaže da je prioritetna bijela svjetlost.

Religija daje dvodimenzionalnu sliku stvarnosti, ne dozvoljava sumnju, nema jasnu percepciju, počiva na dogmi. Duhovnost daje višedimenzionalnu sliku i naprosto traži propitivanje i traženje istine koja je Božanska. U materijalnom svijetu podložna je manipulaciji zbog nesavršenosti čula materijalne prirode čovjeka.

Maksima iz perzijskog Javidan Hirada kaže: „Istina se javlja u dva vida – prvi: ona je izražena i očigledna, drugi: potrebno joj je neprekidno dokazivanje i predočavanje.“ Samo kad ovaj vid istine postane univerzalno očigledan, kao što je sada nejasan i maglovit, i kao takav pogodan da ga sofizam i kazuistika deformiraju, samo kad ova dva vida postanu jedno, svi de ljudi vidjeti isto.

Opis planine nije planina

J. Krishnamurti kaže: „Smatram da ne postoji put do istine, njoj ne možete pridi nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom. To je moja točka gledišta, kojoj sam potpuno i bezuvjetno dosljedan. Istina, budući neograničena, neuvjetovana, nepristupačna nijednim postojećim putem, ne može biti organizirana; niti ijedna organizacija treba biti osnovana da vodi ili prisiljava ljude uz bilo koji poseban put. Ako to shvatite, tada dete uvidjeti kako je nemoguće organizirati vjeru. Vjera je čisto osobna stvar, i ne trebate i ne smijete je organizirati. Ako to učinite, postaje mrtva, kristalizirana. Postaje religija, sekta, vjerovanje koje se izlaže drugima. To je ono što svi širom svijeta pokušavaju učiniti. Istinu ne možete spustiti dolje, već pojedinci moraju učiniti napor da je dostignu. Ne možete spustiti planinski vrh u dolinu. Opis nije opisano; ja mogu opisati planinu, ali opis nije planina, i ako se uhvatiš u opis, kao što većina ljudi radi, onda nikada nećeš vidjeti planinu.“ Nadalje kaže: „Kada neko izgubi duboko intiman odnos s prirodom, tada hramovi, džamije i crkve postaju važni.“

Razlike među religijama izvor su mržnje. Svaka od njih svojata pravo na istinu, zaboravljajući da potječu iz istog izvora i u njega se vraćaju. Sve religije imaju i etički sustav. Kroz povijest zagovarali su ga i filozofi s najnaprednijim mislima, ali, nažalost, uvijek prevlada ljuska sebičnost i individualizam, nema solidarnosti koja omogućava opći napredak. Jedan je od osnovnih postulata svih religijskih skupina je tolerancija, no, nažalost, to je samo floskula, retorika bez istinske želje da se primjeni. Tolerancija traži i nekakvo odricanje i iako je to vjersko poslanje, nitko se ne želi ničega odreći. Vlada isključivost, legitimitet im proizlazi iz sile, a poslovica kaže: „Sila Boga ne moli.“

Rečeno je da onaj tko radi za sebe bolje da ne radi ništa; bolje da radi za druge, za sve ostale, jer svaki cvijet ljubavi i dobrote koji zasadi u vrtu svoga susjeda, učinit će da puno korova iz njegova vrta nestane, tako da će vrt Božji koji možemo nazvati Humanost procvjetati kao ruža.

Postoji zanimanje za duhovnost, uvijek je i postojala, ali su bili brojni razlozi koji su je onemogućavali. U knjizi H.P. Blavatsky napisane 1889 godine, Ključ teozofije, kaže se: „Ja vjerujem da ima nekoliko razloga za to. Između ostaloga, možemo spomenuti da je prvi: izuzetna reakcija plitkih materijalističkih teorija koje sada prevladavaju među znanstvenim učenjima. Drugi: generalno nezadovoljstvo vještačkom teologijom raznih kršćanskih crkvi, zatim i veliki broj sekti u međusobnom konfliktu koji se svakodnevno povećava. Treći: sve veća očiglednost činjenice da vjerovanja koja su uzajamno kontradiktorna ne mogu biti istina, što znači da ono što nije dokazano ne može biti stvarno. Ovo prirodno nepovjerenje u konvencionalne religije samo se pojačava i njihovim potpunim neuspjehom da održe moral i pročiste mase i društvo. Četvrti: uvjerenost od strane mnogih i znanje nekolicine da negdje mora postojati sustav, filozofski i religiozni, koji neće biti samo spekulativan, već znanstven, i, konačno, vjerovanja da se takav sustav može pronaći samo u učenjima koja datiraju puno prije svih modernih religija.“

Nakon punih sto dvadeset godina ove su misli aktualne i danas, kao da se nije ništa promijenilo. Djelomičan napredak ostvaren je širenjem vedskog učenja zahvaljujući i Heleni Blavatsky (sadrži i učenje budizma koje isto vuče izvore iz Veda), a kasnije i nizu izvornih indijskih učitelja (gurua) koji su širili svoja učenja na Zapadu, kao što su Vivakenanda, Paramahansa sa svojim impersonalističkim učenjem, zatim predstavnik raja- yoge Swami Rama.

Dolazi i niz drugih koji donose i upućuju u tehnike hatha-yoge što je poprimilo i pizza-efekt, masovnost bez duhovne dubine.

planina

Duhovnost je egzaktno i empirijski nemjerljiva

Za ovu temu interesantna nam je kozmologija koja je prikazana u Vedama ili točnije Puranama koje nazivaju petim Vedama. Duhovnost je vezana za najviše sfere, iz tog razloga potrebno je i poznavati kozmologiju. Tumačenje duhovnosti i kozmologije na jedan novi način, može se reći izvoran na Zapad donosi A.C. Bhaktivedanta Šrila Praphupada svojim dolaskom u Ameriku 1965. godine. Objavljuje Bhagavad-gitu kakva jest, potom Šrimad-Bhagavatam i niz drugih popratnih knjiga. Njegova djela sačinjavaju pravu biblioteku vedske filozofije, religije, književnosti i kulture. To je najtemeljitija osnova za početak istinskoga duhovnog učenja, s tim što je počeo okupljati i učenike kako bi širili duhovnu misiju i učenje koje je prorekao još duhovni vođa iz petnaestog stoljeća Šri Caitanya Mahaprabhu, prethodnik Šrila Prabhupade, nastavljača Brahma-sampradaje (učeničkog naslijeđa).

Duhovnost je egzaktno i empirijski nemjerljiva. Protuteža je racionalnosti i empiričnosti egzaktnih nauka. Kod duhovnosti naglasak je na osobnim iskustvima; područja su to koja nisu istražena, neke druge dimenzije koje se drastično razlikuju od današnjih ljudskih spoznaja. Duhovnost teži ekspanziji svijesti, religija namede zadane okvire što je u konačnici dogma.

Bhagavad-gita – Duhovnost je istinsko znanje

Bhagavad-GitaDuhovnost predstavlja istinsko znanje, a opisano je u Bhagavad-giti (13.8-12) gdje Krišna (sam Gospodin) kaže:

amanitvam adambhitvam ahimsa ksantir arjavam
acaryopasanam saucam sthairyam atma-vingrahah

indriyarthesu vairagyam anahankara eva ca
janma-mrtyu-jara-vyadhi- duhkha-dosnudarsanam

asaktir anabhisvangah putra-dara-grhadis
unityam ca sama-cittatvam istanistopapattisu

mayi canya-yogena bhaktir avyabhicarini
vivikta-desa-sevitvam aratir jana-samsadi

adhyatma-jnana-nityaatvam tattva-jnanartha-darsanam
etan jnanam iti proktam ajnanam yad ato nyatha

“Poniznost, odsutnost ponosa, nenasilje, snošljivost, jednostavnost, prilaženje vjerodostojnom duhovnom učitelju, čistoća, postojanost, samoovladanost, odricanje od predmeta osjetilnog zadovoljstva, odsutnost lažnog ega, opažanje bijeda rođenja, smrti, starosti i bolesti, odvojenost, nevezanost za djecu, ženu, dom i ostalo, staloženost u ugodnim i neugodnim okolnostima, neprestana neokaljana predanost Meni, težnja ka životu na osami, nevezanost za druženje s velikim brojem ljudi, shvaćanje važnosti samospoznaje i filozofska potraga za Apsolutnom Istinom – to proglašavam znanjem, a sve je ostalo neznanje.”

U komentaru stiha Šrila Prabhupada kaže: „…Što se tiče znanja koje je ovdje izloženo, njegovi se elementi mogu pojasniti na slijedeći način.

Poniznost znači da ne bismo trebali žudjeti za zadovoljstvom da nam drugi iskazuju počast. Materijalno shvaćanje života budi u nama žarku želju za uživanjem u počastima, ali s gledišta čovjeka koji posjeduje savršeno znanje – koji zna da nije ovo tijelo – sve što se odnosi na tijelo beskorisno je, bilo čast bilo nečast. Ne bismo trebali žudjeti za tom materijalnom varkom. Ljudi žele biti poznati po svojoj religioznosti i zato se katkad, ne shvaćajući načela religije, pridružuju nekoj organizaciji čiji članovi ne slijede načela religije, ali se predstavljaju kao religiozni učitelji. Što se tiče istinskog napretka u duhovnom nauku, osoba treba na temelju ovih odlika prosuditi koliko je napredovala.

Obično se smatra da biti nenasilan znači ne ubijati ili ne uništavati tijelo, ali, zapravo, biti nenasilan znači ne nanositi drugima patnju. Ljudi su pod utjecajem materijalnog shvaćanja života opčinjeni neznanjem i stalno pate zbog materijalnih bijeda. Ako ne nastojimo uzdignuti ljude na razinu duhovnog znanja, vršimo nasilje. Trebamo im pokušati pružiti pravo znanje, tako da mogu biti prosvijetljeni i izbavljeni iz materijalne zapletenosti. To je nenasilje.

Snošljivost znači da trebamo naučiti podnositi tuđe uvrede i izraze nepoštovanja. Ako netko nastoji napredovati u duhovnom znanju, drugi će mu nanositi uvrede i ophoditi se prema njemu bez poštovanja. To je za očekivati, jer je materijalna priroda tako uređena. Čak je i petogodišnji dječak Prahlada, koji je njegovao duhovno znanje, bio izložen opasnosti kad se njegov otac usprotivio njegovoj predanosti. Otac ga je na mnogo načina pokušao ubiti, ali Prahlada je to podnosio (ovaj događaj je iz vedskog epa Šrimad-Bhagavatama, zapisanog prije više od 5000 godina). Možemo se suočiti s mnogo zapreka na putu napredovanja u duhovnom znanju, ali trebamo biti snošljivi i odlučno nastaviti napredovati.

Jednostavnost znači da trebamo otvoreno, bez dvoličnosti, otkriti pravu istinu, čak i neprijatelju.

Što se tiče prihvaćanja duhovnog učitelja, ono je veoma bitno, jer bez uputa vjerodostojna duhovnog učitelja ne možemo napredovati u duhovnom nauku. Učenik treba vrlo ponizno pridći duhovnom učitelju i ponuditi mu sve vrste službi, kako bi mu duhovni učitelj, zadovoljan njime, podario sve blagoslove. Vjerodostojni je duhovni učitelj Krišnin predstavnik i zato će učenik, ako ga duhovni učitelj blagoslovi, zahvaljujući njegovim blagoslovima odmah postati napredan, bez slijeđenja propisanih načela. Drugim riječima, onaj tko bez sustezanja služi duhovnog učitelja može lakše slijediti propisana načela.

Čistoća je prijeko potrebna za napredovanje u duhovnom životu. Postoje dvije vrste čistoće: vanjska i unutarnja. Vanjska se čistoća održava (redovnim, svakodnevnim) kupanjem, a unutrašnja neprestanim mišljenjem na Krišnu, i pjevanjem Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna, Krišna Hare Hare/ Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare. Taj proces pročišćava um od nagomilane prašine prošle (i sadašnje) karme.

Postojanost znači da trebamo odlučno nastojati da napredujemo u duhovnom životu. Bez takve odlučnosti ne možemo vidno napredovati.

Samoovladanost znači da ne smijemo prihvatiti ono što predstavlja smetnju na putu duhovnog napretka. Trebamo se naviknuti da djelujemo na taj način i odbacimo sve što se protivi putu duhovnog napretka. To je pravo odricanje.

Osjetila su tako snažna da uvijek žude za osjetilnim uživanjem. Ne bi smo trebali udovoljavati tim nepotrebnim zahtjevima. Osjetila trebamo zadovoljiti samo da bismo održali tijelo u dobrom stanju, kako bismo mogli obavljati svoju dužnost na putu napredovanja u duhovnom životu. Najvažnije i najneobičnije osjetilo je jezik. Ako netko može vladati jezikom, onda de najvjerojatnije modi vladati i drugim osjetilima. Uloga je jezika kušanje i vibriranje. Zato, prema pravilima, jezik uvijek treba kušati ostatke hrane ponuđene Krišni i pjevati Hare Krišna. Što se tiče očiju, ne trebamo im dopustiti da gledaju ništa osim Krišnina prekrasnog oblika. Tako možemo ovladati očima. Slično tome, uši trebaju slušati o Krišni, a nos mirisati cvijeće ponuđeno Krišni. To je proces predanog služenja i iz ovih stihova možemo shvatiti da Bhagavad-gita jednostavno objašnjava nauk o predanom služenju. Predano je služenje glavni i jedini cilj. Neinteligentni tumači Bhagavad-gite pokušavaju skrenuti pozornost čitatelja na druge teme, ali u Bhagavad-giti ne postoji druga tema osim predanog služenja.

Lažni  ego je poistovjećivanje tijela s jastvom. Kad shvatimo da nismo tijelo već duhovna duša, dolazimo do svoga pravog ega. Ego postoji. Lažni se ego osuđuje, ali pravi ego ne. U vedskoj književnosti (Brhad-aranyaka Upanisada 1.4.10) rečeno je – aham brahmasmi: „Ja sam Brahman, ja sam duh.“ Taj doživljaj jastva „ja sam“, postoji i u oslobođenu stadiju samospoznaje. Osjećaj jastva naziva se egom, ali kad se odnosi na nestvarno tijelo, naziva se lažnim egom. Kad se osjećaj „ja sam“ odnosi na stvarnost, to je pravi ego. Neki filozofi kažu da trebamo odbaciti ego, ali ne možemo odbaciti ego, jer ego predstavlja osobnost. Naravno, lažno poistovjećivanje s tijelom moramo odbaciti.

Trebamo pokušati shvatiti patnje koje potječu od rađanja, starenja, obolijevanja i umiranja. Proces rođenja opisan je u raznim vedskim spisima. U Šrimad-Bhagavatamu vrlo su slikovito opisani život nerođena djeteta, njegov boravak u maternici, njegove patnje itd. Trebamo jasno shvatiti da je rađanje patnja. Budući da smo zaboravili patnje boravka u maternici, ne tražimo nikakvo rješenje za uzastopno rađanje i umiranje. U vrijeme smrti živo biće biva izloženo svim vrstama patnje i one su opisane u autoritativnim spisima. O tome trebamo raspravljati. Što se tiče bolesti i starosti, svatko ima osobna iskustva. Nitko ne želi biti bolestan i star, ali ne može izbjeći bolest i starost. Ako nemamo pesimistički pogled na materijalni život, uzevši u obzir patnje rođenja, smrti, starosti i bolesti, nećemo imati poticaj za napredovanje u duhovnom životu.

Što se tiče nezavisnosti za djecu, ženu i dom, to ne znači da prema njima ne trebamo ništa osjećati. Oni su prirodni predmeti privrženosti, ali kad nisu povoljni za duhovni napredak, ne smijemo biti za njih vezani.

Sreća i nesreća popratne su pojave materijalnog života. Trebamo ih naučiti podnositi, kao što nam Gospodin savjetuje u Bhagavad-giti. Dolazak i odlazak sreće i nesreće nikad ne možemo spriječiti. Zato trebamo biti odvojeni od materijalističkog načina života i samim tim staloženi u sreći i nesreći. Obično se radujemo kada dobijemo nešto poželjno i tugujemo kada dobijemo nešto nepoželjno, ali kad smo utemeljeni na duhovnom položaju, te nas stvari neće uznemiravati. Da bismo dostigli tu razinu, moramo nepokolebljivo predano služiti. Predano služiti Krišnu bez odstupanja znači slijediti devet procesa predanog služenja – pjevanje, slušanje, obožavanje, odavanje poštovanja itd. – kao što je opisano u posljednjem stihu devetog poglavlja (Bg). Taj proces trebamo slijediti.

Kad se prilagodimo duhovnom načinu života, prirodno se nećemo željeti družiti s materijalističkim ljudima. To bi se protivilo našoj naravi. Osoba može sebe ispitati, vidjevši koliko je sklona životu na osami, bez nepoželjna društva. Bhakta (onaj tko slijedi spomenuta načela) prirodno nema ukus za nepotrebne zabave ili odlaske u kino i društvene priredbe, jer shvaća da je sve to samo gubljenje vremena. Ima mnogo istraživača i filozofa koji proučavaju seksualni život ili neku drugu temu, ali prema Bhagavad-giti takav istraživački rad i filozofska spekulacija nemaju nikakvu vrijednost. Manje ili više su besmisleni. Prema Bhagavad-giti, trebamo filozofskim rasuđivanjem istražiti prirodu duše. Istraživanje treba biti namijenjeno razumijevanju jastva. To se ovdje preporučuje.

Što se tiče samospoznaje, ovdje je rečeno da je bhakti-yoga posebno praktična. Čim je riječ o predanosti, mora postojati odnos između Nad-duše i individualne duše. Individualna duša i Nad-duša ne mogu biti istovjetne, barem ne u bhakti, shvaćanju života utemeljenom na predanosti. Individualna duša služi Vrhovnu Dušu vječno, nityam, kao što je jasno rečeno. Stoga je bhakti, predano služenje, vječno. Trebamo biti utemeljeni u tom filozofskom uvjerenju.

Šrimad-Bhagavatam (1.2.11) objašnjava: vadanti tat tatva-vidas tatvam yaj jnanam advayam – „Poznavatelji Apsolutne Istine znaju da se Jastvo spoznaje u tri različita stadija, kao Brahman, Paramatma i Bhagavan.“ Bhagavan je posljednja riječ u spoznaji Apsolutne Istine. Stoga trebamo dostići tu razinu razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe i predano služiti Gospodina. To je savršeno znanje.

Poniznost – prvi korak do spoznaje Vrhovne Istine

A.C. Bhakivedanta Swami Prabhupada - autor Bhagavad Gite Kakva Jest
A.C. Bhakivedanta Swami Prabhupada – autor Bhagavad Gite Kakva Jest

Ovaj proces koji počinje poniznošću i nastavlja se do spoznaje Vrhovne Istine, Apsolutne Božanske Osobe, nalikuje stubama koje vode od prizemlja do najvišega kata. Idući tim stubama, mnogo ljudi dolazi do prvoga, drugoga ili trećega kata, ali ako netko ne dođe do najvišega kata – razumijevanja Krišne – nalazi se na nižoj razini znanja. Ako se želi nadmetati s Bogom i istodobno napredovati u duhovnom životu, bit de osujećen. Ovdje je jasno rečeno da razumijevanje nije moguće bez poniznosti. Onaj tko sebe smatra Bogom je najumišljeniji. Premda ga zakoni materijalne prirode uvijek osuđuju, živo biće zbog neznanja misli: „Ja sam Bog.“ Stoga je amanitva, poniznost, početak znanja. Trebamo biti ponizni i znati da smo podređeni Svevišnjem Gospodinu. Živo biće biva podvrgnuto utjecaju materijalne prirode zato što se pobunilo protiv Svevišnjega Gospodina. To moramo spoznati s čvrstim uvjerenjem.“

Ovdje je izneseno znanje, a komentar Šrila Prabhupade je u skladu s učenjem njegova učeničkog naslijeđa (Brahma-sampradaje). Vrlo malo se može izdvojiti kao posebnost ove duhovne skupine; sve su ostalo univerzalni Božji zakoni koje imaju u svojim izvornim učenjima sve religije. To je put duhovnosti, religije su institucije koje najviše brinu o sebi i svojim materijalnim interesima; birokratizirane su. Duhovnost traži potpunu predaju, strogosti. Ne traži vjeru koja je vezana za religiju; duhovnost ima znanje i sigurnost viših vrijednosti.

Sam život trebao bi se odvijati po načelima dharme i sanatana-dharme kao višeg principa. Dharma predstavlja cjelokupnost moralnih, društvenih i religijskih načela. Sanatana-dharma je vječna ili univerzalna pravednost, zakon. Učenja sanatana-dharme znana su kao apauruseya, što znači da nisu utemeljena na ličnosti nego na načelima. Rišiji (mudraci) nisu pronašli duhovne zakone, već su ih otkrili, tj. primili u meditaciji ili od svojih duhovnih učitelja i iz svetih spisa.

Sat sanatana dharma je odnos između individue i univerzuma te dharma ujedno podrazumijeva i vječnu, kozmičku mudrost, zakon i akciju. Sat – istinsko, sanatan – vječno i univerzalno, dharma – ono što sadržava i održava univerzum. Tako je sat sanatan dharma ono što drži društvo i civilizaciju u zajedništvu putem ispravnog življenja. U širem smislu označava upoznavanje s vječnim zakonima univerzuma koji upravljaju svime. Potraga za njima te primjena ovih zakona za dobrobit sviju je način primjene sat sanatan dharme.

Tomislav Prašević, iz Knjige “Duhovnost i ekonomija”

Prethodna objavaŠto je Wellness?
Slijedeća objavaMislite da znate što jedete? Pogledajte kako nam podvaljuju ‘svježu’ hranu!
Tomislav Prašević
Tomislav Prašević, diplomirani je ekonomist koji od najranijeg djetinjstva razvija ljubav prema knjizi. Magisterij organizacije i upravljanja pomaže mu djelomično u načinu razmišljanja i tako se sve više okreće duhovnoj literaturi te počinje studiozno proučavati religije, što mu je nekada bila i maturalna radnja u gimnaziji.

2 KOMENTARA

  1. Oprostite na iskrenosti ali s ovim člankom Tomislava Praševića
    o duhovnosti koji vrvi od kontradikcija i čušpajz tumačenja
    u kojima se nalaze zajedno (čak moj omiljeni filozof J.krishnamurti i Prabhupada zajedno !?! jako ste me razočarali.
    Naime,u potpunosti se slažem s konstatacijama autora na početku teksta gdje tvrdi :
    “Duhovnost se ne može izjednačavati s religijom. Svaka je religija samo mali dio božanske istine, stvorena da fokusira ogromnu panoramu ljudske mašte koja tvrdi da predstavlja ili zamjenjuje istinu.

    Religije su kao jedna od sedam boja sunčeva spektra. Svaka za sebe kaže da je prioritetna bijela svjetlost.

    Religija daje dvodimenzionalnu sliku stvarnosti, ne dozvoljava sumnju, nema jasnu percepciju, počiva na dogmi. Duhovnost daje višedimenzionalnu sliku i naprosto traži propitivanje i traženje istine koja je Božanska. U materijalnom svijetu podložna je manipulaciji zbog nesavršenosti čula materijalne prirode čovjeka…
    a onda iza toga dolazi jedinstveno,nepogrešivo tumačenje iz Bhavagad Gite od jedinog čovjeka
    na ovome svijetu koji ju je pravilno shvatio:).
    Pa mislim da bi mene taj sveti Guru nazvao nitkovom,budalom i neprijateljem a ja se kod njega pak ne mogu načuditi tako grubom rječniku
    i ružnim kvalifikacijama prema svemu i svakome tko je daleko od njegovog propovjedanja sveopće ljubavi.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.