Današnje religije imaju svoje korijene nastanka. Jako je bitno poznavati njihovu povijest, koja je iz često manipulativnih razloga iskrivljena. Pojedine su religije tako i nastale. Religije najčešće teorijski počivaju na svetim spisima koji imaju različite izvore, a često su mješavina različitih izvora.

Najstariji su spisi Vede. Pisani tragovi potječu iz Indije. Zapisane su prije pet tisuća godina. Kartikeya kaže: „Vede predstavljaju vječne istine koje potječu od Boga. U osvit univerzuma prenesenu su drugostepenom tvorcu, Brahmi, a poslije su i ljudskom rodu predavane usmeno sve do početka ovoga posljednjeg doba Kali-yuge, kada su uslijed degradacije čovjeka i njegovih sposobnosti pamćenja, a za dobrobit ljudi zapisane. Zapisao ih je (kao i prateće spise poput Mahabharate) Krsna Dvaipayana Vyasa, ili Veda Vyasa, literarna inkarnacija Boga, prije nekih 5000 tisuća godina.“

Vede su izvor znanja, i materijalnog i duhovnog. Vedsko je znanje vječno i savršeno. Poznato je kao apauruseya, što znači da Vede nisu napisali ljudi, nego ih je razotkrio sam Gospodin. Nisu produkt ljudskog uma; zato su oslobođene ljudske iluzije i pogrešaka. Vedsko je znanje samodostatno. Kroz Vede možemo spoznati Apsolutnu Istinu. Vedsko znanje daje našoj duši duhovno blaženstvo, pomaže povezivanju duše s Gospodinom. Vede su drevni spisi koji se smatraju priručnikom za uporabu u materijalnom svijeta u svrhu povratka živih bića svome izvornom obliku u vječnom prebivalištu, duhovnom svijetu.

U drevnim spisima na sanskrtu govori se da je Gospodin, kad je stvarao univerzum, dao čovjeku izvorni jezik, sanskrt, i vedsko znanje. Vedsko znanje sadržavalo je sve što je bilo potrebno za postojanje u ovom svijetu: od materijalnih do duhovnih tema. Znanstveni pokušaji pronalaska ishodišta sanskrtskog jezika ostali su bezuspješni, tako da teorija evolucije, po kojoj se iz životinjskih zvukova rodio prvi jezik, gubi argumente.

Wililliam Durant, autor knjige Povijest Civilizacije, kaže: „Indija je domovina naše rase, a sanskrt je majka europskih jezika. Ona je majka naše filozofije… naše matematike…naših ideala… naše demokracije… Na mnogo načina ona je majka svih nas.“ Vedski jezik izražava nematerijalnu kontinuiranost na kojoj se stvara vječno promjenjiva materijalna civilizacija. Vede nisu vezane za entitet, one su univerzalne. Vede nisu vjerski tekst, ne obraćaju se Bogu, namijenjene su ljudima kao upute i odgovori na sva pitanja.

U Bhagavad-giti (18.66.) Krišna kaže:

sarva-dharman parityajya mam ekam saranam vraja aham tvam sarva-papebhyo moksayisyami ma sucah 

„Ostavi sve vrste religija i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih posljedica grijeha. Ne boj se.“

U komentaru stiha A.C Bhaktivedanta Swami Prabhupada kaže: „Gospodin je opisao različite vrste znanja i procesa religije – znanje o Vrhovnom Brahmanu, znanje o Nad-duši, znanje o različitim vrstama duhovnih redova i staleža društva, znanje o redu odricanja, znanje o nevezanosti, znanje o vladanju umom i osjetilima, meditaciji itd. Na toliko mnogo načina opisao je različite vrste religija. Sada sažeto kaže Arjuni da treba ostaviti sve vrste procesa koje mu je objasnio; jednostavno se treba predati Krišni. To će ga predavanje spasiti od svih vrsta posljedica grijeha, jer Gospodin osobno obećava da će ga zaštiti.“

Vede, koje se ne mogu nazvati religioznim spisima, utjecale su svojim duhovnim porukama na propovjednike koji su se kasnije pojavili i bili osnivači novih religioznih pravaca. Tako su se pojavili zoroastrizam, budizam (negira Vede, iako teoretske osnove i meditativnu praksu crpi iz Veda), kršćanstvo (u početku priznaje reinkarnaciju, kasnije je anatemom zabranjuje), islam (ima zajedničke korijene kao kršćanstvo), te niz drugih koje se naslanjaju na spomenute religije.

Zaratustra
Zaratustra

Zoroastrizam nije po pripadnicima brojčano značajan kao religija, nego po ideji koja je iznesena o jednome Bogu. Prorok ili osnivač je Zaratustra (živi oko 1200. g. p.n.e., možda i ranije), odgojen u indoiranskom religijskom ozračju u kojem vlada panteon božanstva. Još u ranoj mladosti dovodio je u pitanje istinu o bogovima i božicama. Zgražavao se nad običajima žrtvovanja životinja i nad uporabom opojnih pića u vjerskim obredima. Nije odobravao sebično svećenstvo i njihovu praksu istjerivanja vraga. Užasavao se nad pohlepom svećenika i nad njihovim iskorištavanjem narodnih predrasuda u svrhu vlastitog bogaćenja. Držao je da je ljudska bijeda prirodna posljedica pogrešnih ljudskih radnji. Iz tog razloga dao se na otkrivanje ispravnosti, istine i tajne sreće, putem promatranja, primjene svetog uma, prakse meditacije i intuitivne spoznaje.

Zoroastrizam vjeruje u jednoga Boga stvoritelja svemira. On je sveznajući, svenazočan i svemoćan; On je jedini vrijedan štovanja; On je bez početka i kraja, nepromjenjiv i vječan a pojavljuje se samo u Svojim svojstvima; stvorio je svemir u Svome dobrom umu, oblikovao ga u Svojoj svjesnosti, iskazao ga putem Svoga dobrohotnog duha i pokrenuo ga Svojom voljom –Vječni zakon pravde i ispravnosti. Stvorio je čovjeka kao Svog suradnika sa sposobnostima da razlikuje ispravno od pogrešnoga i da radi na unapređenju svemira. Proglasio je zakon posljedica i stvarnost života poslije smrti. Propisao je istinsku sreću za ispravne.

Zaratustra govori o dva svijeta: svijetu tijela i svijetu duše. Vjeruje u vječnu prirodu duše. Savršenstvo vjernici dostižu ispravnim načinom života (po vedskim spisima, karma-yogom). Čovjekova djela uvjetuju njegov život i budućnost. Knjiga objave ovih načela i religije naziva se Avesta. Ova religija korijene vuče iz vedske tradicije. Njezin je nastanak uvjetovan prilikama na području današnjeg Iraka , koje je i mjesto stare civilizacije stvorene pod izravnim utjecajem polubogova, ili, točnije rečeno, bićima s drugih planeta. Njihov je trag neosporan, opisan je na glinenim pločicama. Povijest je prikazana u knjizi Zacharija Sichina Revizija postanka. U znak protesta tadašnjih prilika pojavio se i Zaratustra s idejom vjerovanja u izvanzemaljskoga i jednoga Boga s visokim moralnim vrijednostima.

Područje Egipta i Bliskog istoka bilo je opterećeno međusobnim ratovima polubogova, u koje su bili uključene i tadašnje državice, tako da je i sam polubog Thoth morao pobjeći na američki kontinent gdje su također izgrađene piramide kao i izvorne u Egiptu. Ljudi su imali svrhu radne snage – bili su robovi i ratnici. Postavljanje vladara, u Egiptu faraona rođenih iz veza ljudi i polubogova, bilo je pod njihovom direktnom kontrolom. Vjerovanje u panteon polubogova bilo je vjerovanje u izvorne polubogove koji su imali neusporedivo duži životni vijek i za ljude nepojmljive moći, tako da su ih i morali priznati kao bogove. To se i danas čini za neke jogije koji imaju velike moći.

Sklonost sujevjerju i strahu usađena je od istih tih polubogova u ljude. Razlog je vladanje i eksploatacija, što se održalo preko raznih stvorenih vjerskih i vladajućih pravaca i do danas. Božanska priroda čovjekova podrijetla nastojala se potpuno skriti. Vjerovanje i sama religija usmjereni su ka štovanju polubogova, koji su otišli, i očekivanju njihova povratka. Na tom području pojavljuju se židovska, kršćanska religija i, kasnije u 7. stoljeću, islam. Ove religije bitno su utjecale na svjetska zbivanja oko 3000 godina. Kršćanstvo i islamska religija jednobožačke su, a potječu od Abrahamove / Ibrahimove vjere u jednoga Boga / Alaha.

Dešifriranje glinenih pločica s područja Iraka daje nova tumačenja nastanka kršćanstva, islama i judaizma. Babilon, u prijevodu „vrata bogova“, bio je sjedište stare civilizacije. To područje naseljavali su Sumerani, od kojih potječu čuveni Prvi zakoni (2350. g.p.n.e.), a ne od Hamurabija (1900. g. p.n.e.) kojemu su pripisivani. Sama je Biblija, Stari zavjet, skup sumerskih tekstova (dešifrirane glinene pločice, koje su obrađivali brojni autori, a sustavno se u svojim knjigama ovime bavio i Zacharia Sichin, zatim S.Acharya i niz drugih). Hebrejska Biblija sastoji se od tri djela: Zakona, Proročkih knjiga (od Jošue do Malahije) i Knjiga (počinju psalmima, uključuju i Knjigu Danijelovu). Zakon se sastojao od pet Mojsijevih knjiga, koje su i osnova Starog zavjeta, dijela kršćanke Biblije koja sadrži i Novi zavjet.

U priču se uvlači i Zavjetni kovčeg, ostatak izvanzemaljske civilizacije koji je posjedovao neobjašnjive moći. Posjedovao ga je i Mojsije. Kasnije je izgrađen hram za njegovo čuvanje i obožavanje u Jeruzalemu. Seleukidski kralj Antioh Epifan (175.-163. g.p.n.e.) proglasom je zabranio judaizam i pretvara Hram u Jeruzalemu u svetište Zeusa Olimpijskoga. Vršeno je i nasilje nad stanovništvom, tako da se digao i ustanak koji je poveo Juda Makabejac u ime Boga. Kao rezultat kušnji toga doba nastaje i Knjiga proroka Danijela. Njegovi apokaliptični snovi i vizije znatno će utjecati na mesijansku misao.

U pobjedi Makabejaca vidjeli su utjecaj Boga, a slušajući njegove zapovjedi, bili su bliže oslobođenju. Mesijanska nada snažno je izražena u Knjizi proroka Danijela gdje se narodu svetaca Svevišnjeg (kao i Sinu čovječjem u usporedbi s likovima Zvijeri, koji predstavljaju grabežljivo pogansko carstvo) povjerava vječno Kraljevstvo Božje kojega će svi vladari služiti i pokoravati mu se. Oni koji su bili duhovno nadahnutiji počeli su pridavati veliko značenje zahtjevu za vjernim pridržavanjem božanskih zakona, što je neizbježno dovelo do nastanka različitih sljedbi koje su se natjecale u borbi za svetost.

Iz tog razdoblja poznate su tri sljedbe:

  1. saudejci – tražili su strogo  pridržavanje Mojsijevih zakona,
  2. farizeji – oblikuju nova pravila koja proširuju primjenu Zakona na sve razine života, i
  3. eseni – težili su još većem stupnju nepogrešivosti tako da stvaraju zatvorene zajednice u kojima nije smjelo biti iskvarenosti i nečistoće.

Jednostavnim životom i strogom disciplinom trebalo je prevladati materijalna i tjelesna iskušenja. Za sve je značajno mesijanstvo kao sam proizvod židovskog duha koji je nastajao stoljećima. Na to se nadovezuje i kršćanstvo kao izdanak iz esenske zajednice čiji su članovi bili i sv. Petar i sv. Pavle, koji se nekada zvao Savle. Savle je bio rimski namjesnik i dao je kamenovati do smrti Stjepana Prvomučenika. Nakon toga u snu mu se ukazao Isus, zbog čega se preobraća na kršćanstvo i pristupa esenskoj zajednici. Tu dolazi do razmimoilaženja tako da bježi za Rim gdje uspješno propagira novu religiju do svog utamničenja. Simbol je nove religije ankh, egipatski križ, simbol slobode (nosio ga je sv. Antun Pustinjak), a ne raspeti Isus na križu kao simbol patnje, što je kasnije uvedeno kao i konzumiranje hostije (predstavlja tijelo Isusovo) i vino (predstavlja krv Isusovu), što podsjeća na crnomagijske obrede.

Sv.-Ivan-Krstitelj
Sv. Ivan Krstitelj

Sv. Ivan Krstitelj propovijeda dolazak Spasitelja do svog pogubljenja 28. g.n.e. Zamjenjuje ga sv. Šimun (sv.Petar). Sv. Pavle jasno izjavljuje da njegov susret s Kristom nije bio fizičke nego duhovne prirode, a u crkvama koje je osnovao nije ustanovio svećenstvo. Nadalje, poučavao je da će Antikrist zasjesti u hramu Božjem i da će u njemu istaknuti svoju vlast i provoditi svoju tiraniju. Hram je Božji čitava njegova crkva, jer je izvorni hram u Jeruzalemu razoren. O toj problematici piše i Irenej u petoj knjizi djela Protiv hereze, gdje tumači ime Antikristovo, te zaključuje da će to ime biti Latinus, po tome što broj slova odgovara broju znamenaka ondje spomenutog broja DCLXV, kao i po tome što su tada Latini, Rimljani, gospodarili cijelim svijetom. Takvim tumačenjem dovoljno jasno kaže da će taj Antikrist biti rimski papa. Ovaj dio iznesen je u knjizi Ilirika Matije Vlačića, rođenog 1520. godine.

Da bi se u to vrijeme izrekle takve misli trebalo je imati hrabrost i argumente. U 4. st. car Konstantin prihvaća kršćanstvo iako nije bio praktičan vjernik, te im dodjeljuje političku i pravnu vlast. Konačan poraz Aleksandrije zbio se u doba cara Teodozija I, kada je Teofil, aleksandrijski biskup (već je ustanovljeno svećenstvo i napisan Novi zavjet kao novo tumačenje kršćanske vjere) uništio Serapeum, poslije čega je vjersko središte Carstva postao Vatikan. Tada je uništena i aleksandrijska knjižnica, a svi tekstovi koji su se protivili doktrini Rimske crkve označeni su heretičkima i u skladu s time bili spaljeni. Uređena je i Biblija, u Stari zavjet uvršteni su dijelovi koji su odgovarali novoj vladajućoj koncepciji. Za nove potrebe napisan je i Novi zavjet na grčkom jeziku iako su tekstovi u to vrijeme pisani na aramejskom jeziku. Na aramejskom nije sačuvan, nema čak ni dijelova. O autentičnosti može se samo nagađati jer sadrži niz nelogičnosti i kontradiktornosti.

Izvore znanja i obrazovanja predstavljaju novouređena Biblija i Rimska crkva, što je potrajalo sljedećih deset stoljeća. Egipatski korijeni kršćanstva i sumersko podrijetlo Starog zavjeta skrivani su do prije tridesetak godina. Novo svjetlo unijeli su stari tekstovi pronađeni u Kumranu (u blizini Jeruzalema), te tekstovi iz Nag Hamadija u Egiptu. S njihovim objavljivanjem čekalo se tridesetak godina, a ni danas nisu potpuno obrađeni. Izvorno učenje  kršćana zaboravljeno je. Riječi koje se pripisuju Isusu već su zapisane u Knjizi o proroku Henoku koja datira puno stoljeća prije nove ere. Sve ukazuje da je novi pravac stare religije prilagođen za nove manipulacije, pokrštavanje, nove ratove u ime, kako kažu, jedinoga sina Božjega, a tko u to ne vjeruje, taj je antikrist i služi vragu. Takva klima trajala je gotovo dvije tisuće godina, što je ostavilo dubok trag na razvoj i znanosti i duhovnosti.

Krist je grčki prijevod hebrejske riječi Mesija, koja znači Pomazanik, a riječ evanđelje izvedena je iz grčke riječi evangel i prijevod je hebrejske riječi koja znači „radosna vijest“, što je prvobitno značila objavu da je stigao židovski Mesija. Osnovni kršćanski nauk temelji se na koncepciji da je Isus utjelovljenje Mesije (Krista). Na tom uvjerenju počiva cjelokupno kršćansko vjerovanje. Bez Isusa gubi se smisao vjere. Bog je predstavljen u liku čovjeka, što je osnova i ateizma u negaciji Boga-čovjeka. Židovska religija isključuje takvu mogućnost; oni i danas čekaju mesiju. Kuran se nadovezuje na starozavjetnu objavu (Tevrat) i novozavjetnu (Indžil) i tvrdi da obje priznaje (u svom tumačenju). Islam priznaje sve ključne Božje proroke (poslanike) Starog zavjeta, priznaje i Isusa. Muhamed u Kuranu tvrdi da Stari i Novi zavjet nisu izvorna Božja objava nego da su ih Židovi i kršćani falsificirali, tj. izbacili iz Biblije sve ono što im nije odgovaralo. Isus je po islamu samo običan čovjek, a ne Bog, ne priznaju da je razapet na križ, da je uskrsnuo od mrtvih, što je kršćanstvu najvažnije. Ovaj kratak pregled povijesnih zbivanja pokazuje koliko su bitna odstupanja od službene povijesti koja je fabricirana (proizvodnja povijesti), iz razloga da prikrije tamnu stranu aktera, odnosno kreatora stvaranja novih okolnosti i događaja koji su išli direktno na štetu čovječanstva. Put duhovnosti u ime religije onemogućavan je na sve moguće načine, kroz izmišljanja, egzekucije, zabrane, ratove, ali ipak bezuspješno; Božansko u čovjeku neuništivo je, kao i duhovna duša, a na nama je da postanemo toga svjesni. Razvoj događaja kroz povijest predviđen je u Vedama u kojima je ovo doba nazvano Kali-yugom koja je započela prije nekih 5000 godina. Trajat će oko 430.000 godina, a naziva se i željezno doba koje odlikuju svađe, licemjerje, pad religioznosti, degradacija čovjeka. To dugoročno razdoblje također ima svoje manje cikluse. Tako Yuktesvara (učitelj Paramahanse) govori o ekvinocijskim ciklusima od 24.000 godina, a svaki je ciklus podijeljen na uzlazni i silazni ciklus od 12.000 godina.

Unutar svakog luka četiri su yuge (doba): satya (zlatno doba), treta, dvapara i kali (najtamnije doba). Nadalje, kaže da je posljednja Kali-yuga počela kao uzlazna oko 500. g.n.e. a traje 1200 godina. To je doba materijalizma, a završava 1700. godine. Nakon toga započinje Dvapara-yuga, koja traje do 2400 godina. Karakterizira je razvoj tehnike i dostignuća koja ukidaju prostor. Nakon nje slijedi Treta-yuga koja će biti obilježena telepatskim komunikacijama, a 4800. godine počinje Satya-yuga, najbolje doba u ovom ciklusu. Inteligencija će se razvijati i čovjek će poštivati Božje zakone. Zatim počinje silazni trend kada će čovjek tonuti u neznanje. To su vječni ciklusi maye. U svakom slučaju, možemo biti optimisti jer sljedeće razdoblje odlikuje rast duhovnosti. Same religije morat će se okrenuti svojim korijenima i iz njih crpiti snagu ako žele opstati kao vodiči u ovom turbulentnom svijetu. Niz vjernika kreću sami putem samospoznaje.

Proročanstvom Šri Caitanya Mahaprabhua (1486.-1534., sljedbenici Gaudiya vaišnavizma vjeruju da je inkarnacija Gospodina Krišne) predviđeno je da će se bhakti-yoga propovijedati u svakom selu širom svijeta, sljedećih deset tisuća godina. Osnovni je cilj bhakti-yoge širenje duhovnosti i svjesnost Jedinstvenoga Stvoritelja. Ovaj ambiciozni cilj u svakom slučaju daje vjeru i nadu da će sljedeće razdoblje ići u dobrome smjeru. Sve svjetske religije imaju u svojim počecima bhakti, iskrenu predaju i služenje Gospodina. Na tim osnovama treba tražiti put zbližavanja iskrenih vjernika, ako je to moguće s obzirom na čelnike kojima to očito nije interes.

Iz knjige Tomislava Praševića “Tijelo – Kavez za dušu”

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/02/tomislav-prašević.jpg[/author_image] [author_info]Tomislav Prašević, diplomirani je ekonomist koji od najranijeg djetinjstva razvija ljubav prema knjizi. Magisterij organizacije i upravljanja pomaže mu djelomično u načinu razmišljanja i tako se sve više okreće duhovnoj literaturi te počinje studiozno proučavati religije, što mu je nekada bila i maturalna radnja u gimnaziji. Kontradiktornosti koje pronalazi u Bibliji i nemogućnost racionalnog tumačenja Biblije upućuju ga na temeljito proučavanje izvora biblijskih tekstova, što ga preko drugih religija vodi ka najstarijim tekstovima vedske tradicije. Susret s tekstovima Bhagavad-gite i druge knjige vezane za vedsko učenje daju mu odgovore na pitanja koja je toliko dugo tražio. Pronalazi smisao i svrhu postojanja osobe, shvaća besmisao zanatskog učenja koje čovjeku oduzima najviše vremena, a u suštini samo je zanat ogrnut materijalističkom svrhom. Iz tog razloga i odriče se konvencionalnog načina stjecanja znanja i u potpunosti se okreće duhovnoj spoznaji koja mu kroz učenja i praksu daju nove mogućnosti približavanja Istini. Potvrdu ispravnog načina života traži na selu gdje s obitelji odlazi od gradske vreve te počinje živjeti i učiti u skladu s prirodom. Zalaže se za toleranciju među religijskim skupinama odbacujući dogmatizam, a pojedincu ostavlja pravo izbora vlastitog duhovnog puta. Mišljenja je da je sreća i Istina u nama i oko nas; treba je samo spoznati i putem ljubavi podijeliti s okolinom te predanošću i služenjem približiti se Gospodinu. Do sad je objavio knjige “Tijelo kavez za dušu”, “Duhovnost i ekonomija” te zbirku pjesama “Duhovni Lotos”.[/author_info] [/author]
Prethodna objavaU čemu je problem?
Slijedeća objavaPrirodni flavonoidi dramatično smanjuju rizik od raka
Tomislav Prašević
Tomislav Prašević, diplomirani je ekonomist koji od najranijeg djetinjstva razvija ljubav prema knjizi. Magisterij organizacije i upravljanja pomaže mu djelomično u načinu razmišljanja i tako se sve više okreće duhovnoj literaturi te počinje studiozno proučavati religije, što mu je nekada bila i maturalna radnja u gimnaziji.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.