Uvijek je pravi dan i pravi trenutak za promjenu. Uvijek je trenutak za staviti na papir sve ono što priželjkujemo i razraditi planove kako doći do tih ciljeva. Ako sve ostavljamo u tu ladicu ”sutra”, kamo ćemo stići?
Siječanj nam svima dođe kao slijepa ulica. Najednom, nakon silnih obećanja sebi, probudimo se nesvjesni pitajući se koji je dan i godina, bezvoljni da promijenimo dobro uhodanu rutinu. Da, tjedan ranije obećali smo si da ćemo ovaj put ipak učiniti nešto drukčije, da ćemo napraviti iskorak od standardnog nam ponašanja, prepoznati nove prilike i usuditi se ići ondje gdje prije nismo išli. I što smo napravili?
Vjerojatno zbrajate propuste doma, gunđate si u bradu zato što niste napravili ni koraka u željenom smjeru, povodite se za onim sutra ću… Nije poanta u postavljanju novih ciljeva radi blagdana, jer nam trenutno daju vjetar u leđa i probude neku novu nadu u nama. Poanta je postaviti si ciljeve jer znamo da moramo sebi dopustiti promjene i rast. Svjesni smo da ovako ne idemo nikamo, da tapkanjem u mjestu samo produbljujemo jaz između onoga što želimo i onoga što imamo.
Uvijek je pravi dan i pravi trenutak za promjenu. Uvijek je trenutak za staviti na papir sve ono što priželjkujemo i razraditi planove kako doći do tih ciljeva. Ako sve ostavljamo u tu ladicu ”sutra”, kamo ćemo stići?
Hoćemo li dočekati starost u nedoumici i neprežaljenim željama ili će starost grubo i brzo dočekati nas, tako što ćemo zatomiti svoju mladost i ideale i postati unaprijed osuđeni na prihvaćanje neizbježnog?
Hoćete li djelovati sad ili nećete nikad? Hoćete li si dopustiti prvih par koraka i možda siguran pad jer se niste dobro pripremili za ono što slijedi? Hoćete li nakon tog pada imati snage i obraza ustati, nasmiješiti se sebi i okolini, te izmisliti novi put do željenog?
Ili ćete ostati ondje u prošlosti i tek obrisima sadašnjosti, jer smatrate da vam je ondje mjesto? Jer ste previše ukalupljeni u sigurnost, izbjegavate promjene i ne želite znati kako bi vam život izgledao da se upustite u nešto novo, jer to novo bi značilo da biste i vi postali netko novi?
Da, teško je poimati staroga sebe u novom ruhu i ne vezati se za iluziju prošlog vremena. Teško je počivati u glibu i ne vidjeti granu koja nam pruža pomoć i izlaz iz gliba. Teško je prihvatiti da se mi moramo promijeniti radi sebe, kako bismo postali ono što smo željeli postati..
No, nije li teže ostati vjeran ničemu, ostati tek sjenka osobe kakva si bio? Nije li teže u novome svijetu, novim prilikama i neprilikama koračati bos i poderan, jer nisi htio skrojiti si nove hlače? Nije li lakše osvrnuti se oko sebe i shvatiti da nijedan dan ne svane kompletno jednak, pa tako ni mi..
Ne bismo li trebali mijenjati svoje boje kao i nebo, stremiti ka visinama kao i ptice, raditi na sebi i ne dopustiti si da život proleti u jednom ne baš slavnom trenutku?
Jednom, bit će zaista kasno osluhnuti što smo sve propustili, prihvatiti da nismo bili dovoljno snažni da se othrvamo rutini i navikama, te da promijenimo sebe. Jednom, tuga će nam ispuniti srca jer ćemo smatrati da smo potratili najljepši dar, jer nismo slušali sebe i strahu smo dali da nadvlada nad nadom i svim pozitivnim emocijama.
Želite li takvo jednom? Ili želite na svoj život retrospektivno pogledati s osmijehom na licu i ponosom, ispunjenjem jer ste živjeli svoju svrhu i slavili život svaki dan? Znajte, nikome ne dugujete objašnjenja, doli samome sebi.
Sebi morate opravdati nedostatak djelovanja, sebi morate naučiti lagati. No, koliko god se trudili, uvijek ćete uspješno razaznati vlastite laži i zamke. Da ste umjesto tih tisuću izgovora napravili barem pet drugačijih koraka naprijed, situacija bi se znatno poboljšala.
Što još čekate da se promijenite? Da ne ostane sve na riječima, da se dokažete sebi djelima?
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
