Prekini lanac sreće – nauči reći “ne”!

Potpuno mi je jasno da moraju postojati pravila ponašanja kako se na ulici, radnom mjestu ili obitelji ne bi odnosili poput divljaka i razbojnika. Ali,  nije mi jasno zbog čega se mnoga od tih pravila moraju kositi s našom prirodom i tada kada ona za našu sigurnost, red i mir u društvu nisu nikakva ugroza.

Widget not in any sidebars

Naš život prepun je obrazaca ponašanja koji od nas zahtijevaju prijetvornost, lažno ponašanje i pružanje otpora vlastitoj prirodi. Ti obrasci ponašanja postali su toliko uobičajeni da o njima više nitko ni ne razmišlja na način da se zamisli zašto nešto radimo baš na taj način? Isto kao što gomilu stvari u životu prihvatimo takve kakve jesu bez propitivanja, pa vam se dogodi da kad jednu riječ ponovite više od pet puta na glas ona vam počne zvučati potpuno glupo i nejasno i uopće vam nije jasno zašto se ta riječ upotrebljava za neki pojam. Tako je i u životu sa mnogim stvarima. Njihova stabilnost je postojana sve dok se o njima ne počne malo dublje razmišljati. Tada dolaze na ispit svoje funkcionalnosti, logike i zdravog razuma.

Mislimo li možda kad bismo to lažno ponašanje zamijenili iskrenim da bi i naši međusobni odnosi bili iskreniji, dublji i da bismo možda imali više potrebe jedni za drugima i naposljetku se voljeli više? A možda i manje? Barem bismo izbjegli onu sredinu u kojoj se kiselo smješkamo sad već  pomalo svima – i onima koji su nam dragi i onima koji to nisu.

Zašto mnogi ljudi imaju problem reći ne? Zašto mnogi ljudi rade ono što im se se da raditi? Zašto puno toga rade protiv svoje volje? Zato jer je to normalo i društveno prihvatljivo. Zato jer je to pristojno. Zato jer si neotesan i grub ako postupiš drugačije.

Svi bi nekako radije htjeli da si nježno lažan nego grubo iskren. To ih manje boli jer su naučeni da ih više boli istina nego laž.

Slažem se da se svatko na ovom svijetu mora izboriti za sebe i da nijedno opravdanje nije dovoljno dobro u slučaju da to ne napravi. No što je sa našim porijeklom, odgojem i kulturom u kojoj živimo? Što je sa mentalitetom koji ne možemo zaobići jer se sudaramo s njim iz dana u dan? Što je s lažnim moralom čijim smo brižnim njegovanjem već uspjeli stvoriti i pravi lažni život koji je svima postao normalan.

Nauči reći NE!

Nije problem naučiti reći NE, već je problem u tome što će taj tvoj NE u najbezazlenijim životnim situacijama najčešće značiti.

Widget not in any sidebars

Ne želim ići u kino. – nisi dobar prijatelj jer si sebičan, ne misliš na ovoga drugoga jer bi on sigurno išao s tobom gledati film koji ti želiš (a za koji bi ubio da može reći da ga ne želi gledati).

Ne sviđa mi se tvoj kolač –grub si, neosjetljiv, ne priznaješ trud onoga koji ga je napravio, bezobrazan si, pa čak i zao. I to sve zato jer ti se jednostavno ne sviđa taj kolač. Onaj koji ga je napravio tebi nikad ne bi rekao da mu se ne sviđa, pa makar i da je to najužasniji kolač koji je ikada probao jer se on zna ponašati za razliku od tebe.

Ne stoji ti dobro ta haljina – neosjetljiv si i nemaš takta (kad  kažem da nemaš takta zapravo mislim da nisi sposoban lijepo lagati ), možda si potencijalno i ljubomoran jer možda (vrlo, vrlo mali možda) ta haljina i stoji dobro i upravo iz tog razloga namjerno govoriš da to nije tako.

Ne želiš izaći van s ekipom u kojoj ti pola ljudi ne odgovara – potencijalni si kandidat da te se sljedeći put ne pozove jer si, sudeći po tome, asocijalan, neprilagodljiv i netolerantan, a ti samo misliš da u životu nemaš vremena na bacanje da bi onaj njegov slobodni dio trošio na ljude koji ti ne odgovaraju, s kojima nemaš ništa zajedničko, koji te opterećuju umjesto rasterećuju i koji te umaraju više nego odmaraju. Ipak, izgleda da to razumiješ samo ti.

Značenja tvojega ne imaju nepreglednu količinu interpretacija. Sve osim one jedne –  da tvoj neznači upravo to što si rekao – ne sviđa ti se, ne želiš. I to nema nikakve veze s onim kojemu si ga uputio. Ima veze samo s tobom.

Meni se ne sviđa. Ja ne želim.

Tvoj “ne” u tuđim očima srušit će sliku o onome kome si ga izrekao. Tim “ne” ti si dao svoje mišljenje i sud o njemu i vašem odnosu. I zato je “ne” neprihvatljiv. Jer ne govori ništa o onome tko ga je izrekao, a puno o onome kome je izrečen.

U vrijeme kada smo ovisni o tuđim prihvaćanjima, kada je sve podređeno ostavljanju dojma taj jedan najobičniji ne postao je opasna riječ.

Zapleli smo se u mrežu prijetvora i laži koje branimo životom. Čitava mreža društvenih odnosa počiva na lažnom moralu. Budući da on označava nepisana pravila, oblik društvene svijesti i navika prihvaćenih u životu neke zajednice, prekršimo li ga nećemo biti sankcionirani u rangu kršenja nekog zakona – novčanom kaznom ili zatvorom. Dobit ćemo, često i mnogo goru kaznu – prijezir, protest i bojkot okoline a sami sebe ćemo naposljetku nagraditi XL dozom grižnje savjesti.

Često se osjećam kao čudakinja koja obožava samoću i ne podnosi kad sretne nekoga u trenucima opuštanja – sposobna je suziti svoje vidno polje na minimalac za preživljavanje da baš glavom ne udari u neku grotu ili ne nagazi na neki oštar kamen i sve to ne iz razloga što je nedruželjubiva  ili nedruštvena već u najglasnijoj tišini protestira protiv narušavanja mira i uživanja u svrhu ispraznog i “reda radi” čavrljanja iz jednog  jedinog razloga – zato što se neka osoba sasvim slučajno  u tom trenutku pojavila. To bi trebalo zabraniti. Zapravo bi trebali napraviti društveno – običajnu legalizaciju da nekome koga slučajno sretnemo smijemo reći: “Bok i oprosti, baš sad nekako uživam sama sa sobom, pa mi se ne priča s tobom”, a ovaj drugi da odgovori sasvim ležerno u znaku pozdrava: “Također! Živio! Vidimo se!”

Nažalost, većina od nas i dalje kopa po torbi tražeći ništa i čekajući da osoba koju nam se ne pozdravlja i kojoj se ne želimo javiti jednostavno produži dalje.

Što bi se dogodilo da se jednostavno počnemo iskreno ponašati? Iskreno izražavati? Ne da bismo vrijeđali ili slučajno (da ne kažem namjerno) povrijedili druge, već da bismo bili čisti sami pred sobom i na taj način svijetu dali do znanja da ako već (ponekad) nosimo neku lažnu torbu, ne želimo živjeti lažan život? Da imamo pravo odbiti ono što ne želimo, ne gledati film koji nam se ne gleda, i ne raditi ono što nam se ne radi – samo da ne povrijedimo nekoga? Da imamo pravo izraziti svoje mišljenje, a da nam pritom nije bila namjera nekoga ugroziti.

Naposljetku, sankcije s kojima navečer liježemo u krevet najčešće dolaze od nas samih izgovorene onim tihim glasom koji ne možemo ušutkati. Svih smo poštedjeli  svojim lijepim paketom neiskrenosti. Nikoga ugrozili. Nikoga uvrijedili. Nikoga povrijedili. I usput, napravili gomilu stvari koje nismo htjeli. Koje nismo željeli.

Ugrozili smo jedino sebe. I jedino što znamo jest da su svi oni koje smo danas poštedjeli svojom prijetvornom pristojnošću  učinili sve isto kao i mi.  Prema nekome drugome.

Nije li vrijeme da polako počnemo raskidati taj lanac sreće koji nam je svima redovito oduzima?

Tko zna, možda se iznenadimo i zaljubimo u istinu. Možda nam život bude barem malo jednostavniji i lakši.

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog