Osjećati se udobno u svojoj koži, u sredini u kojoj živimo, biti okružen ljudima koji nam odgovaraju, s kojima u zadovoljstvu razmjenjujemo život… Prioritet ili zabluda? Toliko toga još možemo naučiti ako smo spremni spustiti se na zemlju i otvorenog uma, bez sumnje, prihvatiti da ne znamo, da još trebamo učiti…
Potreba da nešto kvalitetno napravimo od nas zahtjeva da mu se potpuno posvetimo. Uzimamo trenutak, zaustavljamo dah i predano se dajemo zadanoj temi. Koja god i kakva god da je ideja, bitan je trenutak u kojem smo koncentrirali svoju snagu očekujući povratno najbolji rezultat.
Dok pravimo kolač, običan ručak – to je ona pažnja u kojoj nas nitko ne može poremetiti. Prikovani za tlo, u najvećoj inspiraciji, pravimo svoju kreaciju. I tada kuhača predstavlja umjetničku kičicu kojom iscrtavamo umjetničko djelo.
Ako nas netko i proba poremetiti, nemoguće je odvojiti nas od namjere. Trenutak ili vječnost, to je ono što nas obilježava u prostoru i vremenu. Taj trenutak je naša iskonska veza sa sobom. Mjesto susreta onoga što drugi vide u nama, ali i one strane koju čuvamo duboko u sebi i koju otkrivamo u inspirativnim momentima.
Kada dajemo sebe bez razmišljanja, sumnje ili proračuna. I nek’ vas netko proba pomaknuti iz takve pozicije! Postajete neoboriva tvrđava, jasno određena i usmjerena na konkretni cilj. Osjećaj da ste magnetom prikovani za tlo, samouvjereni u svoj rad, a onda i svoju svrhu.
Prepoznajući svrsishodnost svojih akcija, u nama se akumulira zadovoljstvo i inspiracija za nova djela pa već mislimo o sljedećim projektima. Vrlo smo svjesni tog osjećaja da vladamo sobom, svojim osjećajima, mislima.
Ništa i nitko nas ne može poremetiti, jer smo vrlo načisto što želimo, a što ne. Uzemljeni, prisutni sada i ovdje, konkretno u manifestaciji, inkarnirani. Bez talasanja i glave u oblacima.
Taj trenutak je ono što boji naš identitet pozitivnim kvalitetama i daje snagu za nesputanu emocionalnu cirkulaciju.
Prikovani za zemlju, a istovremeno dovoljno prošireni da dotaknemo glavom oblake.
Kolika je naša veličina, a mi se sputavamo i zarobljavamo prizmom skorojevića koji nam uskraćuju slobodu življenja. Što smo više svoji i uzemljeni, glave postojane i misli čistih, to su manje šanse da nas neko pomakne s pozicije jer najudobnije je u svojoj koži.
Kada u svom tijelu prepoznamo hram Božji.
Komoditet je hedonizam kojeg se ne treba odricati kada ispod slojeva egocentrizma konačno ne dopremo do askeze koja ne zaobljava već hrani najsuptilnije naša tijela. Samo je potrebno promijeniti kut iz kojeg promatramo život i on će dobiti potpuno nove boje.
Prihvatiti da smo ovdje da naučimo, proživimo, služimo i jasno pokažemo tko smo!
Aleksandra Maksimović
Profesor integrativne medicine
Instruktor Satria Nusantare
alvitaplus
115 PODIGNITE SVOJU VIBRACIJU
