Svi možemo sudjelovati u promjeni ovog svijeta. Svi možemo doprinijeti da ovaj svijet bude ljepše i ugodnije mjesto za život, nego što je dosada bio. I svi smo pozvani na to.
Donedavno je vladalo shvaćanje da smo bespomoćni, mali, jadni i da malo toga možemo učiniti. Bili smo ovisni o vladi, političarima, šefovima, roditeljima misleći da će nam oni donijeti promjenu koju želimo. „Oni“ će nešto učiniti za nas. Oduvijek se čekalo na nekog drugog, na nekoga izvan nas, da nas spasi. Ljudi nisu shvaćali da su time, svoju moć dali drugima.
A kako svoju moć možemo vratiti sebi ?
Time da u prvom redu preuzmemo odgovornost, za sebe, svoj život, i svoj mikro kozmos kojeg sami stvaramo. Tko ? Svatko od nas.
Dakle, ja počinjem od sebe. Ja sam odgovorna za sve ono što se dešava u mom svijetu, i kod mojih bližnjih. Jer ja sam to stvorila (pritom kad kažem „ja“ ne mislim na Ivanu, ovo tijelo koje se mijenja i koje će ovdje biti kratko, nego mislim na Dušu, koja je živjela prije, a živjet će i poslije ovog života ).
Dakle, mi sami stvaramo (sa razine Duše naravno) okolnosti svog života. Sami stvaramo svu teškoću i patnju, bolesti i sve što je potrebno da bi nas ojačalo i u krajnjoj liniji „probudilo“ iz ovog sna. I što nam je teže, što je patnja veća, to se brže budimo.
Kako je rekao E. Tolle: „Patnja je potrebna sve dok ne shvatimo da nam više nije potrebna“. To je zaista istina. Patimo, mučimo se, vrtimo u začaranom krugu svojih misli i programa i uvjerenja koji nas drže na mjestu, baš poput hrčka koji stalno ide u krug u svom kavezu. Dok nam jednog dana ne dođe (na bilo koji način) uvid da nam to više nije potrebno. Da nema smisla.
I odjednom nam dođe saznanje; ok, sada znam da sam ovo sama stvorila. Zašto sam to stvorila? Da bi promijenila određenu osobinu kod sebe, razvila neke određene kvalitete, da bi ojačala ili da bi iskusila baš to iskustvo koje mi je iz nekog razloga bilo potrebno iskusiti.
I sada, idem dalje, tu lekciju sam naučila. Više mi nije potrebna. I tada nam dolazi snaga i hrabrost da iskočimo sa onog začaranog kruga, otvorimo vrata kaveza i iskoračimo u slobodu.
Da, prisutan je strah od nepoznatog. Da, tu nas čeka puno neizvjesnosti i ne znamo odgovore na sva pitanja, kuda , kako i što će se dogoditi. Ali isplati se izići iz kaveza lažne „sigurnosti“, napustiti kavez na koji smo navikli. Jer ono što dobijemo kad iziđemo, je puno veće i vrijednije od onoga što smo imali unutra. I tada život postaje bajka.
Zaista više nema potrebe da stvaramo iskustva patnje ni bolesti, da bi nešto naučili. Sada znamo da možemo učiti na lakši i brži način. Sa tom novom paradigmom, sa tim novim stanjem svijesti da je moguće promjenu ostvariti brže i lakše, nego ikada do sada, život postaje bajka.
Ta promjena može nastupiti tek kada preuzmemo odgovornost za svoj život i za sve što u njemu stvaramo. Tek kada shvatimo da ako smo sami to stvorili, sami možemo i promijeniti. Ne netko drugi, nego mi.
Upravo mi. Mi imamo tu moć.
I to nam nitko ne može uzeti, nikakvi političari, masoni, ni ljudi u crnom, ni GMO, ni chemtrailovi… Kada to spoznamo tada svaki strah prestaje.
Mi imamo tu moć da stvaramo, kreiramo, mijenjamo sebe i druge, iscjeljujemo, rastežemo vrijeme da ide brže ili sporije, mijenjamo svoj kut gledanja…i još puno toga, sada nezamislivoga.
Ivana Bezina Shanti
FB grupa – Čarobni svijet pozitive
