Sve što postoji priča svoju nutarnju priču. Poput otiska prsta, mozaika isprepletenih događaja svakodnevice, mjesečeve svjetlosti… priča se ne materijalizira bez izgovorenih riječi; otisak prsta nismo mi bez duše, snova i želja, svakodnevica nije smislena i povezana bez naše percepcije, a Mjesec ne svijetli bez Sunca.
Često je teško pronaći što se dogodilo na početku, što je uzrok, a što povod nekog događaja. U tišini našeg nutarnjeg kaosa kako odrediti koji tijek misli daje smisleni odgovor?
Kroz cijelu povijest, priča je reflektirala naš odnos prema svijetu, razvijala komunikaciju, razmjenjivala iskustva i socijalizacijom stvarala odnos ja i drugi ili mi i oni. Opstanak je ovisio o informacijama; glede okoliša, odabira hrane, izvora vode, susjeda.
Ali što je s onom neispričanom biti, centrom oko kojega se poput zrnastih satelita vrte sve naše želje, sanje, sudbine…i priče?
Widget not in any sidebars
Bajke nam pomažu u odmaku od tog centra, iako stvarnost obojana šarenim riječima ne može zadržati istinu koja se upadljivo pokazuje na našem licu, u pogledu, držanju ramena, hodu i glasu. Priču možemo ispričati na toliko načina. Poput praznih listova papira živimo jedni pokraj drugih, trudeći se formalnim izrazima očuvati tu bjelinu, koja s godinama, kako priča raste i izlazi na lice, gubi jasnoću. Začudo, što više budemo pričali i slušali, listovi će, ispisani, ostajati čisti i jasni.
Tijekom godina, često se događa da mi nepoznati ljudi, bez uvoda i upoznavanja, krenu pričati o onome što ih je obilježilo na način da se sva sjećanja, baš kao i rotirajuća vrata, vraćaju u krugu, gdje je teško shvatiti što se dogodilo prije, a što poslije. Slušam bez komentara, priče s tragičnim završetkom; o velikom gubitku, izgubljenošću i nepravdi.
Čekaonice željezničkih i autobusnih kolodvora, gdje se te priče pričaju i slušaju, tako postaju vanjski centar, kroz kojega se onaj nutarnji s lakoćom pretvara u vidikovac s duhovno-emocionalnim dalekozorom i suočavanjem zdravlja duše naspram termički zatvorenim nizovima tuge.
Dvije su krajnosti uključene u imanje životne priče. Prva su zadnje spomenute zatvorenost i tuga koja se dušom i tijelom rasprši poput zvijezda na nebu i ponekad zaboli na jednom mjestu, zatim na drugom i tako redom. Druga je neobuzdana i nekontrolirana priča o stvarima, događajima, ljudima- koji nam smetaju, nalazimo im mane i ne zadovoljavaju ni jedan kriterij prihvatljivosti. Ustvari nam smeta naša istinska priča, koja prerušena u fabricirane prigovore i pesimizam, pokušava pronaći put u vanjski svijet.
Zadržavanje iste u tišini ili usmjeravanje prema drugima nikada neće u potpunosti i trajno otpustiti priču od postojanja. Optimalno pričanje možda nije otpuštanje priče pred neznancima, jer ne znamo je li slušatelj dobronamjeran i spreman za ulogu slušatelja, ali kao što je navedeno i provjereno iskustvom; sami upravljamo koje će priče i kako ispuniti prazne stranice.
Poznata je izreka da se proliveno mlijeko i izgovorena riječ ne mogu vratiti u prethodno stanje. Pričanjem o onome što nas iskreno boli, nećemo zaboraviti tu bol, ali ona može izaći i nikada se ne vratiti u prvotni oblik našeg bića.
Napisala: Sanja Šimić
