Kako su mi napadi krenuli s 15 godina tada sam još bila buntovni tinejdžer te mi je još sve to bilo novo i nepoznato. Svakim novim napadajem kada bi došla k sebi odmorila bih i pomislila zašto se meni to događa. Nastupila je zatim ljutnja koja bi zauzela svaki djelić moga tijela.
Povodom dana obilježavanja osvještenosti o epilepsiji
Često se svatko od nas može poistovjetiti s rečenicom „Ja bih sigurno drugačije postupio/la da su okolnosti bile drugačije“. Najjednostavnije bih to opisala kao odbijanje preuzimanja vlastite odgovornosti.
Kada nam je teško prihvatiti činjenicu da smo mogli nešto postići, a nismo onda je najlakše prebaciti lopticu na drugu osobu ili često kažemo kako su okolnosti krive.
Više puta sam se i sama našla kako izgovaram tu rečenicu. Iza nje je bilo čvrsto utabano uvjerenje kako zasigurno moja dijagnoza ima veze s velikom kočnicom koju sam imala u sebi, a nisam je znala otpustiti što me koštalo kasnije više puta u mnogo situacija. Kada kažem kočnica konkretno se fokusiram na kočnicu straha i opuštanja odnosno prikazivanja svoje autentičnosti u odnosima, što također povezujem sa strahom.
Primjer neke od njih kao što su odnosi, donošenje bilo kakvih odluka od onih najbanalnijih koju majicu kupiti plavu ili crvenu do hoću li upisati fakultet van mojeg rodnog grada ili u nekom nepoznatom drugom gradu.
Nakon dugo godina zaključila sam kako se u društvu poznatih čak više nego nepoznatih ljudi ne mogu opustiti.
Nakon svakog druženja nije mi bilo jasno zašto je tome tako, ali kako nisam imala drugo objašnjenje bila sam sigurna da to što se ne mogu opustiti i biti ono što jesam s ljudima je zasigurno kriva epilepsija i da nema nje sigurno bih bila potpuno drugačija i opuštenija.
U društvu poznatih ljudi odnosno prijatelja ili poznanika nisam mogla biti potpuno opuštena jer sam sa svakim pokušajem da uđem u neku konverzaciju nailazila na kočnicu ili možda više kao neko „unutarnje upozorenje“.
Upozorenje koje je stalno bilo prisutno i govorilo mi „nemoj se opustiti jer ako se opustiš dogoditi će se nešto strašno“.
Kao dijete bila sam mirnija, nikada kao primjer mog prijatelja kojeg si u šetnji morao vući sa stabla. Bila sam dobra curica kako kažu, ali nikad neću zaboraviti, jer mi uvijek to roditelji spominju, „prgava mala“. U prijevodu bi to značilo da nisam pristajala ni na što s čime se nisam mogla poistovjetiti, a rijetko sam radila nešto kako se slučajno ne bi nekom zamjerila pa zato išla kontra sebe.
Gdje je to dijete nestalo? Kada odrastemo suočeni smo s raznim okolnostima i svatko od nas ima neku svoju priču kao što je moja povezana s napadajima.
Ako su te priče ostavile dublji trag na nama često izgubimo to unutarnje dijete koje nam je zapravo u životu itekako potrebno zadržati i njegovati. Dijete u nama može nam često poslužiti kao smjernica u životu.
Jer tko nam može pružiti više spontanosti, igre i autentičnosti od djeteta?
Smatram da je uvijek, u kojoj god situaciji se nalazili i kakvim god okolnostima se susrećemo, prvi korak prihvaćanje. Prihvaćanje sebe i okolnosti s kojima smo suočeni može nam jako olakšati koračanje kroz život. Kada stanemo i postavimo si pitanje poput „Što mogu učiniti za sebe kako bi ojačala mentalno, te kako mi napadaji u životu nebi bili nikada kamen spoticanja?“,
„Prvi korak prema promjeni je svijest. Drugi korak je prihvaćanje.“ Nathaniel Branden
Biti svjestan situacije u kojoj se nalazimo također je jako bitan ključ kojim možemo otključati vrata u jedan opušteniji način života bez straha koji je nastao putem.
Kada prihvatimo i osvijestimo sebe i okolnosti stvaramo si širu percepciju. Što time želim reći? Najlakše i najbolje mi je u svemu, što i pišem na svom blogu, davati primjere iz svog života jer kada njih opisujem mogu vam prenijeti i emocije koje ipak imaju najveću čar.
Kako su mi napadi krenuli s 15 godina tada sam još bila buntovni tinejdžer te mi je još sve to bilo novo i nepoznato. Svakim novim napadajem kada bi došla k sebi odmorila bih i pomislila zašto se meni to događa. Nastupila je zatim ljutnja koja bi zauzela svaki djelić moga tijela.
Tako je vrijeme prolazilo i napadaji su i dalje bili prisutni u razmaku od 2,3 mjeseca, ali svaki put bih ponovila istu rečenicu da će sve to proći. Pozitivan stav je odličan i neophodan, ali bitna razlika je ako imaš stav ‘riješiti ću to’ na način da čvrsto vjeruješ kako ćeš uspjeti u tome ili kad se, kao u mom slučaju, iza te rečenice krije emocija koja nije bila prihvaćanje napadaja i vjerovanje da će stvarno proći.
Bila je to ljutnja na samu sebe i jer se to baš meni događa i ljutnja na situaciju koja je baš mene snašla. Ta ljutnja nije bila niti blizu vjerovanja da će to stvarno proći i zato je ona na taj način samo svaki slijedeći put bila sve jača i agresivnija. Kao lopticu (ljutnju) koju svakim novim udarcem sve jače bacaš u zid, te se ona odbije sve brže i snažnije.
Jako puno godina mi je trebalo da zapravo shvatim u čemu je ključ cijele priče. Puno je alata korišteno koji su mi jako pomogli na mom putu. Velika pomoć mi je psihoterapeut s kojim sam otkrila zapravo neku novu sebe. Kada sam došla do toga da sam korak po korak uspjela prihvatiti sebe i svoju dijagnozu, upoznala sam i život na drugačiji način.
Kako kaže jedan moćan citat „Što ako biste svaki put kad biste doživjeli neku emociju, priznali je, prihvatili je i postali znatiželjni za njezinu poruku umjesto da je pokušavate napustiti ili učiniti da traje duže? Zamislite kako bi vam ovo moglo promijeniti život. Zamislite kako biste se čuli, voljeli, počastvovali kad biste zaista slušali sebe“. – Vironika Tugaleva
Pod prihvaćanjem ne mislim kako se trebamo prestati boriti da bi riješili ili poboljšali naše stanje već da zapravo skupimo hrabrosti sebi priznati kako je situacija takva da postoji mogućnost da se to nikada ne riješi i da napadi nikada ne prođu. Poanta nije da budemo negativni te da se s time pomirimo. Ključ je da prihvatimo mogućnost gdje postoje obje opcije.
Jako me fasciniraju ljudi koji nemaju poteškoće biti prema sebi jako iskreni i realni. Ja sam se s tim dosta dugo borila, sa strahom jer sam mislila kada god kažem nešto iskreno prema sebi ili za određenu situaciju, a to nije nešto lijepo, da se to ne obistini. Takvu moć bi davala strahu u ruke koji je zato i bio moja dugogodišnja životna vodilja za mnogo donesenih, ali i ne donesenih odluka.
Primjer koji sam prije par godina govorila je kako si neću priznati da postoji mogućnost da nikada neću položiti vozački jer se na taj način to možda i dogodi.
Takvo odbijanje prihvaćanja te situacije izaziva negativnu emociju koju na taj način jednu po jednu nakupljamo duboko u sebi. Tada dolazimo do stanja da živimo život s kojim nismo zadovoljni kao i sobom jer je konstantno nakupljanje negativnih emocija još jedan korak koji stvara kočnicu u nama i ne daje nam priliku živjeti život u njegovoj punini.
Zato ponovno naglašavam – ukoliko prihvatimo sebe i svoju situaciju s kojom smo suočeni kako što je u ovom slučaju priča o epilepsiji i napadima, postajemo puno opušteniji i rješavamo se tog grča u sebi kojeg smo sami stvorili time što smo kroz život naučili samo prolaziti, a ne živjeti ga. Naročito prolaziti s velikom dozom opreza da se nešto loše ne dogodi ako to uopće pomislimo da je moguće ili ne daj bože izgovorimo naglas.
Napisala: Paola Belas
