„Prijateljstvo pokazuje svoju ljubav u vremenima nevolje, a ne sreće“. – Euripid
Oni koji su prešli određene životne milje, te zagazili u četrdesete, pokupili su, nadam se, neka zrnca mudrosti. Naime, jedno je biti naivan u dvadesetima, ali u četrdesetima pa nadalje, trebali bi već znati bolje, zar ne?
To sama i sebi govorim.
Oduvijek sam bila biće koje je vapilo za pripadnošću. Više bih energije trošila na prijateljstva, nego na druge. Prijateljstvo mi je bilo vrlo važno. Možda zato što sam i jedinica. Time sam u prijateljima gledala braću i sestre.
No, doživjeh svašta od tih braća i sestara. Toliko razdoblja u mojem životu, kada ti se pojave oni koji tada dišu isto kao i ja. Djetinjstvo je donijelo prijatelje, za koje mogu reći kako su još uvijek tu. Ne vidim što bi se moglo dogoditi pa da te prijatelje izgubim. To su oni koji me znaju onakvu kakva jesam. Moju srž, moju jezgrovitost.
To su posebna prijateljstva, koja se mogu izjednačiti s obiteljskim (onim kvalitetnim) odnosima.
Nadalje su nastajala školska prijateljstva. Nažalost, osnovna škola mi je nije u lijepom sjećanju. Ono što danas nazivaju bullying doživljavala sam. Oh, itekako. Od izgleda do svog postignuća u školi.
Svoju renesansu doživjela sam u srednjoj školi. Tamo sam pronašla svoj glas, bila borac za mnoga prava, buntovnica, odlična učenica, djevojka sa stavom. Iako me uvijek pratio taj neki depresivni osjećaj, ali tome su uzrok druge stvari. Napomenuh ga ipak, jer će se kasnije ispostaviti da me tzv. prijateljstva trigeriraju, te dovode do depresivno-anksioznog poremećaja.
Uglavnom, uvijek sam bila otvorena prihvaćati nove ljude, zabavljati one tihe, te ih time pogurati da se što više opuste u društvu u kojem se nalaze.
Tijekom akademskog obrazovanja, susrela sam uistinu s različitim profilima ličnosti. Neki su me htjeli imati samo za sebe, neki su uzimali ono što im je bilo potrebno od mene, a neki su još uvijek tu kao dragi ljudi, s kojima sam provela dane i noći u učenju, razgovaranju i maštanju o budućnosti.
Adolescentska dob, ona je počela proširivati um. Nakupilo se dosta iskustava, raznih susreta, silnih razočarenja. Ne mogu govoriti o sebi kao savršenom prijatelju, daleko od toga. No, ono što sam uvijek voljela jest da mi osoba licem u lice kaže što se dogodilo, što je to doživjela da se udaljila od mene. Mislim, barem toliko svi zaslužujemo.
Shvatiš kako ti ljudi nisu bili tvoji prijatelji, već su prolaznici koji su te, eto, morali nečemu naučiti. Neki su tu bili kratko, neki pak dulje vremena. No, otišli su. Bez objašnjenja, bez oproštajnog pisma. Otišli su. Napustili me.
To me ubijalo. Silna preispitivanja. Zašto, zbog čega, jesam li štogod krivo rekla. Toliko puta smo se te osobe i ja dogovarale kako ćemo reći ako nešto nije u redu, ako nam nešto zasmeta. Nažalost, usmena riječ danas ne vrijedi mnogo. Pobogu, ljudi krše pismene ugovore, kako tek neće one koji se zasnivaju na tzv. podrazumijevanju.
I dobro. Skupih ja tako neka zrnca mudrosti, odvagah kako nisu svi prijateljski nastrojeni, kako ne umiju biti prijatelji, ne umiju te slušati i čuti.
No, ono što ipak me je u zadnjih nekoliko godina zaboljelo, a velim, prešla sam četrdesete, jest činjenica da su mi to isto učinile osobe koje su u zrelim godinama.
Pokušala sam im se približiti, dobiti objašnjenje, vidjeti jesam li štogod ja učinila. Odgovora nije bilo. Sad mi ništa nije bilo jasno.
Shvaćam kada se radi o razdobljima u kojima se još uvijek tražimo i pokušavamo pronaći svoje mjesto u svijetu. No, nije mi bilo jasno kako netko s odgovornim poslom, zrelošću, inteligencijom, se može ponašati kao da je dijete.
I odgovor koji sam pronašla u sebi i savjetujući se s onim koji posjeduju zrnca mudrosti, došla sam do odgovora. Ti ljudi su me trebali. Trebala sam ja i njih, ali nikada ne bih otišla na način koji su oni to učinili. Trebali su me za svoje razdoblje, iskoristili za svoje boli, a ja kao ja, naivno sam mislila kako će ovi ljudi ostati.
Danas doživljavam kako ljudi koje i dugo znam, se ne javljaju. Javim se ja njima, ali uvijek je tu nešto što ih sprječava. Ne znam, možda su nam prijateljstva u biti površna, ali ih održavamo kao uspomenu na prošla vremena.
Ipak, kako ovaj tekst ne bi bio jadikovka, jer uz sva ta prijateljstva bilo je fenomenalnih trenutaka i razdoblja, ja jesam blagoslovljena.
Imam prijateljicu iz djetinjstva. Onu koja je mom djetinjstvu donijela šarene boje. Onu za koju sam se bojala dok smo bile razdvojene tijekom rata. Imam bratića s kojim mogu odlaziti u duhovne sfere i razgovarati o svemu mračnome, svijetlome, moralnom i perverznom. On je onaj koji može vidjeti moju uprljanost, a da me ne osudi.
Imam prijatelja, za kojeg smatram da mi je uistinu poklonjen od osobe koja više nije s nama. Prijatelja s kojim imam odnos koji je bezuvjetan, jer ja sam onaj tip koji ne vjeruje u bezuvjetne odnose i bezuvjetnu ljubav. On je onaj koji me to uči.
I prije nekoliko godina, pronašla sam ljubav i ljubav je pronašla mene. Ušla sam u bračnu zajednicu, te pronašla najintimnijeg prijatelja koji vidi sve ono što drugi ne vide. Vidi, ostaje, voli i uči me.
Odnos u kojem želim da oboje rastemo. Hodimo prema dalekoj budućnosti, gdje se u starosti (onoj dubokoj i zdravoj) tek nećemo zamarati s nikakvim depresivno-anksioznim poremećajima, već pijuckati vino, pivo, štogod, jesti hranu bogatu ugljikohidratima i umirati od smijeha.
Takav kraj života rado potpisujem.
Ana-Marija/izvankaveza
