Roditelji trebaju zaslužiti biti uzori svojoj djeci. Ostati dominantni uzor među mnoštvom osobnosti s kojima se dijete sreće tijekom svog odrastanja. Jer djeca se odgajaju promatrajući svoje roditelje. Bitno je ono što radimo, ono što jesmo, a ne ono što im govorimo.
Prof. dr Svetomir Bojanin, dječji neuropsihijatar smatra da je proces odgoja naš prirodan odnos prema djeci i sve ono što taj odnos podrazumijeva. To je razmjena emocija, komunikacija, pružanje primjera djeci kako se što radi, pružanje podrške tijekom odrastanja i prilikom spoticanja u pokušajima da se savladaju izazovi i problemi koji prate dijete tijekom njegovog razvoja. Nema odgajanja po uputstvu. To nije moguće…
Dijete se odgaja i tako što aktivno učestvuje u životu obitelji. Ono promatra i upija sve ono što se zbiva pred njim.
Način na koji roditelji komuniciraju, rješavaju konflikte, surađuju, razmjenjuju emocije, način na koji se odnose prema ljudima iz svoje okoline, prema svijetu, prema obavezama i dužnostima. Sve se ovo reflektira na dijete. Ono sve to usvaja i tako gradi svoj odnos prema svijetu i prema ljudima.
Ukoliko roditelji zahtijevaju od djeteta da bude pristojno i da poštuje druge, a pritom se raspravljaju pred njim, ili da bude uredno i da, na primjer, pospremi svoj krevet ujutro, a oni sami to ne čine, onda sve to nema nikakvog smisla. Jer djeca se odgajaju promatrajući svoje roditelje. „Kako se ponašamo, kako izgledamo – tako i odgajamo“.
Ako ne peremo ruke prije i poslije obroka, a od djeteta tražimo da to čini, stvaramo konflikt i na taj način uništavamo uzajamno povjerenje koje treba postojati između roditelja i djeteta.
Roditelji trebaju biti spremni, potruditi se; zaslužiti biti uzori svojoj djeci. Da ostanu dominantni među mnoštvom ličnosti s kojima se dijete sreće tijekom svog odrastanja, kako neposredno, tako i putem medija.
Obaveza i dužnost roditelja je da dijete školskog uzrasta potiče, a u krajnoj liniji, čak i da ga primorava, na učenje. Međutim, ovim putem nećemo puno postići. Naprotiv – možemo doprinijeti stjecanju averzije prema učenju i školi.
Neka djeca i uz osigurane optimalne uslove i uz sve prodike i dalje ne žele učiti. Roditelji su zabrinuti i ne znaju što da rade, pitaju se kako ih potaknuti. Pritom nemaju u vidu činjenicu da ih djeca nikada ne viđaju kako čitaju ni novine, a kamoli knjige.
Roditelji se prije svega trebaju potruditi da kod djeteta razviju ljubav prema knjigama i čitanju, najprije preko slikovnica, a kasnije i preko ozbiljnije literature. Roditelji trebaju djeci “osladiti” učenje, da dijete hoće učiti. O tome ovisi hoće li dijete biti uspješno u školi ili ne.
Prof. dr Svetomir Bojanin, dječji neuropsihijatar