Postoje, uvjetno rečeno, bezbrojne vrste ratova, ali samo dva tipa ratnika. Ratnik-prozaist i ratnik-idealist. Ovaj prvi je čvrsto nogama na zemlji i kad zaliježe k’o glista i kad juriša (no, ne i jurca) k’o zec s potpaljenim repom; nijedan metak i nijedno tane ga ne sustiže bez da je on dobro proučio i krajnje ozbiljno proumio najsuvremeniju ratnu doktrinu. Kad umine topnička vatra i kad samoubilački leptiri ponovo pronjuškaju otvore hladnih tenkovskih cijevi, digne se, otrese prašinu sa sebe i provjeri jesu li mu svi trgovački papiri na broju jer na njih u namjeri suludog skrnavljenja jurcaju oni kojima sve ovce nisu na broju – upravo oni koji spadaju u ovaj drugi tip ratnika, ratnika koji će poginuti za svoje ideale, ratnika kojima se gadi svaki vid trgovine, a osobito ratni; ma pogledaj vraga u barutnom prahu! A nisu li upravo oni prvi prodali i pre-prodali i ne će li oni prvi natrag kupovati hladni razum, najobjektivniji rezon – taj, počesto nesuvisli i preteški balast (kaže srce), ali kad ti gori pod petama i kad ti krči pod i nad crijevima ne će te to krvavo i vruće srce spasti, budi siguran.
Masovne ratne grobnice kao i one individualne prežalosne su kosturnice onih koji su, i ne previše žalosno, ginuli za svoje ideale. Ali upravo zbog čistoće i neokaljanosti njihove žrtve odlučno konstatirajmo da su svojom lavljom srčanošću, iznad mora svenarodne žalosti, najsjajnije polučivali krokodilske suze onih koji su iz dubine stvarnih i patologije mozgovnih rovova trgovali njihovim idealima, pače, istih onih koji danas trguju njihovim divnim žrtvama, lelečući nad apotekarskim vagama domoljublja. A prije nego i jedno barutno zrnce dotakne njihove sjajne epolete oni sklapaju prozaični mir jer im ratna trgovina, uz toliko pokošenih ideala, postaje preriskantna.
No, tko je odgojio te ratnike-idealiste i ratnike-veletrgovce (nakupce smrti), je li ih stvorilo prozaično vrijeme, idealno mjesto ili je neki genetski kod pod punom ratnom opremom projezdio generacijama izgrađujući velebne ratne škole s mrzilačkim katedrama u krvi koja se opija svetošću tla?
Za odgovoriti na to pitanje morati ćemo proniknuti u daleku prošlost kada je naš pra-pra-pra-predak iz dubine zakarpatskih pustopoljina dojezđivao na ovaj komadić kristalnosjajne doline. Umornom, prašnom, gladnom, odjednom su mu se u zamagljen pogled počeli ucjepljivati razigrani fatamorganski kristali: zatalasani komad smaragdnoga mora okružen slatkim rajskim plodovima zacvrkutale doline. S pticama je pjevalo drveće, a namreškane slane brazde i žuljevito kamenje tiho su rogoborili neke svoje ritmove iščupane s neba koje se u maznim sutonima priljubljivalo zemlji.
Prapredak – praspodoba pristigla s nekog suhog, užarenog pijeska, još jednom je protrljala oči: “Ne, ovo nije pričina! Ovo je raj kojeg cijelog svog suhopješčanog života tražim.“ Ali, gle! Nad tim komadićem raju presličnog tla svoje pipke su počele pružati i neke nedokučive sile rigajući strašne munje, najintenzivnije kad je naš prapredak-prapustinjak nailazio – e, teške ropske lance će biti lako nabaciti na pleća preplašena i od puta umorna pustinjaka, lakše negoli s njima objahivati ukopano stablo koje nit’ može veslati na galiji nit’ može u polju orati.
Što je, u bradu zarasli i krvavim žuljevima optočeni, naš prapustinjski predak tada mogao uraditi imajući prizor raja, ali i prizor strašnog zmaja pred očima?
Mogao se jednostavno okrenuti i vratiti se odakle je i došao. Nije ovo za njega, tu je na nevelikom prostoru nabujao rajski okot prevelikih iskušenja, žmirkati će on i dalje u boguneznanim zakarpatskim pustarama, tmurinama i ledenicama. Prati se i dalje mješavinom vode, zemlje i trave, moguće i pijeskom kad presuši rijeka? Smrzavati se po pećinama, gristi korijenje umjesto slatkih plodova, drugovati s mahovinama?
„Nema natrag natražnjače“, mrsio je sebi u bradu, ponovo kujući već putem iskovano i psujući ono što je sa svojom zadriglom utrobom već izpsovao.
Ali, tako mu svih bogova koje je u onim planinskim pustopoljinama dozivao, znat će on. Znat će sagibati se, a ne puknuti, izvijati se a ne poletjeti. Računati a ne preračunati se, svojim tijelom ratovati a tuđom smrću pogibati, svoja usta otvarati a tuđim grlom kupine brstiti.
Znat će on, na ovom idealnom mjestu, idealistima zanose podraškavati, a ratobornima ratove podgrijavati, tržiti će on i trgovati, strančevom konju uzde voditi, prejakim idealima i prezapjenjenoj krvi, i domaćoj i stranoj, stolac sapunati, umjet će slavu živjeti a slavljenje previše ne divinizirati, jer sva slava pripada energiji ovoga sunca i strujama ovoga mora, “a budući naraštaji će mojim preslavnim putem jezditi samo ako nikad ne iznevjere sklad ovoga što sada u njihovu krv, ovako prljavoga tijela, ali čistih misli, upisujem: da jednakim omjerima svoga duha budu i realisti i idealisti i, bogme a nikad pobogu, vješti trgovci.“
To izrekavši, siđe u doline rajske ove, poživi lukavo i mudro, sve onako kako je u krv buduću zapisivao; i protekoše otada mnogi vjekovi, i potekoše mnoge slave, ali i kotrljaše se mnoge glave jer se na izvoru mudrosti pustinjakove previše ne napajaše.
I nemojmo utvarati da se zakarpatski pustinjak nije obraćao svakome od nas; i ti ratni prvače koji si umro ovih dana, idealno ubijan po sudištima svoje domovine pod čiji patronat si se kameleonski uvukao kad si svoju komunističku slavu o zarđali klin povijesti okačio, da ne kažemo da su taj tvoj crveni pedigre bacili na njeno smetlište, ti realisto nad realistima, i ti legionarski generale koji si još zarana ubio sve svoje ideale pa sad vojuješ samo s nijemim ribljim postrojbama, ti ratniče nad ratnicima, i ti trgovče nad trgovcima koji na svom političkom vrhuncu nisi bio zadovoljan s pozlaćenim toaletama, a danas si zadovoljan i sa čistim zatvorskim čučavcem, kajete li se barem malo, zazirete li u svojim kamenim, modrim ili zatvorskim grobnicama što ste poslušali samo zov slave iz pustinjakova ispisa, ispisa krvi, a niste htjeli, mogli ili znali poslušati i nečujni zov harmonije one oprečne naravi koju je prapredak naš onako ingeniozno skicirao, imperativ da se na idealnom i u idealnom malčice bude i realist i obratno, da se malo trguje, malo idealizira i u povoljnim okolnostima sve sretno realizira?
Možda je kvaka u tome što bi naš prapredak bježeći od kušnji natrag u svoje pustopoljine morao dugo pješačiti, dok se naše pustare, pustare duha nalaze sasvim blizu nas, smještene između naših prsiju i naših leđa pa onda bezumno neoprezno haračimo po našim kušnjama znajući da za okajavanje nećemo morati prelaziti predugi put?
