Poznato je da je prvi televizijski signal svih vremena snimka govora Adolfa Hitlera na otvorenju Olimpijade 1936. godine. Londonski “Telegraph” otkriva da su Hitlerovi apetiti, kada je propagandna moć novog medija bila u pitanju, daleko nadilazili jedan obični govor i pod ujecajem su se Göbbelsa ubrzano pokušavali realizirati na taj način da se planiralo postavljanje golemih ekrana u Berlinu i Nürnbergu. Dapače, konstruirana je i neka vrsta kablovske TV, a sve je trebalo početi prikazivanjem pastoralne idile odnosno života jedne njemačke, arijevske obitelji utjelovljene u likovima mladog para Gelli i Hansa.




Pronađena dokumentacija svjedoči o tome da je Hitler jako dobro znao da se Nijemci ne poistovjećuju rado samo s likovima iz germanskih mitova koje je dobrano pothranjivao već i običnim ljudima koji potiču maštu i pothranjuju romatičnu viziju inače prilično turobne stvarnosti. Tehničarima koji su trebali ostvariti ovaj projekt “pranja mozga” koji je, igrom slučaja, mogao započeti tako da se ekrani postave u praonice veša, naloženo je da se potrude ubrzati nešto što može biti opasnije i razornije od bombi. Proljetne poganske svečanosti koje je Führer upriličivao noću, kada je čovjek bliži svom nesvjesnom i tako podložniji svakoj sugestiji, već su pokazale da je ljude moguće uvjeriti u apsolutno sve a ima li se u rukama tako moćno sredstvo kao što je slika kombinirana s tonom, stvaraju se doista uvjeti za nešto što britanski novinari nazivaju prvim reality showom. Dakako, Hitler nije na umu imao dokonu zabavu popraćenu reklamnim spotovima, ali vrijeme će pokazati da je nemaju ni oni koji su u kasnijim godinama procvata svemoćne televizije razradili prave reality showove svih mogućih sadržaja, ciljeva i psiholoških reperkusija.

Zanimljivo je da su podaci o ovim ranim Hitlerovim pokušajima uspostave potpune kontrole uma nad njemačkim narodom držani u tajnosti do danas. Saveznici nikada nisu objavili bogatu dokumentaciju koja je sadržavala vrijedne opservacije koje su zacijelo počeli koristiti i sami. Šuškalo se čak da su britanski obavještajci godinama nakon rata ispitivali i promatrali stražare iz nacističkih logora, ne bi li uvidjeli kako je moguće da su ljudi umiješani u umorstva tisuća nevinih ljudi pokazivali tako malo kajanja i psihičkih problema. Dakako, put stvaranja savršenog vojnika se može makar djelomično preklapati sa stvaranjem čovjeka bez savjesti i suvišnih moralnih dilema. A na te ambicije nije imuna nijedna vojna sila svijeta.

“..Kad se luda masa ustalasa, trbuha praznih a punih parola, tad pametan čovjek ima da sklasa i nestane bez glasa…”.

Amerikanci tijekom Vijetnamskog rata prvi puta na djelu vide zastrašujuće efekte tzv. “vijetnamskog sindroma” koji je djelomično odgovoran za porast ubojstava i nasilja na ulicama velikih gradova. Socijalna psihologija dobiva na zamahu i počinju prvi eksperimenti iz kojih će kasnije izroniti nevjerojatne varijacije u sklopu raznoraznih reality showova. Pionir ovih istraživanja je Dr Phillip Zimbardo sa Sveučilišta Stanford koji 1971. godine izvodi pokus sa 24 studenata dragovoljca koje smještaju u podrume učilišta, na dva tjedna. Stvara se simulacija zatvora i po prvi su puta normalni ljudi izloženi pravom zatvorskom režimu. Da bi se vidjelo kako podnose iznenadni pritisak kakvom su izloženi robijaši u kaznionama u kojima se također javlja sve više nasilja. Naprasno se eksperiment prekida nakon svega šest dana! Razlog je upozoravajući: sudionici su se previše uživjeli u svoje ulogu što ih je u konačnici moglo ugroziti. Naravno, tijek cijelog pokusa snimala je skrivena kamera.

Zimbardo kasnije sudjeluje u reality showu nazvanom “The Human ZOO” (“Ljudski zoološki vrt”), kao znanstveni savjetnik. Sve se odigravalo u Velikoj Britaniji a u izolaciju je stavljena grupa od 12 sudionika koji su svakodnevno izvrgavani raznim izazovnim situacijama. Testirana je tzv.”psihologija krda”. Grupa je podijeljena dvije skupine od po šest osoba. Jedna je nosila odjeću plave a druga crvene boje. Zimbardo i suradnici su unaprijed predviđali kako će reagirati u pojedinim situacijama i tako zabavljali publiku. Sve je bilo u redu i atmosfera prijateljska dok se pojedinci nisu identificirali s grupom i počeli pokazivati agresiju prema drugoj skupini. Ludilo se razmahalo i na primjeru “plavih” i “crvenih” se jasno vidjelo da pripadnost grupi bitno sužava svijest čak i intelektualno jačih pojedinaca.

Ovaj je opasni zaključak potkrijepila i “Skrivena kamera” čiju je inačicu također pripremio Zimbardo. Naime, jedan je pokus predviđao da ubačeni glumac pred drugim ljudima ispunjava upitnik i ignorira dim iz susjedne prostorije kao i alarm koji je upozoravao na požar. Dakako, bio je jedini koji je znao da se radi o lažnom alarmu. Kako je on mirno piskarao, ostali su se pogledavali ali nitko nije napustio prostoriju čitavih 13 minuta nakon što se oglasio alarm. Zaključak je bio jasan: pojedinac je bio spreman ostati izložen i ozbiljnoj opasnosti kako bi ostao vezan uz grupu. Vrata manipulaciji su bila otvorena. Grupna divljanja, kolektivna histerija uobličena u antisemitizam ili rasnu mržnju, fanatično prihvaćanje nesuvislih političkih ideja, sve je to imalo znanstveno tumačenje.

No, scenaristi TV reality showova kojima su bila širom otvorena vrata znali su koliko vrijedi silan potencijal ovakove vrste manipulacije. U početku se sve doimalo kao dobra zabava, a gledanost je rasla sa bizarnošću same predstave. Doguralo se do toga da su neka umjetna natjecanja oponašala najniže nagone poput onog za razmnožavanjem pa su sudionice doslovce trebale na kraju izabrati donatora sperme koji im se čini najperspektivnijim za oca njihove djece!


Widget not in any sidebars

Iako je Allen Funt sa svojom “Skrivenom kamerom” neka vrsta djeda ovog žanra koji kreće još 1948., mnogi su još u ranim pedesetima pridonijeli formiranju navike koja nam dopušta zavirivanje u dnevne aktivnosti pojedinih profesionalaca da bi se uskoro suočili s pravim voajerizmom i urbanom podlošću jednog Big Brothera. Sudionici ovog 24-satnog robijanja po vlastitu izboru razlikuju se bitno od onih iz japanskih kvizova znanja s okusom umjetne stvarnosti. Oni glumataju, hine pred kamerama uvrijeđenost, emocije, čak i spolni odnos i krevelje se posve neprimjereno i onda kada se od njih to ne očekuje. Silom žele djelovati opušteno, otkvačeno i prije svega slobodno. Oni se žele pod svaku cijenu dopasti makar i tako da žrtvuju i minumum privatnosti i pozitivnog imagea. Ono čega u ovakvim reality showovima definitivno nema jest spontanost. Netko može pomisliti da je to neka greška u scenariju ili neodmjerenost redatelja, ali nije. Upravo tako treba biti. Od sudionika se više ne očekuje da budu normalni i s prirodnim kočnicama već da ponude sve što imaju za ponuditi, da iskrcaju čitavu svoju intimu pred one koji na to čekaju satima, često do kasne noći. Drugi dan su priče o bizarnim i posve nevažnim ispadima šlager dana. Lažnost se s ekrana pretače u domove voajera amatera i time se zapravo na vidjelo dana izvlače sve potisnute strasti koje, ako ih se ne kanalizira, postaju vrlo, vrlo opasne. Na terapijsku vrijednost ove psihodrame u kojoj se sudjeluje iz naslonjača je upozorio upravo već spominjani Zimbardo.

Dok serija “Cops” prati uživo policajce opasnih kvartova i tako nam približava onu stvarnost koju samo iz naslonjača i želimo vidjeti, nakazna utrka Donalda Trumpa pod naslovom “Apprentice” (“Suradnik”) sadistička je saga sa samodopadnim milijarderom kojeg krasi loši tupe. Trump čereči izobličene i pohlepne mladce koji se utrkuju za povlašteno radno mjesto u njegovom poslovnom carstvu, s prihodom od 250,000 dolara godišnje i to pred kamerama koje prate svaki njihov korak. On je neka vrsta nepogrešivog gurua koji se pri kraju svakog nastavka udaljava s mjesta radnje helikopterom a način na koji vodi ovaj granični reality show pokazuje prije svega koliko mu je zapravo dosadno. Na kraju postaje jasno da ni on sam ne bi zadovoljio kriterije koje postavlja. Da nema hrpe novca, dakako. A povijest je pokazala da su do njega vrlo često dolazili oni kojima se osmjehnula sreća ili su se našli na pravom mjestu u pravom trenutku. Nobelovci i ljudi s najvećim kvocijentom inteligencije u pravilu nisu među njima.

O katastrofalnoj motivaciji iza predstava u kojima se pokušava bez rada i znoja doseći slava, novac i uspjeh ne treba ni govoriti. Većina heroja koji čuče satima pred okom kamere i uživaju u svojoj varljivoj slavi završava banalno, gotovo tragično. Televizijske mreže ih nikako ne mogu naturiti kao uspješne pjevače ili barem voditelje a sve to jednostavno zato što nemaju dovoljno talenta, ako na trenutak zaboravimo na simpatičnu drskost kojom se odazivaju na kontest šarmera bez pokrića. Ono što zabrinjava jest da sudjelovati u maratonskom izležavanju iza četiri zida ne mogu oni koji su, recimo, zaposleni ili su dobri studenti ili doma vježbaju satima svirati neki instrument. Ili barem čitaju knjige. Dodatni je problem da “centar za nagrađivanje” koji u ljudskom mozgu proizvodi kemikalije koje stvaraju ugodu nakon samoisticanja, otkazuje poslušnost ako ga se ne opslužuje stalnim šetanjem na ekranu. Iako to možda zvuči okrutno, nema nikakve sumnje da je u igri neka vrsta prešutnog sporazuma između igrača koji se nada da neće izletjeti prije kraja i onog koji diže palac gore ili ga spušta dolje. Rukovodeći se voljom naroda odnosno prevladavajućim raspoloženjem mase koja ubija sate zureći u magični ekran i čekajući ono što lako može imati i u vlastitoj spavaćoj sobi.

Dakako, kao i u svemu drugom, nisu svi sudionici takvi da ih se može uklopiti u ovdje ponuđeni cliché, a i to je predvidivo! Da bi se dobio dobar i realan prosjek, potrebno je uključiti razne profile ljudi i u njima pokušati postupno potaknuti nagone koji su skriveni duboko u njihovoj svijesti.

Natjecanja koja su u potrazi za talentiranim pjevačima imaju drugi predznak, korektnija su. Da parafraziram misao s Divljeg Zapada “Bog je stvorio ljude različitima, a Samuel Colt ih je izjednačio” (Samuel Colt je konstruirao revolver kolt, o.p.) – “Bog je dao različite šanse pjevačima da uspiju a reality show ih je izjednačio”. Dakako, ovo treba shvatiti kao šalu ali ima u tome i zrno istine. Naime, netko tko je zaista talentiran može na ovakav način uspjeti i u tome nema ničeg lošeg. S time da treba računati s rizikom boli ako nečije iluzije potonu izlaskom s osvijetljene bine.




U drugima mrzimo najviše ono čega se najviše bojimo u sebi, kažu psihoanalitičari. Dakle, sudbina je igrača u reality showu posve neizvjesna jer nema načina da shvati kako se dopasti. Sve ovisi o okidaču koji pokrene u podsvijesti gledaoca odnosno većine njih. Skidanje grudnjaka može biti groteskna glupost koja ostavlja aktericu jadnom u očima gledateljstva ali može biti i pokretač voajerske strasti. Netko svakako želi da se kocke bacaju što više puta kako bi na kraju vidio koji se brojevi pojavljuju najčešće. Drugim riječima, određene situacije treba forsirati više puta kako bi se dobio uvid u reakciju prosječnog konzumenta voajerističke predstave. Sve se to doima pukom zabavom ali ne može biti dalje od toga. Uz ugodne posljedice kao što je visoka gledanost a posljedično i visoka zarada na propagandnim porukama, u igri je i element gledanja u budućnost, predviđanja reakcije mase ljudi u ekstremnim situacijama.

Poraće je donijelo neočekivana društvena kretanja. Hipiji su svojom mirotvornom porukom odbili sudjelovati u dogovorenoj obmani i lažnom sjaju sustava koji ih je poslao u Vijetnam i to dali na znanje u okupljanju pred Bijelom kućom kada se tamo našlo čak milijun ljudi.

Nitko to nije predividio.

Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 14.11.2014.
Slijedeća objavaProvjerite! Ovih sedam znakova upozoravaju da s vašim hormonima nešto ne štima!
Drago Plečko
Drago Plečko je rođen 1951. godine u Samoboru. Završio je gimnaziju te studij kemije u sklopu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Magistrirao je na istome fakultetu iz područja organske kemije – kemije prirodnih spojeva. Već u mladosti je imao interes za rubna područja znanosti, pa je puno putovao i istraživao pritom snimajući putopisne i dokumentarne filmove. Obišao je cijelu Hrvatsku i četrdesetak zemalja na četiri kontinenta. Uz stotine članaka, radijskih i televizijskih emisija autor je prvog TV filma o Međugorju na ovim prostorima, prvog filma o talijanskoj komuni Damanhur te, također, prvog filma o vodnjanskim mumijama i o mnogim drugim istarskim fenomenima.Sudjelovao je na brojnim svjetskim kongresima i konferencijama iz graničnih područja znanosti, te osobno upoznao gotovo sve svjetske relevantne duhovne učitelje u posljednjih 35 godina, od kojih je mnoge i intervjuirao. Autor je knjiga „Joga, bionergija, zdravlje“, „Droge - bič novog doba“. „Moji susreti s jogijima“ i koautor prvog hrvatskog subliminalnog CD-a „Moć podsvijesti“. Sudionik je niza istraživačkih projekata vezanih uz alternativnu i komplementarnu medicinu.Trenutno vodi nutricionističko-terapijsko savjetovalište u Samoboru i Zagrebu.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.