Postoje, uvjetno rečeno, bezbrojne vrste ratova, ali samo dva tipa ratnika. Ratnik-prozaist i ratnik-idealist. Ovaj prvi je čvrsto nogama na zemlji i kad zaliježe k’o glista i kad juriša (no, ne i jurca) k’o zec s potpaljenim repom; nijedan metak i nijedno tane ga ne sustiže bez da je on dobro proučio i krajnje ozbiljno proumio najsuvremeniju ratnu doktrinu. Kad umine topnička vatra i kad samoubilački leptiri ponovo pronjuškaju otvore hladnih tenkovskih cijevi, digne se, otrese prašinu sa sebe i provjeri jesu li mu svi trgovački papiri na broju jer na njih u namjeri suludog skrnavljenja jurcaju oni kojima sve ovce nisu na broju – upravo oni koji spadaju u ovaj drugi tip ratnika, ratnika koji će poginuti za svoje ideale, ratnika kojima se gadi svaki vid trgovine, a osobito ratni; ma pogledaj vraga u barutnom prahu! A nisu li upravo oni prvi prodali i pre-prodali i ne će li oni prvi natrag kupovati hladni razum, najobjektivniji rezon – taj, počesto nesuvisli i preteški balast (kaže srce), ali kad ti gori pod petama i kad ti krči pod i nad crijevima ne će te to krvavo i vruće srce spasti, budi siguran.

Masovne ratne grobnice kao i one individualne prežalosne su kosturnice onih koji su, i ne previše žalosno, ginuli za svoje ideale. Ali upravo zbog čistoće i neokaljanosti njihove žrtve odlučno konstatirajmo da su svojom lavljom srčanošću, iznad mora svenarodne žalosti, najsjajnije polučivali krokodilske suze onih koji su iz dubine stvarnih i patologije mozgovnih rovova trgovali njihovim idealima, pače, istih onih koji danas trguju njihovim divnim žrtvama, lelečući nad apotekarskim vagama domoljublja. A prije nego i jedno barutno zrnce dotakne njihove sjajne epolete oni sklapaju prozaični mir jer im ratna trgovina, uz toliko pokošenih ideala, postaje preriskantna.

No, tko je odgojio te ratnike-idealiste i ratnike-veletrgovce (nakupce smrti), je li ih stvorilo prozaično vrijeme, idealno mjesto ili je neki genetski kod pod punom ratnom opremom projezdio generacijama izgrađujući velebne ratne škole s mrzilačkim katedrama u krvi koja se opija svetošću tla?

Za odgovoriti na to pitanje morati ćemo proniknuti u daleku prošlost kada je naš pra-pra-pra-predak iz dubine zakarpatskih pustopoljina dojezđivao na ovaj komadić kristalnosjajne doline. Umornom, prašnom, gladnom, odjednom su mu se u zamagljen pogled počeli ucjepljivati razigrani fatamorganski kristali: zatalasani komad smaragdnoga mora okružen slatkim rajskim plodovima zacvrkutale doline. S pticama je pjevalo drveće, a namreškane slane brazde i žuljevito kamenje tiho su rogoborili neke svoje ritmove iščupane s neba koje se u maznim sutonima priljubljivalo zemlji.

Prapredak – praspodoba pristigla s nekog suhog, užarenog pijeska, još jednom je protrljala oči: “Ne, ovo nije pričina! Ovo je raj kojeg cijelog svog suhopješčanog života tražim.“  Ali, gle! Nad tim komadićem raju presličnog tla svoje pipke su počele pružati i neke nedokučive sile rigajući strašne munje, najintenzivnije kad je naš prapredak-prapustinjak nailazio – e, teške ropske lance će biti lako nabaciti na pleća preplašena i od puta umorna pustinjaka, lakše negoli s njima objahivati ukopano stablo koje nit’ može veslati na galiji nit’ može u polju orati.

Što je, u bradu zarasli i krvavim žuljevima optočeni, naš prapustinjski predak tada mogao uraditi imajući prizor raja, ali i prizor strašnog zmaja pred očima?

Mogao se jednostavno okrenuti i vratiti se odakle je i došao. Nije ovo za njega, tu je na nevelikom prostoru nabujao rajski okot prevelikih iskušenja, žmirkati će on i dalje u boguneznanim zakarpatskim pustarama, tmurinama i ledenicama. Prati se i dalje mješavinom vode, zemlje i trave, moguće i pijeskom kad presuši rijeka? Smrzavati se po pećinama, gristi korijenje umjesto slatkih plodova, drugovati s mahovinama?

„Nema natrag natražnjače“, mrsio je sebi u bradu, ponovo kujući već putem iskovano i psujući ono što je sa svojom zadriglom utrobom već izpsovao.

Ali, tako mu svih bogova koje je u onim planinskim pustopoljinama dozivao, znat će on. Znat će sagibati se, a ne puknuti, izvijati se a ne poletjeti. Računati a ne preračunati se, svojim tijelom ratovati a tuđom smrću pogibati, svoja usta otvarati a tuđim grlom kupine brstiti.

Znat će on, na ovom idealnom mjestu, idealistima zanose podraškavati, a ratobornima ratove podgrijavati, tržiti će on i trgovati, strančevom konju uzde voditi, prejakim idealima i prezapjenjenoj krvi, i domaćoj i stranoj, stolac sapunati, umjet će slavu živjeti a slavljenje previše ne divinizirati, jer sva slava pripada energiji ovoga sunca i strujama ovoga mora, “a budući naraštaji će mojim preslavnim putem jezditi samo ako nikad ne iznevjere sklad ovoga što sada u njihovu krv, ovako prljavoga tijela, ali čistih misli, upisujem: da jednakim omjerima svoga duha budu i realisti i idealisti i, bogme a nikad pobogu, vješti trgovci.“

To izrekavši, siđe u doline rajske ove, poživi lukavo i mudro, sve onako kako je u krv buduću zapisivao; i protekoše otada mnogi vjekovi, i potekoše mnoge slave, ali i kotrljaše se mnoge glave jer se na izvoru mudrosti pustinjakove previše ne napajaše.

I nemojmo utvarati da se zakarpatski pustinjak nije obraćao svakome od nas; i ti ratni prvače koji si umro ovih dana, idealno ubijan po sudištima svoje domovine pod čiji patronat si se kameleonski uvukao kad si svoju komunističku slavu o zarđali klin povijesti okačio, da ne kažemo da su taj tvoj crveni pedigre bacili na njeno smetlište, ti realisto nad realistima, i ti legionarski generale koji si još zarana ubio sve svoje ideale pa sad vojuješ samo s nijemim ribljim postrojbama, ti ratniče nad ratnicima, i ti trgovče nad trgovcima koji na svom političkom vrhuncu nisi bio zadovoljan s pozlaćenim toaletama, a danas si zadovoljan i sa čistim zatvorskim čučavcem, kajete li se barem malo, zazirete li u svojim kamenim, modrim ili zatvorskim grobnicama što ste poslušali samo zov slave iz pustinjakova ispisa, ispisa krvi, a niste htjeli, mogli ili znali poslušati i nečujni zov harmonije one oprečne naravi koju je prapredak naš onako ingeniozno skicirao, imperativ da se na idealnom i u idealnom malčice bude i realist i obratno, da se malo trguje, malo idealizira i u povoljnim okolnostima sve sretno realizira?

Možda je kvaka u tome što bi naš prapredak bježeći od kušnji natrag u svoje pustopoljine morao dugo pješačiti, dok se naše pustare, pustare duha nalaze sasvim blizu nas, smještene između naših prsiju i naših leđa pa onda bezumno neoprezno haračimo po našim kušnjama znajući da za okajavanje nećemo morati prelaziti predugi put?




Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 15.11.2014.
Slijedeća objavaFizika paralelnih realnosti
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.