Svi smo svjesni razgovora koji se odvijaju u našim mislima. Ti razgovori nikada ne prestaju; neka tema ili rješavanje problema konstantno traže našu pažnju i ponekad je teško nositi se s količinom i intenzitetom tih razgovora. Sve to spada u domenu introspekcije jer se odvija u nama samima.
Piše: Kristijan Kolega, samoozdravljenje.com
Pitanje je, tko je sve sudionikom tih razgovora? Vede objašnjavaju kako smo mi isključivo promatrači i sve što promatramo i s čime imamo odnos nismo mi, već ono što promatramo (objekti naših promatranja).
Promatrač nije ono što promatra.
Stoga, ako razgovaramo s nekim ili nečim, prvi je zaključak, to nisam ja. Ja sam onaj koji ima odnos s nekim (ili nečim) unutar tog razgovora i među nama postoji jasna razlika.
To je temelj i prvi korak samospoznaje; naučiti što nismo. Nakon toga slijedi znanost o tome što jesmo. Većina se ljudi pogrešno poistovjećuje sa stvarima ili pojavama koje nemaju stvarne veze s našim pravim identitetom. Ukoliko je to slučaj, svaki sljedeći zaključak na temelju pogrešnog identiteta također mora biti pogrešan.
Na primjer, ukoliko mislimo da smo automobil, na pitanje što želimo popiti, odgovoriti ćemo, želim piti benzin. Znači, ukoliko nismo upoznati sa svojom pravom prirodom, sve što radimo, na neki je način pogrešno.
Koji je stav promatrača ispravan dok razgovara s umom?
Sad shvaćamo kako mi nismo um, jer možemo s njim razgovarati i promatrati ga. Koji bi stav mi kao promatrači trebali imati dok razgovaramo s našim umom? Um nije ništa drugo nego složen skup programa ili navika i na njega možemo utjecati svojom promatračkom voljom. U ovom svijetu možemo naći nekoliko primjera takvog odnosa, a jedan takav odnos posebno se ističe i uspoređuje s odnosom promatrača i uma.
Um i tijelo strojevi su u kojima se mi kao promatrači nalazimo. Priroda je uma i tijela poput prirode malog djeteta. Dijete je sklono utjecaju i stvaranju programa i na okolini je da stvori u djetetu pravilne navike. Ukoliko nema pravilnih, stvorit će se nepravilne. Stoga je zadatak okoline pravilno utjecanje na dijete kako bi ono oblikovalo karakter zasnovan na navikama i programima koji će mu u budućnosti koristiti, a ne štetiti.
Ista je stvar i s našim umom.
Um je pasivan i nema slobodnu volju. U umu postoje samo programi i navike (poput računala). Osim slobodne volje promatrača (nas samih), ne postoji slobodna volja uma ili tijela. Oni su “gonjeni” navikama koje mi ponekad doživljavamo kao porive ili instinkte. To je i jedino pogonsko gorivo našeg uma i tijela; dakle, impresije iz prošlosti koje su dugogodišnjim ponavljanjem pretvorene u navike. Tako ćemo imati neodoljivu želju za trovanjem nikotinom i osjećat ćemo kao da ta želja ima svoju volju i da smo mi osobno preslabi tome se oduprijeti.
No ako pravilno razumijemo odakle dolazi taj poriv i čime je uzrokovan, lakše ćemo se tome oduprijeti i predstaviti svoju volju, svoju želju i postići rezultat. Kad shvatimo prirodu navike (svjesne i podsvjesne), onda je lako stvoriti efikasan plan kako tu naviku promijeniti.
