Jasno je kao dan: postoje vladajuće “elite” i njihovi poltroni koji vjeruju da bi trebali imati moć kontrolirati svijet i naše živote, a s druge strane postojimo svi mi ostali – od malih nogu naučeni i uvjetovani da predamo svoju moć, logiku i razum “eliti”, “struci” i političarima, vjerujući da je to jednostavno tako i da mi sami nismo dovoljno sposobni imati moć kontrolirati svoje vlastite živote. Da bi postojali tirani – moraju postojati potlačeni, mase koje moraju biti slabe jer tirani i oni koji imaju koristi od njihove vladavine uvijek su samo dio stanovništva i stoga nemaju osobne resurse za vršenje široke kontrole nad stanovništvom. Svatko od nas tko ponovno traži moć kontroliranja vlastitog života jedna je osoba manje koja prešutno podržava tiraniju i kada dovoljno nas učini ovaj korak, miran prijelaz u slobodniji svijet postaje moguć.
“Ni nužda ni želja, nego ljubav prema moći, demon je čovječanstva. Ljudima možete dati sve moguće – zdravlje, hranu, sklonište, uživanje, ali oni jesu i ostaju nesretni… jer demon čeka i čeka; i mora biti zadovoljen. Neka sve ostalo bude oduzeto ljudima i neka se ovaj demon zadovolji i tada će oni gotovo biti sretni koliko ljudi i demoni mogu biti sretni…” – Nietzsche, Zora
“Moć kvari.” (Lord Acton) “Moć je beskrajno zavodljiva.” (Robert Greene) “Moć razvijena do maksimuma je sreća.” (Nietzsche)
Moć je mnogim ljudima bila mnogo toga, ali jedno je sigurno: priznali mi to ili ne, svi želimo moć i način na koji tu potrebu zadovoljavamo ili ne, uvelike utječe na tijek i kvalitetu našeg života.
Matematičar i filozof iz 20. stoljeća Bertrand Russell definirao je moć kao “proizvodnju namjernih učinaka”. Moć je, drugim riječima, sposobnost izazivanja namjernih promjena u svijetu kako bi se više uskladio s nečijim potrebama i željama. Moć je dakle vrijednosno neutralna sila. Može se koristiti u svrhu promicanja života ili se može koristiti u destruktivne svrhe. Ali da bismo ocijenili izraz moći dobrim ili lošim, ciljevi kojima su usmjereni nisu jedini kriteriji koje treba uzeti u obzir, jer u većini djela moći drugi ljudi igraju važnu ulogu kao sredstva u postizanju naših ciljeva, ili kao što psiholog Silvano Arieti objašnjava:
“Kada bi se čovjek oslanjao samo na vlastitu sposobnost da zadovolji svoje želje, moć bi bila sinonim za osobnu sposobnost. Svako postignuće bi bilo rezultat nečijeg učinka, ali to je rijetko slučaj. Da bi postigli željene učinke, ljudi trebaju druge ljude; moraju na njih utjecati kako bi potonji pomogli u postizanju željenih rezultata.”- Silvano Arieti
Utjecaj na druge može imati nemoralne oblike kao što je korištenje sile, dominacije, prisile ili manipulacije, ali također možemo utjecati na ljude na vrijednosno pozitivne načine kao što je pozivanje na istinu, davanje dobrog primjera ili buđenje svijesti kod drugih da uvide kako su njihovi interesi usklađeni s našima. Iako svatko od nas ima mogućnost birati ciljeve kojima težimo i sredstva koja koristimo za postizanje svojih ciljeva, ono što nije pod našom kontrolom je naša želja za moći. Jer moć je jedna od najosnovnijih naših potreba.
Sposobnost izražavanja moći promiče opstanak u svijetu punom prijetnji i pomaže stvoriti život vrijedan življenja u svijetu koji nas može zatrpati patnjom i dosadom. To je krajnji protuotrov za ono što Carl Jung naziva “vječnim iskustvom i vječnim problemom čovječanstva”, odnosno “našom bespomoćnošću i slabošću” (Carl Jung, Arhetipovi i kolektivno nesvjesno) i stoga je potrebna moć ako želimo procvjetati.
Dok je naša želja za moći ukorijenjena duboko u našoj prirodi, moć se razlikuje od naših drugih bioloških potreba po tome što nije samoograničavajuća. Previše hrane ili pića proizvodi bolest, previše seksa izaziva gađenje i možemo spavati samo određeno vrijeme prije nego što nas tijelo natjera da se probudimo. Ali kako Arieti objašnjava u svojoj knjizi The Will to Be Human:
“Želja za moći potencijalno je beskrajna i bezgranična. Neki ljudi u potrazi za moći ne mogu zamisliti nikakva ograničenja za to. Ljudi poput Aleksandra Velikog i Napoleona mogli su imati sve bogatstvo i seks koji su željeli u ranom razdoblju svog političkog života, ali su nastavili tražiti sve veću moć.” – Silvano Arieti
Problem je što je ljudska žeđ za moći za sve praktične svrhe neograničena, jer iako je svakome potrebno malo snage da bismo ispravno funkcionirali i dok je moć sila koja vodi do velikih podviga, previše moći, posebno kada se izražava u društvenom ili političkom području, može lako pokvariti. Stoga, ako društvo želi procvjetati, moraju postojati pravila, norme, običaji i društvene institucije koje pomažu kanaliziranju izražavanja moći u životu promicanjem načina koji ograničavaju akumulaciju previše društvene ili političke moći u rukama bilo koje osobe ili grupa.
U većini modernih društava prevladava suprotna situacija. Ogromna moć se centralizira u rukama etatističkih i globalističkih institucija i nositelji te moći sada je koriste na načine koji inhibiraju sposobnost nas ostalih da kultiviraju svoju moć na društveno suradnički i individualno unapređujući način.
“Ali u mjeri u kojoj je vlada jaka”, piše Leopold Kohr, “pojedinac je slab – čak i ako je njegova titula građanina, njegov je položaj podanika.” – Leopold Kohr, Slom nacija
Kao populacija podijeljeni smo u dvije klase: postoje vladajuće elite koje vjeruju da bi trebale imati moć kontrolirati svijet, dok smo mi ostali uvjetovani da vjerujemo kako ne bismo ni trebali imati moć kontrolirati svoje vlastite živote. Ovo je opasna situacija koja bi, ako se ne ispravi, mogla dovesti do toga da budemo generacija koja je prisiljena trpjeti brutalnu vladavinu tiranije, jer kako je George Orwell napisao:
“Znamo da nitko nikada ne preuzima vlast s namjerom da je se odrekne.” – George Orwell, 1984
Dakle, koje je rješenje za ovaj izazov s kojim se suočavamo? Neki tvrde da će ljubav spasiti svijet, ali tirani se ne pokreću takvim osjećajima. Drugi tvrde da će nas istina osloboditi, ali kako je Nietzsche primijetio da sama istina nikada nije dovoljna:
“Istina sama po sebi nije nikakva moć… Istina mora ili privući moć na svoju stranu, ili stati uz moć, jer će inače propasti uvijek iznova. To je već dovoljno dokazano – i više nego dovoljno!” – Nietzsche, Zora
Na kraju samo moć osujećuje moć ili kako je napisao Frederick Douglass: “Moć ne priznaje ništa bez zahtjeva. Nikad nije i nikada neće.” Ako društvo želi izbjeći stisak tirana, moć se mora staviti na stranu slobode. No, vrsta moći koja je potrebna za postizanje ovog podviga nije ista kao moć koja podržava tiranine, jer će sve veći broj ljudi koji njeguju sposobnost dominacije, manipuliranja i prisile drugima, samo dovesti do toga da jedna skupina tiranina bude zamijenjena drugom. Tirani su poraženi tako što više ljudi njeguje svoju osobnu moć i zatim koristi tu moć da žive na slobodan način i da se odupru lancima tiranije.
Kako se kultivira ta moć koja potiče život? Kroz proces samospoznaje koji prema Jungu “predstavlja najjači i najneumitniji poriv u svakom biću” i koji je “zakon prirode, a time i nepobjedive moći” (Carl Jung, Arhetipovi i kolektivno nesvjesno). Samoostvarivanje znači aktualizirati svoje potencijale, njegovati svoje vještine, prilagoditi se vanjskom svijetu i unijeti sklad u naš unutarnji svijet.
“Svakom pojedincu je potrebna revolucija, unutarnja podjela, rušenje postojećeg poretka i obnova, ali ne tako što će ih nametati svojim susjedima pod licemjernim plaštom osjećaja društvene odgovornosti ili bilo kojeg drugog lijepog eufemizma za nesvjesne porive za osobnom moći. Individualna samorefleksija, povratak pojedinca na tlo ljudske prirode, u vlastito najdublje biće sa svojom individualnom i društvenom sudbinom – evo početka liječenja za onu sljepoću koja vlada u sadašnjem času.” – Carl Jung, Dva eseja o analitičkoj psihologiji
Mnogi ljudi potiču poziv na samospoznaju dok se pitaju kako osobni razvoj može pomoći promijeniti svijet koji se spušta u kaos. Ali takva perspektiva zanemaruje činjenicu, da bi tirani uspjeli, mase moraju biti slabe, jer tirani i oni koji imaju koristi od njihove vladavine uvijek su samo dio stanovništva i stoga nemaju osobne resurse za vršenje široke kontrole nad stanovništvom, nad jakim muškarcima i ženama.
Svatko od nas tko ponovno traži moć kontroliranja vlastitog života jedna je osoba manje koja prešutno podržava tiraniju i kada dovoljno nas učini ovaj korak, miran prijelaz u slobodniji svijet postaje moguć. Jer, kao što je Etienne de La Boetie primijetio prije gotovo 400 godina, tirani se mogu svrgnuti s prijestolja bez ikakve upotrebe sile i bez potrebe za dugotrajnim sukobima, sve dok dovoljno ljudi želi slobodu i ima snagu da prakticira nepoštivanje i građanski neposluh i odupiranje zapovijedima koje su nemoralne i suprotne funkcioniranju slobodnog i prosperitetnog društva.
“Od svih ovih poniženja, kakve ne bi izdržale same zvijeri na polju, možete se izbaviti ako pokušate, ne poduzimanjem radnji, već samo voljom da budete slobodni. Odlučite da više ne služite i odmah ste oslobođeni. Ne tražim da stavite ruke na tiranina kako bi ga srušili, nego jednostavno da ga više ne podržavate; tada ćete vidjeti, poput velikog Kolosa čije je postolje povučeno, kako pada svom svojom težinom i razbija se u komade.” – Étienne de La Boétie, Rasprava o dobrovoljnom služenju
Neki možda misle da je vrijeme još uvijek na našoj strani i da će, ako stvari postanu jako loše, dovoljno ljudi zauzeti odgovarajući stav na strani slobode. Ali zauzeti ovaj pasivni pristup znači koketirati s opasnošću. Jer jedna od najvažnijih lekcija 20. stoljeća je da kada se totalitarizam oslobodi i razbukta, vrlo teško ga je interno izbaciti. Osim ako ne budemo budni u zaštiti naših sloboda, one će nam biti oduzete. Kako je i Voltaire rekao: “Sve dok ljudi ne žele iskoristiti svoju slobodu, oni koji žele tiranizirati će to činiti.”
Aleksandar Solženjicin u fusnoti u prvom dijelu Arhipelaga Gulag izrazio je duboko žaljenje što su on i njegovi kolege sovjetski zarobljenici nedovoljno djelovali u ranim danima komunističke vladavine, a sljedeći bi odlomak trebao poslužiti kao upozorenje svima nama :
“Nismo dovoljno voljeli slobodu. I još više od toga – nismo imali svijest o stvarnom stanju, požurili smo se pokoriti. Predali smo se sa zadovoljstvom! Čisto i jednostavno smo zaslužili sve što se poslije dogodilo.” – Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag, svezak 1
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
