Kroz povijest su postojali festivali okrutnosti: rimske arene u kojima je masa slavila krv i smrt. Danas više nema javnih pogubljenja ni legalnih krvavih spektakala pa se stvara dojam moralnog napretka. No potreba za istim uzbuđenjem samo je promijenila formu. Kamenite arene zamijenile su digitalne platforme, trg – newsfeed, a rulju – skup profila i anonimnih komentara. Za mnoge slabe pojedince internet postaje glavno mjesto na kojem traže osjećaj moći kroz ismijavanje, vrijeđanje i ponižavanje onih koje uživo nikada ne bi imali hrabrosti napasti.
„Grubost je imitacija snage od strane slabog čovjeka.“ – Eric Hoffer, Strastveno stanje uma
Internet je povezao svijet brže nego ijedna tehnologija prije njega, ali je istovremeno otvorio vrata ogromnoj količini neprijateljstva. U središtu tog neprijateljstva stoji figura online mrzitelja. To su oni profili, često skriveni iza lažnih imena i anonimnih avatara, koji ismijavaju, vrijeđaju i napadaju kreatore sadržaja, javne osobe i svakoga tko se usudi jasno izreći svoje mišljenje u digitalnom prostoru.
Iako je internet kao medij nov, unutarnja logika takvog ponašanja nije. Psihologija mrzitelja ista je ona koju su filozofi i psiholozi prepoznavali i opisivali puno prije društvenih mreža.
Friedrich Nietzsche, filozof 19. stoljeća, iznimno je koristan suputnik kada želimo razumjeti zašto toliko agresije izranja upravo od onih koji se čine najslabijima. Njegove ideje pokazuju da neprijateljstvo online mrzitelja nije znak snage, nego simptom nemoći i unutarnje slabosti.
„…zlo slabih želi nauditi drugima i vidjeti znakove patnje koju je prouzročilo.“ – Friedrich Nietzsche, Zora
Kako bismo razumjeli online mržnju, prvo treba shvatiti koliko je snažna ljudska želja da se osjeća moćno.
Želja za moći kao dublji pokretač
Nietzsche u djelu O genealogiji morala piše: „Svaka životinja, uključujući i filozofsku životinju, instinktivno teži optimalnim povoljnim uvjetima pod kojima može utrošiti svu svoju snagu i postići svoj maksimalni osjećaj moći.“
Za njega, želja za moći nije samo želja za dominacijom drugih ljudi. U svojoj biti riječ je o nagonu da se prevladaju prepreke, da se prijeđu osobne granice i da se život iznutra osjeti življe, snažnije i punije. Kada se pitao „Što je sreća?“, odgovorio je:
„Što je sreća? Osjećaj da se moć povećava – da je otpor prevladan.“ – Friedrich Nietzsche, Antikrist
S te točke gledišta, potreba za moći univerzalna je i prisutna u svima. Razlika je u tome na koji način pojedinac pokušava taj osjećaj moći postići.
Kako izgleda zdrava, kreativna moć
Zdrav put prema doživljaju unutarnje moći vodi kroz stvaranje, disciplinu i spremnost da se bude ranjiv. To je put koji uključuje razvijanje vještina, njegovanje izvrsnosti u nekom području, suočavanje s vlastitim ograničenjima i stalno kretanje prema onome što nas izaziva i rasteže.
Pojedinac koji tako gradi svoj osjećaj moći često je prirodno dobrohotan. Kada netko osjeća nutarnju punoću i unutarnje bogatstvo, spontano se javlja impuls da taj višak snage dijeli, podržava i podiže druge. Nietzscheov Zaratustra upravo je takva figura:
„Gle! Umorio sam se od svoje mudrosti, kao pčela koja je sakupila previše meda; trebaju mi ispružene ruke da ga uzmem.“ – Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
U drugom djelu, S one strane dobra i zla, opisuje moćnog čovjeka kao biće čiji višak energije traži izlaz:
„…u prvom planu je osjećaj punoće, moći koja želi preplaviti se… svijest o bogatstvu koje želi darivati i dijeliti. Plemenit čovjek pomaže nesretnicima, ali ne iz sažaljenja, već više kao odgovor na impuls koji proizvodi višak moći.“ – Friedrich Nietzsche, S one strane dobra i zla
Takva moć ne traži žrtvu. Ona ne treba nekoga tko će biti ponižen da bi se netko drugi osjećao uzvišeno. Njezino glavno obilježje je stvaranje, a ne destrukcija.
Kada moć traži prečac: lijenost, strah i mržnja
U praksi, relativno je malo ljudi spremno prolaziti kroz dugotrajan proces samosavladavanja i kreativnog rada. Strah od neuspjeha, lijenost, izbjegavanje napora i otpor prema postepenom razvoju čine da većina ostaje ispod vlastitih mogućnosti.
Unatoč tome, potreba za osjećajem moći ne nestaje. Kada se netko ne usuđuje graditi je kroz stvaranje i rast, javlja se napast prečaca. Umjesto da se uloženi trud usmjeri na izgradnju sebe, osoba traži brzi osjećaj nadmoći kroz ponižavanje drugih.
To je trenutak u kojem se rađa psihologija online mrzitelja.
Umjesto da nekoga podigne, mrzitelj poseže za grubim komentarima, ruganjem, vrijeđanjem i namjernim izazivanjem boli. Ta okrutnost daje kratkotrajan doživljaj moći – poput jeftinog stimulanasa koji nakratko podiže samopouzdanje, ali ne mijenja ništa u stvarnom životu osobe.
Nietzsche u Zori piše:
„Okrutnost je jedna od najstarijih svečanih radosti čovječanstva… jer prakticiranje okrutnosti znači uživanje u najvećem zadovoljstvu osjećaja moći.“ – Friedrich Nietzsche, Zora
Online mrzitelj traži upravo takvu vrstu „svečane radosti“ – samo što umjesto javnog trga koristi ekran, tipkovnicu i komentare.
Od gladijatorske arene do newsfeeda
Kroz povijest su ljudi organizirali doslovne festivale okrutnosti. Rimske gladijatorske igre bile su primjer javne zabave u kojoj su mase promatrale borbe robova i zatvorenika, glasno navijale za krv, ismijavale poražene i slavile smrt na areni.
Na površini današnji svijet djeluje civiliziranije. Javna pogubljenja više se ne događaju, krvavi spektakli su zabranjeni, a otvoreno mučenje tretira se kao skandal. To lako može stvoriti dojam moralnog napretka.
Međutim, Nietzschev naglasak pomaže da se vidi nešto drugo: potreba za festivalima okrutnosti promijenila je oblik, ali nije nestala. Umjesto kamenih arena i stupova srama, imamo digitalne platforme. Umjesto gomile na trgu, tu je masa profila, lažnih imena i anonimnih komentara.
Internet je postao glavno mjesto na kojem slabi pojedinci traže osjećaj moći upravo kroz vježbanje okrutnosti. Sigurnost ekrana uklanja strah od fizičke odmazde. Anonimnost smanjuje osjećaj osobne odgovornosti i štiti od javnog srama.
U takvom okruženju online mrzitelj može „slaviti“ u vlastitim malim festivalima okrutnosti: ismijavati, vrijeđati, ponižavati i napadati osobe koje nikada ne bi imao hrabrosti suočiti licem u lice.
Digitalno okruženje omogućilo je da se takvi „festivali“ odvijaju svakodnevno, često neprimijećeno od onih koji u njima ne sudjeluju, ali vrlo bolno za one koji su meta.
Kako mrzitelj od slabosti pravi „vrlinu“
Postavlja se pitanje: ako je online mrzitelj zapravo slab, zašto se toliko često ponaša kao da je superioran, pametniji, moralno uzvišeniji od onih koje napada? Otkud ta samouvjerenost?
Ključ je u psihološkom manevru u kojem osoba vlastite nedostatke reinterpretira kao svoje posebne kvalitete.
Mrzitelj najčešće ne riskira. Ne pokreće projekte, ne stvara sadržaj, ne izlazi javno sa svojim idejama i ne izlaže se realnoj kritici. Upravo zato rijetko doživljava otvoreni neuspjeh. Izbjegava arenu pa ne doživljava pad na pozornici.
Na temelju toga lako nastaje iluzija moralne i intelektualne „čistoće“. Budući da ne radi ništa izloženo javnosti, nema ni pogrešaka koje bi netko mogao vidjeti. Iz toga se gradi imaginarni pijedestal s kojeg se promatraju i osuđuju svi koji se usuđuju djelovati.
Nietzsche taj mehanizam opisuje kao:
„…onu uzvišenu samoobmanu kojom slabi samu slabost tumače kao slobodu, a svoj poseban način postojanja kao postignuće.“ – Friedrich Nietzsche, O genealogiji morala
Drugim riječima, umjesto da prizna vlastiti strah i paralizu, mrzitelj tvrdi da je njegova pasivnost zapravo svjesni izbor, moralna pozicija ili dokaz bistrine. Iz te pozicije „čiste ruke“ napada svakoga tko se usuđuje pokušati, griješiti i učiti na vlastitim promašajima.
Bol usporedbe i iskrivljeno divljenje
I dalje ostaje važno pitanje: zašto je neprijateljstvo online mrzitelja toliko oštro, osobno i žestoko, često potpuno disproporcionalno onome što se objektivno događa? Zašto su napadi usmjereni na potpune strance koje nikada nije upoznao?
Odgovor se krije u usporedbi.
Kada mrzitelj naiđe na osobu koja stvara, razvija karijeru, riskira, izlazi pred ljude ili jednostavno zrači vitalnošću, pred sobom odjednom ima ogledalo. U tom ogledalu vidi vlastitu stagnaciju, neostvarene potencijale i bolne kompromise s vlastitim strahom.
Takav susret lako rađa mržnju prema sebi. Umjesto da se ta samomržnja prevede u odluku za promjenu – u konkretnu akciju, u učenje, u hrabriji korak – ona se prebacuje prema van. Psihološki teret preusmjerava se na osobu koja je pokrenula unutarnji nemir.
Tu se krije velika ironija: mrzitelj u pravilu ne napada ono što mu je potpuno nebitno. Neprijateljstvo se usmjerava prema onima koji nesvjesno utjelovljuju ono za čim on duboko čezne – ispunjeniji život, veću hrabrost, kreativnost, utjecaj ili slobodu.
Nietzsche to formulira u jednoj rečenici:
„Čovjek ne mrzi sve dok nekoga podcjenjuje, već samo kada ga smatra superiornijim.“ – Friedrich Nietzsche, S one strane dobra i zla
Online mržnja stoga nije izraz hladne ravnodušnosti. Ona je iskrivljeni oblik divljenja, preokrenuti kompliment koji je u temelju otrovan zavisti i samoprijezorom.
„Otrovne muhe“: Nietzscheova metafora za mrzitelje
Iako su online mrzitelji psihološki slabi, to ne znači da su bezopasni. Njihov kumulativni učinak može biti težak i iscrpljujući za one koji javno stvaraju.
Nietzsche u Tako je govorio Zaratustra koristi upečatljivu sliku kako bi opisao takve ljude – naziva ih „otrovnim muhama“:
„Gdje završava samoća, počinje tržnica; a gdje počinje tržnica, počinje… zujanje otrovnih muha.“ – Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Jedna muha je dosadna, ali ne i opasna. Moguće ju je odagnati jednim pokretom ruke. No roj muha, mnoštvo malih uboda, može izluđivati čak i snažnu životinju.
Slično je s online mrziteljima. Jedan zlonamjeran komentar može se zanemariti. Deseci, stotine ili tisuće njih, iz dana u dan, mogu nagrizati samopouzdanje, stvaralačku energiju i mentalno zdravlje.
Nietzsche u istom djelu upozorava:
„Vidim te cijelog izbodenog otrovnim muhama… Vidim te kako krvariš i rastrgan si na stotinu mjesta… Bezbrojne su male i jadne… Žele krv od tebe; krv je ono za čim bezkrvne duše žude… Kažnjavaju te zbog svih tvojih vrlina… U tvojoj prisutnosti osjećaju se malima, a njihova niskost sjaji i žari protiv tebe u nevidljivoj osveti… Zato te mrze… ono što je u tebi veliko – samo to ih mora učiniti otrovnijima i uvijek više nalik muhama… Zato se čuvaj malih!“ – Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Ovaj odlomak pogađa srž online dinamike. Što netko više raste, što je autentičniji, što se jasnije vide njegove vrline i uspjesi, to više izaziva one koji svoju niskost ne mogu podnijeti.
Kako se nositi s mrziteljima
Prirodna reakcija na nepravedan napad je obrana. Ljudi žele objasniti, ispraviti, pokazati da je mrzitelj pogriješio, razotkriti manipulaciju ili laž. Sve to je razumljivo, ali Nietzsche upozorava da baš tu leži zamka.
Mrzitelj želi reakciju. Želi da se netko spusti na njegovu razinu, da osjećaj prolazne moći postane još jači upravo kroz sukob. Kada kreator odgovara, ulazi u igru koju mrzitelj priželjkuje – troši živce, energiju, vrijeme i kreativni potencijal na nešto što nikada neće dovesti do stvarnog dijaloga.
Nietzsche zato savjetuje radikalan potez: potpuno ignoriranje.
„Bježi, prijatelju moj, u svoju samoću: vidim kako te ujedaju otrovne muhe… Bježi u svoju samoću! Živio si preblizu malim i jadnim ljudima. Bježi od njihove skrivene osvete! Ne diži više ruku na njih! Bezbrojni su i nije ti sudbina da budeš muholov.“ – Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Umjesto da život pretvorite u neprestano hvatanje i udaranje „muha“, Nietzsche poziva na povratak u unutarnju i vanjsku samoću – prostor u kojem se ponovno spajamo sa svojim radom, ciljevima, tijelom i psihičkim zdravljem.
Digitalne „otrovne muhe“ ne mogu se poraziti raspravom. Njihov broj je prevelik, a motivacija nije istina, nego osjećaj moći kroz tuđu patnju.
Zato se prava zaštita ne gradi u komentarima, nego u jasnim granicama, pažljivom upravljanju vlastitom izloženošću i u stalnom vraćanju na ono što zaista nosi smisao: stvaranje, učenje, odnos sa stvarnim ljudima i njegovanje vlastite snage.
Što nam Nietzsche može dati u digitalnom dobu
Psihologija online mrzitelja postaje jasnija kada se promatra kroz Nietzscheove pojmove moći, okrutnosti, samoprevare i „otrovnih muha“. Umjesto da mržnju na internetu doživljavamo kao slučajan nusprodukt tehnologije, možemo je shvatiti kao staru ljudsku dinamiku koja je dobila novu pozornicu.
Online mrzitelj nije kreator, nego publika koja se boji ući u arenu. Nije hrabar, nego zaštićen ekranom. Nije snažan, nego paraliziran vlastitom nemoći. I upravo zbog toga njegovi ubodi mogu biti uporni i žestoki.
Poruka za one koji stvaraju i izlažu se javnosti nije da postanu hladni ili neosjetljivi, nego da nauče razlikovati kritiku koja gradi od mržnje koja troši, te da svoju energiju usmjere tamo gdje njihov rad doista može rasti.
U tom smislu, Nietzschev poziv da se povremeno „pobjegne u samoću“, makne sa tržnice i utišaju „otrovne muhe“, u digitalnom dobu zvuči iznenađujuće aktualno – kao filozofski podsjetnik da se vlastita moć gradi u tišini rada, a ne u beskrajnom dokazivanju ljudima koji od početka ne traže istinu, nego tuđu krv.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
