Život često poprimi oblik uzburkanog olujnog mora, a mi se skupa s njim nađemo nasukani na stijeni, očajni i iscrpljeni od oluje koja nas je snašla. Oluje dolaze i prolaze, mi smo sve iscrpljeniji i očajniji od pokušaja da prođemo kroz nemirno more bez povreda, boli i patnje. I svakim ponovnim ulaskom u oluju koristimo se istim taktikama za preživljavanje bez obzira što znamo da ne funkcioniraju i da su pogubne za nas. Ponekad i ne želimo izaći iz oluje, uživamo u boli, patnji i očaju, a da nismo ni svjesni da je tako. U tim trenucima je najteže pustiti ili prepusti se, jednostavno proći kroz oluju.
Što to znači pustiti, odnosno prepusti se? Pustiti što? Prepustiti se kome? I kako? Kada krenemo istraživati, kome se treba pustiti, što treba pustiti, većina nas, navikla na linearni (logični) način funkcioniranja očekuje formulu kako to postići. Ljubitelji smo metode «5 koraka do cilja». Pokušavamo pustiti životnu situaciju koja nas opterećuje ali ne uspijevamo. Ne uspijevamo jer ne znamo kako, pa mislimo da trebamo dobiti upute za puštanje slične onima koje dobivamo uz elektroničke i ine uređaje. Drugi razlog može biti da ne znamo kome se možemo prepustiti. Odgovor koji dobijemo kada postavimo takvo pitanje je da se trebamo prepustiti sebi. U tom trenu se možemo osjetiti frustirani jer smo dobilo naizged vrlo banalno rješenje. Treći razlog može biti da se i ne želimo prepustiti, već da uživamo u koprcanju u vlastitom mulju, izvlačimo zadovoljstvo iz našeg malog mazohističkog svemira. Četvrti je da jednostavno to ne možemo i kada smo svjesni posljedica tog nepuštanja, nešto u nama jednostavno nije spremno pustiti. Ako smo svjesni da se po zakonu sudbine sve vraća i unatoč tome ne možemo pustiti svoje stare obrasce, bez obzira što znamo da su štetni za nas i da će nam život kad tad vratiti udarac istom mjerom, tada zaista nismo spremni a niti posjedujemo dubinsku svjesnost o prirodi prepuštanja sebi. Ukoliko je i tako, to je isto u redu. Svaka duša ima svoje vrijeme pod nebom i to treba poštovati. E sada, kako se pustiti i kome se prepuštamo te koga u biti otpuštamo? Često glas naše duše u meditaciji kaže da otpustimo sebe.
Koga otpuštamo, a kome se prepuštamo? Otpuštamo naš ego, identitet sastavljen od raznih obrazaca kojeg čine naše misli, promišljanja, zaključci, a prepuštamo se sebi, svome pravom ja, kojeg razni autori drugačije nazivaju: od Bitka, Višeg Ja, Duše, Duha itd. To je mirni dio nas, tišina koja se budi bez obzira na jačinu oluje koja nas trese, uvijek čuči u pozadini i promatra, ne osuđuje, već jednostavno jeste. Iskustvo čiste ljubavi u nama. Echhart Tolle lijepo opisuje razliku između ta dva ja, Bitka i Ega. Promjena u njegovom životu je krenula spoznajom kada je uočio ego «ja», kojeg naziva glasom u glavi koji stalno priča te drugog «ja» koji promatra ego “ja” bez misaonog sudjelovanja i uplitanja. Na istoku tu spoznaju nazivaju prosvjetljenjem. Puno teže se je kompletno prepustiti sebi nego iskusiti prosvjetljenje. Potrebna nam je aktivnost, dakle svjesna volja i želja da pustimo životne situacije koje nas umaraju, troše energiju i nisu dobre za nas, kako bismo pronašli put prema sebi. Aktivno puštanje zahtjeva svjesnost. Kada svjesno puštamo, uz svjesnost, postoji i element volje. Kod pasivnog puštanja, mi jednostavno pustimo, ne postoji aktivnost. Lakše nam je pustiti obrasce za koje nismo pretjerano vezani. Puštanje izgleda kao zatvaranje ili otvaranje vrata, jednostavno to napravimo bez ikakvog truda ili napora. To je tzv. pasivno puštanje. Neke životne situacije ne možemo pustiti tako jednostavno – tu nastupa aktivni princip, princip volje.
Ponekad trebamo uskladiti aktivnost i pasivnost, pa nakon perioda aktivnosti jednostavno pustimo da se scenarij napiše sam od sebe bez našeg izravnog uplitanje. Nekima od nas neće pomoći ni recepti ni razne upute kako se prepustiti sebi, jer kontrolirano puštanje nije istinsko prepuštanje sebi, a niti intelektualno znanje nije iskustvo. No jedno je sigurno, znati ćemo kada se i ukoliko to dogodi. Ne treba niti forsirati prepuštanje sebi, u onom trenutku kada smo istinski spremni doći će samo od sebe. Do tada jedino možemo predano i aktivno raditi na sebi i kada se budemo iskreno nasmijali svim olujama jer su prestale imati utjecaja na nas, znati ćemo da smo se vratili kući, svome pravome «ja».
Autor: Ivanka Mabić Gagić
Izvor: JonahAndTheWhale
