U samostanu su došla teška vremena. Kao rezultat progona u 17. i 18. stoljeću i porasta sekularizma u 19. stoljeću, sve pomoćne zgrade nekoć jakog svećeničkog reda su propadale i ostalo je samo pet monaha u ruševnoj glavnoj zgradi; opat i još četvorica, svi stariji od 70 godina.
Widget not in any sidebars
Jasno je bilo da je to umirući red. Već godinama nitko nije navraćao u samostan, a već su pomalo izgubili iz sjećanja kada se posljednji put netko zaredio i ostao živjeti kod njih. Prošla su desetljeća kada je najmlađi monah obukao habit i postao članom ove malene zajednice.
Duboko u šumi koja je okruživala samostan, nalazila se mala koliba koju je rabin iz okolnog grada povremeno koristio kad bi želio biti sam. Dugo godina bi monasi, svaki put kada bi rabin navratio u svoju trošnu kolibu, postajali uznemireni i međusobno bi šaptali: “Rabin je u kolibi, rabin je opet u kolibi.”
Pošto ga je mučila neminovna smrt njegovog reda, opatu je palo na pamet da ode u kolibu i pita rabina za neki savjet kojim bi mogao spasiti samostan.
Rabin ga je dočekao s dobrodošlicom. Kad mu je opat objasnio svrhu svog dolaska, rabin je suosjećao sa njim. “Znam kako je to”, uzviknuo je. “Nema više duha u ljudima. Ista stvar je u mom gradu. Skoro više nitko ne dolazi u sinagogu.”
Tako su dvojica starih duhovnjaka zajedno jadikovali. Zatim su pročitali dijelove Tore i razgovarali o dubljim temama. Došlo je vrijeme kad je opat trebao otići u samostan. Zagrlili su se. “Tako je predivno što smo se sreli nakon svih ovih godina…”, rekao je opat rabinu, “…ali ipak nisam ispunio ono zbog čega sam došao. Zar mi ništa ne možeš reći, barem mali savjet kojim bi spasio svoj umirući red?”
“Ne, nažalost”, rekao je rabin. “Nemam nikakav savjet. Jedina stvar koju ti mogu reći je da je jedan od vas – Mesija”.
Kad se opat, iznenađen rabinovom izjavom, vratio u samostan ostali monasi su se okupili oko njega propitkujući ga, “Dakle što je rabin rekao?”
“Nije mogao pomoći,” odgovori opat. “Samo smo plakali i čitali zajedno Toru. Jedina stvar koju je rekao kad sam odlazio jeste da je Mesija jedan od nas. Ne znam što je time mislio.”
U nadolazećim danima, tjednima i mjesecima, stari monasi su razmišljali o tome i pitali se jesu li rabinove riječi imale neko dublje značenje. “Mesija je jedan od nas? Je li možda mislio na nas monahe u samostanu? Ako je tako, onda tko je od nas Mesija? Je li mislio na opata. Da, ako je netko Mesija, mora da je to opat. On je naš vođa više od jedne generacije. Učen je i dobar svećenik. Ali možda je mislio na brata Thomasa. Naravno, brat Thomas je sveti čovjek. Svi znaju da brat Thomas živi poput sveca.
Widget not in any sidebars
Naravno da nije mogao misliti na brata Aelreda! Aelred je djetinjast. Ali kad razmislimo o njemu, iako je on trn u oku drugih ljudi, Aelred je ustvari uvijek u pravu. Često jako u pravu. Možda je rabin mislio na brata Aelreda. Ali sigurno nije mislio na brata Philipa. Philip je tako pasivan, stvarno je nitko. Ali nekako, on ima taj dar da uvijek bude tu kad ga trebaš. On se samo pojavi ispred tebe i pomogne ti. Možda je Philip Mesija? Naravno rabin nije mislio na mene. Nije nikako mogao misliti na mene. Ja sam samo obična osoba. Zamisli da je mislio na mene? Pretpostavimo da sam ja Mesija? O Bože, ne ja. Ne mogu biti tako nešto veliko za tebe, zar ne?”
Razmišljajući na takav način stari monasi su počeli tretirati jedan drugoga sa neobičnim poštovanjem smatrajući da bi jedan između njih mogao biti Mesija.
Pošto je šuma u kojoj je koliba bila smještena bila jako lijepa, a naročito u rano proljeće kada se priroda budi, malo po malo sve više ljudi je navraćalo na izlet na obližnju livadu. Šetali bi uokolo samostana i divili se starim zgradama. Poneki su navraćali u kapelicu na molitvu. Iako nisu bili svjesni toga, osjećali su duh neobičnog poštovanja koji je počeo okruživati pet starih monaha i auru koja je zračila iz njih i promijenila atmosferu u tom svetom mjestu. Bilo je nešto tako privlačno, a da nisu mogli objasniti što.
Ne znajući prave razloge duhovne promjene, sve je više ljudi počelo navraćati u samostan i sve češće su odlazili na piknik da bi se opustili na livadi i molili u kapelici. Počeli su dovoditi svoje prijatelje da im pokažu ovo posebno mjesto. Onda su njihovi prijatelji doveli svoje prijatelje. Zatim se dogodilo da je jedan mladić koji je došao u posjet samostanu počeo sve više i više razgovarati sa starim monasima. Nakon nekog vremena pitao ih je za dozvolu da im se pridruži. I on je ostao. Zatim su dolazili drugi. U roku od nekoliko godina, zahvaljujući rabinovom poklonu, taj je svećenički red ponovo procvjetao…
