“Mnogo tih mladih ljudi s kojima sam radila bili su prazne ljušture. Nisu ni do punoljetnosti još stigli, a sve ih već umara, ništa ih ne intrigira niti pokreće. Kada smo pričali o njihovom emocionalnom životu, jedva da su imali što podijeliti sa mnom. Bile su to eventualno povremene situacije bijesa ili mlake radosti” – otkriva psihologinja Aleksandra Birta.
Razmislite prije nego što izgovorite rečenicu „Hajde, što plačeš – pa ti si dječak.“
Veliki broj mladih ne zna kako nadići stresnu situaciju, a emotivni život im je prilično prazan. Posljedica toga je sve više odraslih koji su nezadovoljni i nesretni, kaže Aleksandra Birta, psiholog.
Naša sugovornica već 15 godina radi s adolescentima. Tako je došla do puno zaključaka o mladima, ali jedan je posebno dotakao.
– Mnogo tih mladih ljudi s kojima sam radila bili su prazne ljušture. Nisu ni do punoljetnosti još stigli, a sve ih već umara, ništa ih ne intrigira niti pokreće. Kada smo pričali o njihovom emocionalnom životu, jedva da su imali što podijeliti sa mnom. Bile su to eventualno povremene situacije bijesa ili mlake radosti – otkriva Aleksandra Birta.
Čitav spektar različitih ugodnih i neugodnih osjećaja kod mnogih od njih je izostao. Kod nekih se nikad nije ni razvio, dok je kod drugih postao blokiran iz mnogo brojnih razloga. A kada izostaje izražavanje i prepoznavanje svojih i tuđih osjećaja, neizostavno se uz to gube empatija i vještina rješavanja problema. I tako dijete odraste ili u osobu koja ne poštuje druge ili sebe, a nekad i jedno i drugo.
– To se događa zato što nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju, koja se definira kao sposobnost prepoznavanja i shvaćanja svojih i tuđih emocija, ali i upravljanja vlastitim osjećajima. S tim se čovjek ne rađa, to se uči tijekom cijelog života i tu je uloga roditelja velika – ističe Birta i otkriva kako možete pomoći djeci.
Osjećaji se moraju imenovati
Čak i dok još uvijek ne govore, možete ih polako početi učiti da prepoznaju osnovne emocije. U tome vam mogu pomoći knjige s naljepnicama koje vole ili razne priče.
– Ako je riječ o nekom konkretnom događaju vezanom za emociju, vi odglumite tu emociju junaka. Pokažite mu kako izgleda lice kad ste tužni, sretni ili bijesni pa onda neka dijete to ponovi – objašnjava Birta.
I bijes je sasvim u redu
Dječacima u našem društvu često se govori kad plaču: „Hajde, što plačeš – pa ti si dječak“. To nije dobra poruka jer trebaju znati da su svi osjećaji dozvoljeni, jer samo tako mogu izrasti u emocionalno zrele osobe. I bijes je dozvoljen, ali im objasnite što tada smiju raditi, a što ne.
– Bijes će neminovno osjećati u životu, zato trebaju naučiti kako da ga kanaliziraju. Ne valja da ga čuvaju u sebi ili da tada udaraju i povrjeđuju druge, ali im zato može pomoći razgovor s roditeljima ili da, na primjer, lupe nogom o pod ili da snažno stisnu svoje šake – kaže Birta.
Ne krijte svoje greške pred djecom
Ima dana kad ste i vi nervozni, tužni ili ljuti. Kad primijetite da ste prešli granicu, iskoristite tu situaciju, ispričajte se djeci i objasnite im kako se osjećate.
Trebaju znati da i roditelji griješe i da nitko nije savršen, a tako ćete ih ohrabriti i da s vama pričaju o svojim greškama.
I suosjećajnost se uči
Suosjećajnost se uči od malih nogu i možete početi tako što ćete ih učiti da dijele igračke s drugom djecom, ali samo kad su oni za to spremni. Objasnite im da u svakoj situaciji trebaju „ući u tuđe cipele“.
Na primjer, kada vaše dijete netko udari, pričajte o tome kako se tada osjeća. Tako će znati kako se osjećaju druga djeca kad ih ono udari.
Primjer iz prakse
Na primjer, djevojčica je pala u parku i povrijedila koljena. Dok ona ogorčeno plače, majka je pokušava utješiti. Ukoliko je i sama emocionalno inteligentna, reći će joj: „Znam da te mnogo boli, daj da mama poljubi.“
A ukoliko joj kaže: „Ma, to nije ništa“, ona olako prelazi preko djetetovih osjećaja, što nije dobro.
35 NULTA FREKVENCIJA
