Ne laži sebe, roditelju, ne skrivaj se iza paravana današnjice, već dijete uzmi za ruku i izvedi vani.

atma.hr – 78




Nostalgični tekstovi i slike nasmijane djece 60-ih, 70- ih, 80- ih… preplavljuju internet i izazivaju nostalgiju za igrom u blatu i sl. Pitam se, tko je te ljude slagao da danas nema blata? Tko im je rekao da te odluke donosi netko drugi, a ne oni sami? Tko im je zabranio?

Kada bi svatko tko je takav tekst lajkao, podijelio i komentirao, svoje dijete pustio u lokvice i blato, imali bismo nestašicu ovih “igračaka” i gužve u lokvama.

Tada bi se netko dosjetio da otvori privatnu, svijetleću lokvu, da zadovolji ukus i standard snobova koji ne žele u običnu, besplatnu lokvu. I tu bi bila gužva, naravno. Ali, poslije lokve moraš dijete presvlačiti, ti se moraš presvlačiti, brisati pod u stanu i prati sve to. I eto razloga zašto nam takve aktivnosti nedostaju – zato što je većina RODITELJA ušuškana i mrzi ih, dok im lajk i poneki komentar kuknjave daje lažni osjećaj da nije do njega, već do 2018. i vremena u kom živimo. Jadna djeca… bla,bla… takvo vrijeme, pa sjede unutra, gledaju TV ili igraju igrice, umjesto da se penju na drvo na 50 m od zgrade. Roditelju, ti si jedini krivac!

atma.hr – 39

Ne laži sebe, roditelju, ne skrivaj se iza paravana današnjice, već dijete uzmi za ruku i izvedi vani. Igrališta su puna djece, kamere su svuda, grad osiguran više nego ikada… pusti liniju manjeg otpora, neka se netko drugi za nju drži i ima 100 kilograma i krivu kičmu. Kao i tih 70- tih, netko mora prvi krenuti i zvoniti redom da prikupi ekipu. Neka to bude tvoje dijete, ako je školarac, ili ti. Pošaljite poruku u Viber grupu djece iz vrtića/škole: “Nađemo se u 17h u parku”. I doći će bar jedno – dovoljno.

Tko čeka – ne dočeka. A tko želi, on napravi vrijeme i okruženje po svojoj mjeri. Mjera većine roditelja je da se uključe, ali ne da organiziraju. Evo, ja ti tu tajnu odajem, pa budi organizator druženja, umjesto “share & like” opcije i bit ćeš sretan.

Mnoga djeca žive ljepše nego mi nekada, samo mi to od brige ne primjećujemo. I oni misle da smo mi bezbrižni, baš kao što mi imamo nerealni osjećaj da naši roditelji nisu brinuli. “Sit gladnom ne vjeruje”. Kada odrastu i dobiju djecu reći će: Kako je danas teško biti roditelj, moji su uživali, visili po fb… tako se to čini onome tko ne nosi odgovornost. Nekada smo djeca bili mi, pa smo samim tim bili bezbrižni i sada smo, nezahvalno, izvrnuli sve i pravimo se da smo porasli “ko tikve bez korijena”, ali naši roditelji se sjećaju neprospavanih noći, naših bolesti, adaptacija na vrtić, prijemnih ispita, vojske… i to sve bez savjeta s interneta. Danas je sve puno lakše. Druga je stvar što je nama i to teško.


Widget not in any sidebars

Rođendan u rođendaonicama s animatorima, naručenim tortama i pecivom- nema posuđa, nema ništa. I opet mame i tate prevrću očima – jedni su se umorili od slavlja, drugi od obaveze da djecu odvedu, sjede i piju kavu za to vrijeme. I to im je teško!

Baš briga djecu za tu roditeljsku nesposobnost da se raduju. Djeca trčkaraju i imaju svoj svijet. Uživaju. Tako će se i sjećati. Većina. Kod nekih će, ipak, roditeljska nervoza prevladati i živjet će s osjećajem sažaljenja prema toj ženi koja ih je rodila i dobra je, ali nije bila u stanju da se raduje životu i njihovom odrastanju. Umorna je i nervozna, nesretna.

Sve je u tvojim rukama, bar do 10. godine, roditelju. Ništa vrijeme, ništa trendovi… samo tvoje odluke i tvoja odgovornost. Pa ti dobro razmisli što ćeš servirati svom djetetu. Dovoljno je da sa dvije obitelji napraviš pakt i da do 13. godine (kako zakon i nalaže) djeca ne budu na društvenim mrežama, nemaju telefone, a nisu ni jedini. Cijela jedna ekipica – njih troje. Dovoljno je tih troje, da “zakuhaju” nešto s loptom ili laštikom i telefoni idu u džep i kod djece koja nemaju sreće da ih odgajaju odgovorni i samosvjesni roditelji, već imaju telefon u prvom razredu. Vjerujte na riječ, kada neko donese laštik, krede, rekete… djeca ostave telefone. Opet je do nas.

atma.hr – 78




Na trafici 3 dječaka, kupuju sličice nogometaša, a iza njih čekaju mama i djevojčica da kupe sličice lutkica. Osmjeh je jednak kao nekada naš iz istih, malih razloga. Sakupljanje sličica = naš osjećaj povratka u djetinjstvo + stvaranje njihovih uspomena + razvoj motorike + vježbica oko – ruka + mijenjanje + veliki brojevi…

Laštik je jeftin, djeca ga obožavaju, samo prvo moraju saznati da postoji. Od svojih roditelja! Cirkoni – jeftini – nema djevojčice koja ih neće lijepiti… Trakice, naljepnice, karte… to im kupite, a ne skupe programe za razvoj inteligencije. Postavljajte djeci pitanja, analizirajte, pričajte s djecom dok se vozite ili šetate. Odaberite omiljenu pjesmu, napravite svoj jezik, sporazumijevajte se pogledima. Ništa posebno teško, samo se treba sjetiti. Gradite vezu između vas i radujte se životu, jer to je najjači lijek za imunitet djece.

Djeca do 5. – 7. godine nisu sposobna brinuti o sebi. Brinuti se za njih je teško, ali normalno. I tebe su čuvali, samo se ne sjećaš tog uzrasta. Bacite djetetov telefon, čuvajte djecu, pa će i to brzo proći!

atma.hr – 39

Za to vrijeme, ne morate sprječavati dječju tugu, upoznavanje s nepravdom, stjecati prijatelje umjesto djeteta, smišljati igre, osiguravati savršene uslove za sve… umarate se, a odmažete.

Emocije, emocije, emocije… naše, njihove… tu je ključ razvoja. Danas je naše vrijeme i samo danas.

Stvorila sam sve za čim sam nostalgična i ništa mi ne nedostaje.

Prepiši, pa da se radujemo zajedno. Pusti share, pusti lajk…

Čekam vas u parku, pored lokve, jer nikada nisam voljela blato.

Autor: Snežana Golić, pedagog

detinjarije.com

49 HEMP RUKSACI