Origen

52




“Kada bi se moglo pokazati kako bestjelesno biće posjeduje život nezavisno od tijela i da je tom biću mnogo gore biti u fizičkom tijelu, već bez njega, tada su bez sumnje ta tijela daleko manje važna budući da se pojavljuju s vremena na vrijeme kako bi se susrela s različitim stanjima bestjelesnih bića. Oni kojima je potrebno fizičko tijelo obučena su u njega i, suprotno, kada pale duše uzdignu sebe na višu razinu egzistencije, tada njihova tijela bivaju uništena. Ona uvijek nestaju i ponovno se pojavljuju.” Origen (Church Father, AD 185-254)

Mnogi suvremeni kršćani odbacuju doktrinu reinkarnacije jer smatraju kako ona nije sadržana u Bibliji. No, treba svakako napomenuti kako su mnogi suvremeni učenjaci otkrili da su mnoge knjige sastavljene nakon knjige Otkrivenja. Otkrivenje se nije uvijek smatralo krunom kršćanske kanonske literature. Dakle, ono što nas ovdje zanima ne odnosi se na to koju ulogu ovaj koncept igra u sadašnjoj kršćanskoj vjeri, već se radije želimo pozabaviti činjenicama koje će nam otkriti je li doktrina ponovnog rođenja bila sastavni dio ranokršćanskog učenja.

Treba svakako reći kako Biblija ne poučava reinkarnaciju, ali treba naglasiti da se ni mnoga judeo-kršćanska učenja ne mogu pronaći u Bibliji. Na primjer, koncept čistilišta ili pročišćenja poučava nas da duše koje nisu u potpunosti čiste odlaze u čistilište kako bi se oslobodile svojih grijeha i napredovale prema raju. Klasičan primjer opće prihvaćenog kršćanskog koncepta koje također nema biblijske osnove jest ideja Trojstva. Poznati profesor Geddes MacGregor, kršćanski teolog sa Sveučilišta u Južnoj Karolini tvrdi: “Osim teksta u prvom pismu Ivana (5:7) koji je poznat učenjacima kao veoma kasni umetak, ne postoji neposredna biblijska potvrda o postojanju doktrine Svetog Trojstva.”

Iako je kršćanska crkva stoljećima gušila ideju reinkarnacije, ona je bila opće prihvaćena u mnogim kršćanskim mističnim sektama. Upravo kao što se u judaizmu razvila mistična tradicija Kabala, tako se i u kršćanstvu razvila njihova vlastita mistična tradicija. No, takvi su kršćani bili proganjani od strane svoje vlastite crkve. Tako je crkva spalila Giordana Bruna, talijanskog vodećeg filozofa i pjesnika svoga vremena jer je vjerovao u
reinkarnaciju. Doktrina reinkarnacije odbačena je na Drugom Koncilu u Konstantinopolju, 553. godine.

Ovdje svakako treba dodati vrlo važan detalj prije nego li krenemo s razmatranjem ostalih dokaza glede reinkarnacije u kršćanskoj tradiciji. Ono što želimo istaći jest činjenica kako nije toliko važno uklapa li se neki pojedinac u glavnu struju kršćanstva ili se pak smatra pripadnikom nekog njezinog dijela, ili čak pripadnikom neke odbačene sekte, već je mnogo važnije kako se nečije individualne ideje trebaju prosuđivati prema poznavanju ili nepoznavanju spisa te razinom duhovnog razumijevanja.

Dr. MacGregor pridodaje na ovu poantu sljedeće: “Oni koji uzgredno i površno razmišljaju o Bogu i čija su iskustva o Njemu nemarna, uvijek će imati trivijalno razumijevanje prirode o ponovnom rođenju”.

52




Novi zavjet

Prema mišljenju većine kršćanskih teologa, prorok Malahija na kraju Starog zavjeta predskazuje što će se dogoditi u danima koji su prethodili pojavi Isusa Krista: “Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan Jahvin, dan velik i strašan…” Ove je riječi prorok Malahije zapisao u 5. stoljeću prije Krista, predskazujući ponovnu pojavu Ilije i to 400 godina nakon stvarnog Ilijinog života. Ove riječi ukazuju na potvrdu reinkarnacije.

U svome evanđelju Matej spominje ovo predskazanje nekoliko puta. Sveukupno, svi autori evanđelja spominju ovo proročanstvo više od deset puta. Dakle, autori vjeruju kako se Ilija ponovno vratio kao Sv. Ivan Krstitelj: “Kada dođe Isus u okolicu Cezareje Filipove, upita svoje učenike: ‘Za koga drže ljudi Sina čovječjega?’ Oni odgovoriše: ‘Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili za jednoga od proroka…'” {Matej, 16:13-14) “Na to ga upitaše učenici: ‘Zašto onda književnici spominju kako najprije treba doći Ilija?’ On im odvrati: ‘Bez sumnje, Ilija treba doći i sve postaviti opet na svoje mjesto. Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne prepoznaše…’ Tada učenici razumješe da im govori o Ivanu Krstitelju…” {Matej, 17:9-13)

“Doista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja… On je, ako ćete pravo, Ilija koji treba doći. Tko ima uši, neka čuje.'” (Matej, 11.10-11, 14-15) Postavlja se pitanje zašto je Ivan Krstitelj odbio otkriti svoj pravi identitet svećenicima koji su to tražili od njega? No, jedno je sigurno – mi ne smijemo sumnjati u Kristove riječi kojima on tvrdi kako je Ivan Krstitelj nitko drugi do prorok Ilija. A što se tiče Ivana Krstitelja razumljivo je da zbog svoje svetačke skromnosti i poniznosti on nije želio otkrivati svoj identitet. Jasno je kako Ivan Krstitelj nije o tome želio govoriti i zbog svoje misije koju je imao.

U sljedećoj zgodi, učenici su upitali Isusa o jednom slijepcu: “Učitelju, tko je sagriješio: on ili njegovi roditelji da se slijep rodio?” Ovo pitanje dokazuje da su i Isus i njegovi učenici bili upoznati s doktrinom reinkarnacije i karme budući da se ovo pitanje odnosilo na grijehe iz prošlosti i ponovnom rođenju zbog grijeha. Dr. Geddes MacGregor komentira kako ova epizoda govori o grijesima počinjenim u prošlom životu, jer kako bi inače novorođeno dijete ikada moglo počiniti bilo kakav grijeh osim u maternici, što je svakako apsurdno.

Zanimljivo je konstatirati kako Isus nije nijekao reinkarnaciju u svom odgovoru, niti se ljutio na pitanje svojih neukih učenika, već je odgovorio da je čovjek slijep kako bi se očitovala milost Božja. Poznato je kako je Isus vrlo često znao ukoriti svoje učenike zbog raznih nezrelih pitanja, no ako je ideja reinkarnacije uistinu protivna biblijskom učenju, zar u tom slučaju Isus ne bi ukorio svoje učenika da bi ih poučio pravoj istini i zaštitio od neistine? Isusov odgovor je objasnio zašto se ta dotična osoba rodila slijepa od rođenja, no on nije objasnio svojim učenicima zbog čega se takve stvari događaju, što je i bila bit pitanja kojeg su mu oni postavili.

Pored ovoga primjera slijepog čovjeka koji se zatekao u društvu Isusa i njegovih učenika, što će se dogoditi sa svima onima drugima koji će u budućnosti biti rođeni sa sličnim nedostacima? Dakle, njihove bolesti, bez dvojbe, neće dokazati milost Boga, a Isus tada neće biti prisutan da ih čudesno izliječi. Zašto se ljudi rađaju slijepi? Isusovi učenici su dali dva objašnjenja: zbog grijeha slijepca i zbog grijeha njegovih roditelja.

Postoji također još jedan primjer aluzije na reinkarnaciju u poslanici Rimljanima (Sv. Ivan): “Dok blizanci još ne bijahu ni rođeni niti učiniše kakvo dobro ili zlo, njoj bi rečeno da ostane Božja odluka… Jakova sam ljubio, a Ezava nisam ljubio.” Kao što znamo, nije moguće voljeti ili mrziti nekoga tko je još nerođen, jer ako netko nije još utjelovljen, kako ga možemo voljeti ili mrziti. Dakle, čini se da su i Jakov i Ezav već prije imali zemaljska rođenja i djela zbog kojih je jedan postao drag Bogu, a drugi nije.

U svojoj Poslanici Galaćanima, Sv. Ivan piše: “Što tko sije, to će i žnjeti: tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žnjeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žnjeti život vječni.” Prije toga Sv. Ivan potpuno jasno govori o razlici između
materijalnog tijela i duše: “… jer tijelo živi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje (tijelo i duh) međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli.”

Mnogi raniji očevi kršćanstva kao što su Klement iz Aleksandrije (150-220), Sv. Gregorije (257-332), Arnobious (290- 354) i Sv. Jeronim (340-420) zagovarali su reinkarnaciju. Velečasni William R. Inge, iz katedrale Sv. Pavla u Londonu, u svojim poznatim “Gifford lekcijama” govorio je o Origenu: “Origen je govorio o pre-egzistenciji duše. Duša je nematerijalna i zbog toga nema ni početka ni kraj života… On je bio tako uvjeren u Platonovo učenje da se ograđivao od popularnog vjerovanja tradicionalista o Sudnjem danu i uskrsnuću mrtvih. Kako se materijalna tijela mogu ponovno oživjeti, pitao se Origen, kada je svaki djelić otišao u neka nova tijela? Kojem sada tijelu te molekule pripadaju? Dalje je s prijezirom dodao kako je čovjek upao u najdublji apsurd uzimajući svoje utočište u pobožnosti, govoreći kako je sve moguće za Boga…”

Prema Katoličkoj enciklopediji (Edicija 1913, IV, str. 308-309) Origenova su učenja vrlo slična s doktrinama reinkarnacije koje nalazimo kod platonista, židovskih mistika i Hindu religiji. Poznati religiozni povjesničar Isaac de Beausobre govori: “Posve je sigurno daje Origen vjerovao kako duše žive u nekoliko tijela zaredom i da su ove transmigracije regulirane dobrim ili lošim djelatnostima duše.” Origen je i sam pisao o tome u svom djelu “O
prvim načelima” (On First Principles, Book I, chapter VIII): “Zbog određenih naklonosti prema zlu, određene duše dolaze u tijela, prvo čovjeka; potom, zbog svog druženja s iracionalnim strastima, nakon tog ljudskoga života one prelaze u zvijeri, a zatim padaju na razinu biljaka. S ove razine one se ponovno uzdižu kroz iste stupnjeve sve dok se ne vrate u raj.”

No, na žalost, iako je za vrijeme svoga života Origen bio hvaljen i štovan od strane crkvenih otaca, nakon njegove smrti stvari su se promijenile. Zbog promjene u religiozno-političkoj klimi 6. stoljeća, uskoro je na  Origenova i ostala učenja o reinkarnaciji stavljena Anathema (prokletsvo). Dogodilo se to 5. svibnja, 553. godine nakon Krista, na Drugom koncilu u Konstantinopolju, na kojem su se okupili crkveni oci zajedno sa carem Justinijanom.

52




Zaključni dio

Lako je zaključiti kako je u zapadnoj religiji i filozofiji doktrina reinkarnacije imala svoju prominentnu ulogu u životu pitagorejaca, Sokrata, Platona, Plotina, neoplatonista, itd. No, odbacivanjem Origena od strane Crkve, na zapadu je prevladala materijalistička filozofija Aristotela u kojoj je doktrina reinkarnacije odbačena i uz pomoć koje je znanost, tj. racionalizam nadvladao religiju. Tako je materijalistička koncepcija svijeta u kojoj znanost prekriva religiju te je usredotočuje potpuno na ovaj svijet, a odbacuje prošli i budući život, preuzela dominantniju ulogu u kršćanskoj doktrini. Ova materijalistička linija misli razvija se od Augustina, Bonaventure te se nastavlja preko Duns Scotusa, prema Descartesu i John Lockeu.

The-Seven-Ecumenical-Councils1

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.