Misterij života nameće čovjeku mnoga pitanja. Većina čovječanstava živi u neznanju, život im prolazi u egzistencijalnim brigama i osjetilnim užicima. Intelektualno napredniji pokušavaju se izdignuti iznad materijalne močvare i otrgnuti od ustaljenog mišljenja da smo ovce, a pastiri nas vode u obećanu zemlju. Trebamo ih samo slušati i financirati njihovu „božansku“ misiju, koja je u osnovi ipak samo njihova, zaogrnuta velikim riječima, kao argument da budemo još pokorniji i darežljiviji.
Velike religije imaju problema sa svojim dogmatskim naukom, koji sve teže brane. Pitanja je puno, suvislih odgovora niotkud. Najnovija arheološka istraživanja, dešifriranje klinastog pisma, antropološka istraživanja koja su krenula novim putem, daju novu sliku povijesnih zbivanja unatrag dvanaest tisuća godina. Bez obzira na očite dokaze, oni se ne uvrštavaju u obrazovni sustav, sve novosti pojedinac je prisiljen sam tražiti radi vlastite spoznaje i odgovora na pitanja: što je svrha života, otkud smo došli i kamo idemo.
Pitanja su tu, odgovora suvislih niotkud. Uporni pojedinci prevrću knjige i stječu znanja koja ih zbunjuju. Obrazovani su u materijalističkom duhu, gdje se samo spominje da postoji i duhovnost, ne kao put i način života, nego kao nekakva vrlo sumnjiva alternativa. Za odgovore, zna se i kakve, brinula je crkva koja je službena ili poluslužbena institucija s velikim uplivom u obrazovni sustav, što javno, a najčešće perfidnim metodama. Krilatica: „Religija bez filozofije vodi u dogmatizam, a filozofija bez religije čista je spekulacija“ nije prihvaćena, ali je potvrđena u praksi. Izvorna učenja velikih religija u primjeni su elegantno zaobiđena. Izvadci iz učenja koriste se samo kao parole, što je u suštini svetogrđe i negiranje vlastitih korijena, negiranje istinske vjere u Boga. U Gospodinovo ime, a kako oni misle za vlastitu korist, inauguriraju demonske principe, što je dovelo i do stvaranja centara moći koji djeluju na globalnoj razini.
Povijest se sa svim svojim negativnostima ponavlja, blato na očima već se suši. Sve se pravda tehnološkim napretkom koji u suštini svijet, kao globalno selo, pretvara u svinjsku farmu, kako je predvidio Orvel u istoimenoj priči. Kritika nije upućena svjetskim religijama već ljudima koji ih vode. Ne postoji religiozna skupina koja u svom organizmu ne posjeduje klicu zastranjivanja, i u kojima je sve idealno. Povijest je puna takvih primjera. Sami sveci odvajali su se, kontemplirali, odricali se i potpuno predali, ne matičnoj crkvi, nego Gospodinu. Danas ih crkve slave, a uz njihovo ime proglašavaju se i novi sveci koji su štitili uske interese crkve, bez obzira što neki imaju i zakrvavljene ruke.
Sve su to nedoumice i pitanja koja se nameću poštenoj duši: Kome vjerovati? Duša ima istinsku potrebu za ljubavlju, za Gospodinom, jer se po svojoj volji otrgnula i sada traži put povratka kući. Duša je u suštini nesretna, nema materijalne sreće koja može utažiti žeđ za istinskom potrebom duše. Dokazi su odlazak s ovoga svijeta. Čiste i pobožne duše odlaze s vjerom u Gospodina; one se raduju, osjećaju smirenost i bez opterećenja izlaze iz kaveza materijalne iluzije, za razliku od materijalno opredijeljenih koji teško i u grču i boli odlaze, ali sa željom da se što prije vrate. Odlaze u neznanju, jer se više ne vraćaju na iste pozicije, pa čak niti u iste oblike života.
Danas u materijalističkom poimanju česta riječ koja se koristi je tržište, nažalost, ona je sve prisutnija i u religiji. Pametan bi čovjek postavio pitanje: „Što nam se nudi, koliko me to košta vremena, novca i, u konačnici, što dobivam?“ Za takvo razmišljanje krivo je svećenstvo s nekakvim svojim uputama za milodare o oprostu grijeha i sigurnom putu u nekakav imaginarni raj. Religija je pala na niske grane, ostaje put duhovnosti za pojedinačne tragatelje.
Tomislav Prašević – iz knjige “Tijelo – Kavez za dušu”
