U jeku krize eurozone prije nekoliko godina, kada su se oči u oči našli europski sjever i jug, mnogi su bili skloni razilaženja u razmišljanjima o fiskalnoj disciplini pripisati i nekim dubljim, tradicionalnijim razlikama između naroda.
Uz poslovično posezanje za Drugim svjetskim ratom i tko je komu ostao dužan, razlike u vjerskim pogledima nekako su se nametale i bez previše razmišljanja. Uz iznimku pravoslavne Grčke, sve problematične, periferne članice bile su katoličke, dok su s druge strane, prijekorno gledajući na njih, stajale mahom protestantske zemlje, zgrožene lakoćom kojom katolici u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj te pravoslavci u Grčkoj troše novac. Francuzi možda nisu periferni, ali su dio istoga religijskog kruga i jedna od najproblematičnijih nacija u pogledu državnih financija, pa su se izvrsno uklopili u tu tezu.
KADA JE ASKETIZAM iznesen iz monaških ćelija u svakodnevni život i počeo dominirati svjetovnim moralom, odigrao je svoju ulogu u izgradnji fascinantnoga kozmosa modernog ekonomskog poretka, pisao je Max Weber.
U središtu toga percipiranog ili stvarnog sudara svjetova bila je protestantska Njemačka u kojoj je na posljednji dan listopada prije točno 500 godina Martin Luther navodno prikucao svojih 95 teza (povjesničari spore je li ih zaista zakucao na vrata crkve u Wittenbergu, kako legenda kaže). Te 1517. svećenik i teolog Luther pokrenuo je reformaciju, odnosno raskol unutar Katoličke crkve, čiju je izraženu ljubav prema novcu prezirao, posebice naplaćivanje oprosta grijeha (indulgenciju) i raskošan život klera.
Famoznih 95 teza pozivalo je na raspravu o tadašnjim uvjerenjima Katoličke crkve, u čijem je središtu bilo dovođenje u pitanje koncepta davanja oprosta u zamjenu za novac (kako platitelju, tako i njegovim voljenima), što je crkva intenzivno prakticirala i time, tvrdio je Luther, poticala kršćane na lažno pokajanje, istodobno ih obeshrabrujući u činjenju milosrdnih djela (jer je indulgencija imala veću duhovnu moć i jednostavno bila isplativije ulaganje). Iako se njegova razmišljanja uglavnom iscrpljuju na toj problematici, Luther je pokretanjem protestantizma začeo vrlo dalekosežne procese koji i danas, vjeruju mnogi, utječu na pristup i stajališta u području poslovne etike.
Stereotipi ili ipak?
Popularno razmišljanje, utjelovljeno u kapitalnom djelu jednog od očeva sociologije Max Webera, ‘Protestantska etika i duh kapitalizma’, kaže kako su protestanti skloniji štednji i predanom radu od pripadnika drugih religija zahvaljujući etici koja je ugrađena u njihovu religiju. Nije čudo što su mnogi nakon izbijanja krize u eurozoni i jasne podjele zemalja prema prevladavajućoj religiji u njima odmah posegnuli za Weberovom knjigom kako bi objasnili što leži u biti problema.
Na toj svjetonazorskoj razini, ide priča, narodi na koje je protestantizam imao ključan i dugotrajan efekt, poput Nijemaca i Nizozemaca, skloniji su trošiti pažljivo i u skladu sa stvarnim mogućnostima, dok su ostali, recimo južni narodi, uglavnom otporni na utjecaj protestantizma, financijski neodgovorni i razmetni. Ista logika proteže se na rad i radnu etiku.
Protestantizam je rad smatrao ključnim elementom vjere u Boga, odnosno dužnošću pred Njim. Raditi i ostvariti uspjeh kroz rad za njih je ispunjenje Božje želje
Prema stereotipu, sjevernjaci (u određenoj mjeri i srednjoeuropski narodi poput Švicaraca) marljivi su i žive da bi radili, dok je situacija s južnjacima obrnuta, oni rade da bi živjeli i ne poštuju samu ideju rada. Dok je prva teza i danas atraktivna za raspravu, druga je statistički temeljito opovrgnuta, ali žilava. Južni narodi rade u prosjeku znatno dulje, a prednost u prihodima sjevera proizlazi iz nekih drugih, sasvim ekonomskih razloga, ponajprije veće produktivnosti rada, upotrebe naprednijih tehnologija, obrazovnog sustava usklađenijeg s potrebama tržišta, manje rasprostranjene korupcije, kolonijalne prošlosti itd.
Kalvinistički korak dalje
Premda je riječ o velikom pojednostavnjivanju i eliminaciji niza drugih važnih faktora, te teze još zaokupljaju maštu mnogih stručnjaka iz područja sociologije, ekonomije, politologije i psihologije zato što je u osnovi riječ o neopipljivom, ali intelektualno zavodljivom konceptu mentaliteta, a na njega sasvim sigurno, barem donekle, utječe religija. Pojedinac, dakle, ne mora biti vjernik da bi bio pod utjecajem ušančenih vjerski definiranih vrijednosti.
Protestantska radna etika podrazumijeva marljiv i naporan rad, disciplinu i štedljivost, osobine koje na razini uopćenih predrasuda nije teško vidjeti kod većine sjevernih naroda. Razmetnost, vjeruju mnogi, nije društvena norma u Njemačkoj ili Švedskoj, ali je zato vrlo rasprostranjena u Italiji, Hrvatskoj ili Grčkoj. Dok katolička i pravoslavna religija naglasak stavljaju na poštovanje forme i tradicije, kao što je odlazak na bogoslužje, slavljenje vjerskih blagdana, sveti sakramenti, ispovijed i slično, protestantsko razmišljanje povezuje ljudski rad izravno s Bogom, odnosno tvrdi da se radom čovjeka ispunjava Božja želja.
Rad je, smatrao je Luther i ugradio u protestantizam, dužnost jer koristi ne samo pojedincu nego i društvu u cjelini. Kalvinizam, ogranak protestantizma, to je razmišljanje dodatno razradio postavljanjem osobina protestantske etike kao kriterija prema kojem se može razlučiti je li netko određen za spas ili nije. Za kalviniste kupnja luksuza je grijeh sama po sebi, ali je ostvarivanje dobiti i materijalni uspjeh zato znak Božje milosti i svakako poželjan jer sugerira spasenje.
Do današnjih dana
Weber je te vjerske koncepte izravno povezao s ekonomskim navikama i tržišnom ekonomijom, postuliravši da je kapitalizam u sjevernoj Europi izrastao na zasadima protestantske etike. Kao dokaz svoje teze navodio je veću uspješnost ekonomija u protestantskim krajevima u usporedbi s ekonomijama u drugim vjersko-kulturološkim krajevima, što u današnje vrijeme i nije posebno uvjerljiv argument.
Želja za ostvarenjem kroz rad, pokretanjem vlastitog posla, otvorenost trgovini i akumulacija bogatstva ugrađeni su u kapitalizam, a prema Weberovu mišljenju to uvelike duguju duhu protestantske etike koja je bila pokretačka snaga u pojavljivanju kapitalističkog sustava (ne i jedina, ograđuje se).
NE POSTOJE NEVAŽNI ili manje važni poslovi, dugove treba podmirivati na vrijeme, raditi efikasno i minimizirati ‘trošenje’ vremena, trošiti koliko se ima, izbjegavati razmetnost i luksuz te paziti na korist šire zajednice.
Iako i katolici pridaju dosta pozornosti radu, za njih on nema takvu božansku auru kakvu mu daju protestanti koji ga zapravo pretvaraju u samu srž ovostrane egzistencije i znak predanosti Bogu. Konkretnije, to znači da ne postoje nevažni ili manje važni poslovi, da dugove treba podmirivati na vrijeme, raditi efikasno i minimizirati ‘trošenje’ vremena (preduvjet za razvoj koncepta efikasnosti koji je toliko ključan za kapitalizam), trošiti koliko se ima, izbjegavati razmetnost i luksuz te paziti na korist šire zajednice. Jedan je primjer toga u današnjim uvjetima dm-drogerie markt.
Osnivač Goetz Werner oduvijek je vjerovao da je dobrobit njegovih zaposlenika važnija od zarade i njegova je kompanija redovito na samom vrhu popisa najpoželjnijih poslodavaca zbog visine plaće i tretmana zaposlenika. Za Wernera svrha tvrtke nije maksimalizacija dobiti, već proizvodnja koristi za njega, zaposlenike i zajednicu, a velik je zagovornik uvođenja univerzalnoga minimalnog dohotka koji bi ljudima omogućio da se ostvaruju u onome u čemu što žele i u čemu su dobri.
Rad kao nagrada
To, doduše, nije pravilo u kapitalizmu koji rad vidi tek kao sredstvo maksimizacije dobiti. Weber je i sam toga svjestan, kao što pokazuje sljedeći ulomak. ‘Za puritance je rad bio poziv; mi smo prisiljeni raditi. Kada je asketizam izašao iz monaških ćelija u svakodnevni život i počeo dominirati svjetovnim moralom, odigrao je svoju ulogu u izgradnji fascinantnog kozmosa modernog ekonomskog poretka.
Taj je poredak danas vezan s tehnološkim i ekonomskim uvjetima strojne proizvodnje koja utvrđuje živote svih pojedinaca rođenih u tom mehanizmu, ne samo onih izravno zainteresiranih za ekonomsku akviziciju, neodoljivom silom. Možda će ih tako definirati dok zadnja tona fosiliziranog ugljena nije izgorjela. Prema Baxterovu mišljenju, briga za vanjska dobra treba počivati na ramenima sveca poput laganog ogrtača koji se može zbaciti u bilo kojem trenutku. No sudbina je odredila da ogrtač postane željezni kavez’, napisao je Weber.
Radna etika koja je tako sudbonosno definirala rani kapitalizam, štoviše utjecala, navodi Weber, na njegovo stvaranje, u međuvremenu je, još za njegova života, nestala. Rad kao nagradu samom sebi zamijenio je rad kao sredstvo stjecanja, ali bez nekog izraženo spiritualnog elementa.
Poznati sociolog znao je vrlo dobro da spona između protestantske etike i kapitalizma ne može biti jedina, odnosno da proučavanje odnosa tih dvaju pojmova ne znači isključenje drugih faktora koji su utjecali na razlike u pristupu vođenju posla i radu između društava, no smatrao ju je ključnom u definiranju izvornih vrijednosti kapitalizma i načina poslovanja te izvorom velike uspješnosti.
Plaćanje dugova, predanost radu, općeprisutna disciplina i odgovornost u profesionalnom životu, osjećaj za filantropiju i doprinos zajednici, efikasnost kao temelj poslovanja i planiranje uvelike su živi i zdravi danas u mnogim društvima protestantskog kruga, a taj se pogled u međuvremenu proširio i na druga društva, najviše zahvaljujući širenju samog kapitalizma koji u idealnoj varijanti propagira takve vrijednosti.
Kokoš ili jaje?
Novija tumačenja pak smatraju da protestantski kodeks nije toliko utjecao na sustav vrijednosti kapitalizma koliko je to bila promidžba pismenosti, a koja je bila dijelom protestantizma iz želje da svi budu upoznati s Biblijom i vjerskim tekstovima. Problem je s Weberovim tezama u znanstvenom smislu taj što je riječ o teško dokazivim, ali jednako tako i teško osporivim razmišljanjima.
Dok jedni podaci i iskustva daju za pravo tezi o povezanosti protestantske etike i kapitalizma, drugi ga uvjerljivo osporavaju. Niz je zemalja na svijetu koje su uspjele proizvesti veliko bogatstvo neovisno o utjecaju protestantizma, poput Južne Koreje ili Japana.
Jednako tako, glad za stjecanjem i komercijalne prakse slične kapitalističkima, dokazuju mnogobrojni autori, postojali su duboko u srednjem vijeku, prije pojave protestantizma. Kada se Weberove teze stave u odnos s drugim velikim misliocima, obično ispada da je on obrnuo Marxovu logiku prema kojoj je protestantska etika, kao i svaka prevladavajuća etika, proizvod ekonomskog uređenja (društvena nadgradnja), a ne obrnuto. Sukob je u tom pogledu, je li prva bila kokoš ili jaje, no to ne znači da ne postoji snažna veza protestantske etike i prvotnih postulata kapitalizma.
LUTHER JE RAD smatrao dužnošću jer koristi ne samo pojedincu nego društvu u cjelini. Želja za ostvarenjem kroz rad, pokretanje vlastitog posla, otvorenost trgovini i akumulacija bogatstva ugrađeni su u kapitalizam, a prema mišljenju Maxa Webera sve to zahvaljujući duhu protestantske etike, koja je bila pokretačka snaga kapitalističkog sustava.
Za i protiv
Je li protestantska etika preduvjet za uspjeh u kapitalizmu sasvim je drugi par rukava, iako Weber sugerira sponu između uspješnosti kapitalizma i tih etičkih načela. Nije nimalo teško naći niz suvremenih i povijesnih primjera koji pokazuju da društva drugih religijskih krugova ekonomski uspijevaju u kapitalizmu, neovisno o protestantizmu.
Na kraju krajeva, Bavarska je među najbogatijim njemačkim regijama, a pripada katoličkom religijskom krugu. Još jedan dobar primjer jest islamska Turska u kojoj duboko religiozni muslimanski poslovni ljudi ostvaruju velik uspjeh. Čini se stoga da ljudi uzimaju iz religije ono što bolje ide uz njihovu osobnost i ciljeve, a ne da vjerske vrijednosti automatizmom određuju njihove etičke i radne navike.
Sve to ipak ne znači da duh protestantizma nije u nekoj mjeri utjecao na koncepciju kapitalizma u Europi i Americi koja se svrstava u protestantski krug zemalja. Postoje i različite verzije kapitalizma s pripadajuće različitim etičkim koncepcijama, pogotovo u posljednje vrijeme kada je tržišna ekonomija zavladala svijetom. Možda je zato najvažniji Weberov doprinos u uvođenju elementa racionalnosti i stanja duha koji su upravljali ranim kapitalizmom.
U svojoj biti, vjerovao je, tržišna ekonomija je sustav vrijednosti, ne samo razmjene dobara, koji se oslanja na racionalan pristup radu i bogaćenju, a tomu je umnogome pomogla protestantska doktrina potpune posvećenosti poslu. Weber je bio dovoljno mudar da se opetovano ogradi od postavljanja svoje teze kao vrhovnog pravila, upozorivši da je riječ o nedovršenom razmišljanju podložnom raspravi.
Kako je riječ o makroteoriji, njezina će točnost uvijek biti manje ili više upitna, odnosno postojat će vrlo uvjerljivi protuargumenti i primjeri koji je pobijaju. To ne mora značiti i da je nit vodilja sasvim netočna ili bezvrijedna, samo da nije univerzalno točna.
Razilaženje s idejom
Protestantska etika svakako nije jedini faktor, ali može se naslutiti da nije zanemariv njezin utjecaj na razvoj moderne poslovne etike. Ključno je primijetiti da u protestantskoj etici novac i dobit nisu cilj, već posljedica težnji nečemu većem, što se znatno razilazi s prevladavajućom kapitalističkom strukturom vrijednosti.
Poduzetnost i rad prije svega su alati za bogaćenje, a ne za ispunjenje pred Bogom i to je jedno od bitnih razilaženja protestantske etike i kapitalizma, kao što je Weber i sam uočio.
Drugo, moderni kapitalizam teško može funkcionirati bez velike rastrošnosti i želje za nepotrebnim stvarima, odnosno luksuzima. Potrošnja je njegova sama srž bez koje teško može biti velikog materijalnog uspjeha, pa se na kraju čini da protestantska etika ne bi dovela daleko bez onih drugih etika, permisivnijih prema rastrošnosti.
Njemačka može biti velika izvozna sila i gomilati proračunske suficite samo dok na svijetu postoje Hrvatske, Grčke, Italije i druge države koje će njihove proizvode kupovati u velikim količinama, pa i kada si to realno ne mogu priuštiti. Jednomu višak, naime, neizbježno je u ovom slučaju drugomu manjak.
54 VEDSKA MATEMATIKA
