Image by pressfoto on Freepik

Biste li naudili čovjeku kojeg u potpunosti razumijete, s kojim suosjećate? Ako znamo da se nasilje najčešće događa zbog međusobne netolerancije i nerazumijevanja, logično je zapitati se zašto u školi uz matematiku i jezik ne učimo empatiju?

atma.hr – 52




Ljudi su se tijekom povijesti često ubijali jer se nisu razumjeli. Religija je u mnogo sukoba odigrala ključnu ulogu. I upravo tu vidim priliku da ponudimo svojoj djeci jedan novi svijet: da kroz vjeronauk, ali i građanski odgoj u školama gdje postoji, radimo na promjenama.

Bez brige, ovo nije kolumna protiv vjeronauka. Mogu vam pokazati sve potvrde o sakramentima ako treba. Naslov je postavljen tako da ga što više ljudi klikne, jer čim spomenete vjeronauk, užare se mnoge tipkovnice.

Ako ste kliknuli zbog te riječi, drago mi je da ste tu jer mislim da svi ljudi, bilo vjernici ili ateisti, u pravilu žele bolji svijet. Vjerujem da je sat vjeronauka idealna prilika da odgojimo dobre ljude kroz sustav koji sam po sebi ne radi dovoljno na toleranciji.

Moral se uči. Poštovanje se uči. Empatija se uči. I baš zato u školama trebamo uvesti sat empatije, makar na mala vrata. Ako je toliko teško uvesti novi predmet jer nema dovoljno nastavnika, možemo li kroz sat vjeronauka ili građanskog odgoja djecu učiti razumijevanju drugih?

Prva stvar koju valja naučiti djecu jest da oni koji idu na vjeronauk nisu ništa bolji od onih koji ne idu na vjeronauk. Vjeru ne valja miješati s dobrotom jer svi smo se nagledali vjernika, baš kao i nevjernika, kako rade nemoralne i jako loše stvari.

To svaki vjeroučitelj treba ponavljati djeci. To svaki roditelj treba ponavljati djeci. A onda svaki ravnatelj treba djeci koja ne idu na vjeronauk ponuditi nešto bolje od sjedenja u hodniku, tako da se osjete drugačijima.

Ne vjerujete da vjeroučitelji mogu biti loši učitelji? Mogu. Imala sam i ja časnu kao vjeroučiteljicu u srednjoj koja je mrzila Srbe i ateiste više nego itko drugi, količina otrova koja je izlazila iz te žene je bila nevjerojatna. Pogrešno je vjerovati da su svi crkveni ljudi dobri, a da su svi necrkveni loši.

Druga je stvar da, ako ste vjernik, nikad negativno ne komentirate neku drugu osobu samo na osnovi (ne)vjere. Komentari poput “Oni su muslimani, kod njih…“” ili “Oni ne idu u crkvu” potpuno su nepotrebni. Vjera je privatna stvar. Ušla je u sustav obrazovanja, ali i dalje je privatna stvar.

atma.hr – 52




Isto ide i za ateiste – ne rugajte se vjernicima. Mislite o njima što hoćete, ali pustite ljude da vjeruju u što god žele. Ne govorim da trebate šutjeti, ali pokušajte šutjeti o tome ispred djece.

Jednostavno, pokušajmo svi izbaciti otrov iz vlastitih usta, barem ispred djece. Usputno komentiranje ovog i onog ispred djece uči ih (in)direktno tko je loš, a tko dobar.

Svi trebamo razgovarati s našom djecom, ali primarno djeca trebaju razgovarati s drugom djecom.

U našoj vrtićkoj skupini postoji jedna divna praksa, a to da je se djeca u 9 ujutro okupe u tzv. krug prijateljstva te onda pola sata djeca zajedno s odgajateljicom razgovaraju o svojim osjećajima.

U nekim naprednim i sretnim zemljama tako razgovaraju u školama. Djeca imaju sat vremena da međusobno razgovaraju o različitim temama, a primarno o tome što nekog muči pa se onda ostala djeca priključe u konstruktivnoj raspravi kako bi riješili neki izazov. Tako se uče razumijevanju, ali i pružanju podrške. I to je način na koji se razvija dječja empatija.

Ali kako u našim školama na vjeronauk ide ogroman broj djece, mislim oko 90 posto školske djece, to je izvrsna prilika da ih učimo ne samo lekcijama iz Biblije već da iskoristimo te satove za izgradnju empatije. Mislim da bi i roditelji ateisti pristali da im djeca idu na takav sat vjeronauka. I više ne bi bilo one jedne razlike “ti ideš na vjeronauk – ti ne ideš na vjeronauk”.

No ajmo prvo vidjeti što je empatija.

atma.hr – 52




Kako su to definirali znanstvenici Decety i Cowel, riječ “empatija” odnosi se na barem tri različita procesa:

  • osjećanje tuđih emocija (npr. ako se ti nečeg bojiš, i ja se bojim)
  • razumijevanje tuđe perspektive (tzv. hodanje u tuđim cipelama kako bismo razumjeli kako je nekoj osobi u određenoj situaciji)
  • želja za pomaganjem – osjećaj brige i suosjećanja za nekog tko je ranjiv ili pogođen nečim.

Kako bismo imali suosjećanje za nekoga, moramo moći prepoznati potrebe druge osobe.

Okruženje u kojem odrastamo tj. kultura u kojoj živimo – a ona uključuje vlast i medije – oblikuju dječje stavove u smjeru koja vrsta pojedinaca zaslužuje njihovo suosjećanje.

Empatija se razvija malo-pomalo. I tu igraju ulogu i roditelji i učitelji.

banner za knjige UNIVERZUM TI CUVA LEDA

Ako kod kuće vičete na djecu, fizički ih kažnjavate ili im govorite da se srame, ne učite ih empatiji. Učite ih onom “tko jači, taj tlači”. Ne možete očekivati od svoje djece da se ponašaju bolje od vas – pa vi ste im uzor u svemu.

Ako se vi nekom rugate na cesti ili govorite ružno o nekoj osobi na osnovi njezina vanjskog izgleda, spola, nacionalnosti ili nečeg četvrtog, direktno učite djecu da i oni to rade. A znate da je ruganje loše ponašanje.

Nažalost, dosta se roditelja ponaša loše.

Svakodnevno u parkićima vidim da roditelji urliču na svoju djecu, u automobilima viču na druge “retardirane” vozače, u društvu djece na cesti komentiraju “debele”, okreću očima na imigrante ili Rome, a svaka druga riječ mnogima je “jebote”.

Obratite malo pažnju na to kako pričate. Uočit ćete da govorite puno više ružnih stvari nego što mislite. Ja sam to osvijestila kod sebe i bilo mi je užasno kad sam shvatila što sve onako usput izgovorim. Srećom pa sam krenula raditi na tome dok je moje dijete bilo još beba.

Treba malo treninga da promijenite kako pričate. Morala sam mijenjati i prijatelje i poznanike te ih upozoravati kad ispred djece krenu s psovanjem i negativnim kritikama. Od nekih sam se odvojila jer ne mogu izgovoriti tri rečenice bez hejtanja.

atma.hr – 52




Ističem, ne trebate raditi autocenzuru kroz kritičko razmišljanje, ne treba se suzdržavati od konstruktivne kritike, ne trebate se odjednom sa svime i svima slagati, samo valja pokušati da to radite iole civilizirano, a pogotovo da to djeca ne slušaju.

Nisam psiholog i ne želim se ljudima petljati u posao. Ja sam “samo mama” koja je pročitala na stotine članaka i desetke knjige o empatiji i odgoju mentalno zdrave djece koje su ti psiholozi napisali. Jer sam htjela biti bolja verzija sebe radi svog djeteta.

Ono što sam vidjela jest da mnogi dječji psiholozi naglašavaju tzv. emocionalni coaching, a prva je lekcija ona o samim roditeljima!

Kako reagirate na negativne osjećaje svoje djece, odnosno kako korigirate nepoželjno ponašanje, vrlo je bitan korak ka odgoju mentalnog zdravog djeteta.

Umjesto da odbacite negativne osjećaje djece (npr. “Joj, što plačeš zbog toga” i “Nije ti ništa”), potrebno je prihvatiti da se djeca loše osjećaju, a onda im ponuditi pomoć da izađu iz tog stanja. “Znam da te boli / da si tužna zbog x…” rečenica je kojom priznajete djetetu da ima pravo na negativne emocije, nakon čega valja uslijediti neki oblik pomoći kako da riješe tu emociju

Kako reagirate na negativne osjećaje vaše djece, odnosno kako korigirate nepoželjno ponašanje, jako je bitan korak ka odgoju mentalnog zdravog djeteta.

Treba s djecom razgovarati i o drugima ljudima. Prvenstveno da im pomognete otkriti što imaju zajedničko s njima.

Odrasli imaju tendenciju izražavati veću empatiju prema onima koji su im slični, odnosno prema onima koji su im poznati. Vidjeli smo to na primjeru imigranata iz Sirije i imigranata iz Ukrajine. Jednostavno su ljudi lakše prihvatili one s kojima su osjećali neku sličnost.

atma.hr – 52




Djeci u parkićima nije bitna nečija boja kože niti je li dijete pripadnik nekog naroda ili vjere. Dijete vidi drugo dijete i poželi se igrati jer im je želja za igranjem zajednička.

Multikulturalnost uči djecu od malih nogu da je svijet prepun različitih ljudi, drugačijih od njih. Imamo bliske prijatelje u Danskoj i ono što se tamo radi s imigrantima čini mi se kao divno učenje.

Ako smo mi već odrasli u okruženju rata i sukoba, na posteljici gdje se gledalo tko je čiji i u kojoj je stranci, ajmo probati ne zeznuti vlastitu djecu na isti način.

Umjesto da imigrante stave u zasebna i izdvojena geta, Danci su useljenike raspršili po svim dijelovima grada (konkretno govorim o Kopenhagenu) te u školama razredi gotovo nikad nemaju samo dansku djecu već i djecu iz Hrvatske, Sirije, Indije ili Koreje. Tako djeca dolaze u direktan doticaj s djecom iz drugih kultura te vide da su im po mnogočemu slična. Malo-pomalo nečije podrijetlo ili boja kože postanu sasvim nebitni, a takva djeca izrastu u tolerantnije odrasle ljude.

Iduća je stvar da reagiramo na stereotipe.

Neke reklame koje smo nedavno imali prilike vidjeti i po Zagrebu rugaju se sa ženama kao financijski nesposobnim bićima, u crtićima su lijene životinje nekako uvijek Dalmatinci, u filmovima su ćelavci uvijek negativci. To je način na koji okolina i mediji utječu na oblikovanje mišljenja, malo-pomalo.

Mi kao odrasli moramo reagirati na takve stvari u društvu, pobuniti se i inzistirati na drugačijem pristupu. To ne znači da smo “uvredljivi”, da nemamo smisla za humor i da pretjerujemo, to znači da razmišljamo na koji način i kakve poruke šaljemo onima koji te poruke upijaju.

Ako smo mi već odrasli u okruženju rata i sukoba, na posteljici gdje se gledao tko je čiji i u kojoj je stranci, ajmo probati ne zeznuti vlastitu djecu na isti način. Jer stvarno nije bitno iz kojeg si mjesta, kojeg si spola i što ti rade roditelji, a najmanje je bitno kako izgledaš i kome se moliš.

Samo budi dobar čovjek i kod mene si uvijek dobrodošao.

Barbara Slade Jagodić/zadovoljna.dnevnik.hr