“Religija ne znači priljepiti sebi neki religijski stereotip – ‘Ja sam kršćanin’, ‘Ja sam hindus’, ‘Ja sam musliman’, ‘Ja sam budist’ i onda se oko toga prepirati i boriti. To nije religija. To je fanatizam. Religija se odnosi na to koliko postajemo predani Bogu. To je religija.” A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
To je također objašnjeno u Bhagavad-giti (18.66): sarva-dharmān parityajya mām ekam. Predaja Bogu, to je prava religija. Nije bitno kojoj izvanjskoj religiji pripadate. To nije bitno. Ali potrebno je naučiti kako se predati Svevišnjem Bogu. Religija ne znači prilijepiti sebi neki religijski stereotip – ‘Ja sam kršćanin’, ‘Ja sam hindus’, ‘Ja sam musliman’, ‘Ja sam budist’ i onda se oko toga prepirati i boriti. To nije religija. To je fanatizam. Religija se odnosi na to koliko postajemo predani Bogu. To je religija. Sa vai pumsam paro dharmo yato bhaktir adhoksaje (Srimad Bhagavatam 1.2.6) Netko tvrdi da je hindus, kršćanin ili budist, to je u redu, ali ako ga upitate poznaje li Boga, tada nastaje tišina. Ako ne znate tko je Bog ili imate blijede ideje o tome, kakva je to religija? Potrebno je znati tko je Bog, to je cijela svrha religije.
Kao kad netko želi postati stanovnik neke države, potrebno je poznavati nešto o povijesti te države. Na primjer, netko želi postati Amerikanac i vi ga upitate:
“Jesi li ti Amerikanac?”
“Jesam.”
“Tko je predsjednik Amerike?”
“Ne znam…”
Kakav je to Amerikanac? Na sličan način, ljudi se opredjeljuju za različite vrste religija u ovom svijetu, a kad ih upitate tko je Bog, svatko ima neke svoje ideje. Čovjek može imati mnoštvo ideja o Bogu, ali one ne utječu na Njega, niti On ovisi o tim idejama. Religija znači ponovo razotkriti svoj odnos s Bogom. Kako je to moguće, ako ne znamo ni tko je On?
Srimad Bhagavatam (1.2.6) izjavljuje:
sa vai purmsam paro dharmo
yato bhaktir adhoksaje
ahaituky apratihata
yayatma suprasidati
“Najuzvišeniji je vid djelovanja (dharma) svih ljudskih bića onaj kojim se može dostići predano služenje transcendentalnog Gospodina s ljubavlju. Takvo predano služenje mora biti bezuzročno i neprekidno da bi u potpunosti zadovoljilo dušu.”
Vede propisuju dva različita načina djelovanja za ljudsko biće. Jedan se naziva pravrtti-marga, put osjetilnog uživanja, a drugi nivrtti-marga, put odricanja. Put je uživanja niži, a put žrtvovanja za vrhovni cilj viši. Materijalno postojanje živoga bića predstavlja bolesno stanje života. Pravi život je duhovno postojanje, ili brahma-bhuta postojanje, vječno, blaženo i puno znanja. Materijalno je postojanje prolazno, iluzorno i puno bijede, bez imalo sreće. To je samo uzaludan pokušaj oslobađanja od nevolja, a privremeni prestanak nevolje pogrešno se naziva srećom. Stoga je put progresivnog materijalnog uživanja, koje je prolazno, bijedno i iluzorno, niži.
Predano se služenje Svevišnjega, koje vodi u vječni blaženi život pun znanja, naziva višim oblikom djelovanja. Međutim, ponekad nije čisto, kad se pomiješa s nižim oblikom djelovanja. Na primjer, predano služenje radi stjecanja materijalne dobiti predstavlja zapreku na progresivnom putu odricanja. Odricanje radi vrhovnog dobra zacijelo je bolje od uživanja u bolesnom stanju života. Takvo uživanje samo otežava simptome bolesti i produljuje njezino trajanje. Stoga predano služenje Gospodina mora biti čisto, bez najmanje želje za osjetilnim uživanjem. Stoga je potrebno prihvatiti viši oblik djelovanja u vidu predanog služenja Gospodina bez najmanje primjese želje, plodonosnog djelovanja i filozofske spekulacije. Samo nas to može dovesti do vječnog utočišta u služenju Gospodina.
Namjerno smo dharmu preveli kao oblik djelovanja, jer korijen riječi dharma znači „ono što održava postojanje”. Održavati postojanje živoga bića znači uskladiti njegove djelatnosti i njegov vječni odnos sa Svevišnjim. Bog je središnja točka s kojom su povezana sva živa bića. On je vječno sveprivlačno živo biće među ostalim vječnim živim bićima. Svako živo biće ima svoj vječni oblik u duhovnom postojanju, no Bog vječno privlači sve. On je potpuna cjelina; svi ostali Njegovi su sastavni djelići. Ovaj odnos sluge i služenog transcendentalan je i potpuno različit od našega iskustva u materijalnom postojanju. Predstavlja najprirodniji oblik prisnosti, koji možemo spoznati napredovanjem u predanom služenju. Svatko bi se trebao posvetiti transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju, čak i u sadašnjem uvjetovanom stanju materijalnog postojanja. Tako će otkriti tajnu istinskoga života i osjetiti potpuno zadovoljstvo.
To je religija, prvoklasna religija.
