Jednoć je brazilska vlada (ponovo brazilerosi) gradila cestu između dva naselja zahvativši i dio prašume u kojoj su obitavala razna plemena. U tu svrhu je u amazonski gustiš poslala posebno izvježbanu ekipu da tajno prouči običaje domorodaca kako bageri i ostala građevinska mehanizacija ne bi bili u krajnjem neraspoloženju dočekani. Radilo se ipak o rubnom, prema tome, i pitomijem dijelu prašume, ali nikad se ne zna. No, pitomiji često krešu svoju divljinu u korist pojačane opreznosti. Stoga izviđači bjehu „izviđeni“, što će reći primijećeni i praćeni od strane onih kojima su asfaltne trake između koliba trebale prolaziti. Domorodačko vijeće staraca je do dugo u noć tih, za njih turbulentnih dana, glave kroz pare raznorodnih, prokuhanih trava tumbalo, da odluče što im je činiti, kako se benzinskih para riješiti i ostaviti svoj dom neoskvrnutim jer, znali su što im se sprema, a nije im se htjelo odatle. Lukove i strijele odmah odbaciše, to bi bilo isto kao da komarac krene protiv borbenog zrakoplovailida vjetar zavihori kokosov list pun komaraca prema nosaču zrakoplova. Preostalo im je jedino da se suprotstave lukavstvom. Odlučiše da… ma bolje je da zorno opišemo što su Nascimento, Coimbra i ostala izviđačka, tihošuljajuća, bratija ugledali kad su se jednog sumraka neopaženo (po njihovu mišljenju) prikrali spomenutoj domorodačkoj naseobini. Nascimento (vođa tihošuljajućih) kasnije je u svoj dnevnik drhtavom rukom pisao:
–Takvog strasvenog ratničkog plesa, takvih zastrašujućih izraza lica premazanih ratničkim bojama, takvog transa uz zaglušujuću grmljavinu bubnjeva, u svom životu još nisam vidio, a cijeli život sam proučavao običaje amazonskih plemena. A kad je na dramatskom vrhuncu predstave iz jedne kolibe izišla skupina mladih, nagih djevojaka i mladića te počela, ne simulirati seksualnu igru, već i doslovno izvoditi seks na javnoj sceni, divljački i brutalan, to je već za oči svakoga od nas bilo previše. Ali… ali to nije bilo sve. Kad se jedan domorodac pokušao upustiti u seks s dvije domorotkonje, ostali su ga zgrabili i… i… majko moja mila… pred našim očima mu odsjekli ruku!! Užas!Užas je jedina odgovarajuća riječ za opisati ritualnu igru kojoj smo prisustvovali. Ako Boga znate, mijenjajte trasu autoceste jer morati ćete cijelu vojsku dovesti za svladati ove divljake, na trenutke nam se činilo da ih ima na tisuće.
Eh, da je prestravljeni Nascimento znao kakva drama se prije opisane drame među urođenicima odigravala. „Pitomci“ su to bili, blago i dobroćudno pleme; kad im je plemenski starješina spomenuo javno-stvarni seks gotovo su na vrhove kokosovih palmi pobjegli, ali starac je bio neumoljiv:
–Djeco moja, naš opstanak je u pitanju. Sprovedu li ovuda svoju cestu a nas rasele, preselit će i našu mržnju, zapravo, tu strašnu neman koja je poodavno iselila iz naših duša ponovo naseliti tamo, a takovi, puni mržnje i na nekom drugom mjestu razmišljat ćemo samo o osveti, a ne o prianjanju naših korjena društvenosti za novo tlo. Naša jedina izvjesnost u tom slučaju bit će izumiranje našega roda i poroda. Stoga večeras pred njihovim očima budite najbolji – najbrutalniji, najkrvoločniji, najstrastveniji, izvucite i svoju najdublju intimu na otvorenu scenu i pretvorite je u besramni, javni ritual, samo tako ćemo ih odvratiti od njihova nauma. U tom smislu onome kradljivcu nakita večeras odsijecite ruku, odsjekli mu je sada ili za tri dana njemu je svejedno, no, ako večeras bude surađivao s nama – njegovim sucima, oprostit ćemo mu izgon iz sela. I zapamtite, večeras ne ćete biti sami. Pripadnici drugih plemena su se također solidarizirali i sudjelovat će u prikazu da osvajače iz grada prestraši naše mnoštvo.
Možda im se njihov plemenski prvak nije baš ovim riječima obratio, ali ovim smislom svakako jest.
A kakvim riječima se mi, koji smo tisućama kilometara i stotinama civilizacijskih razina od tog plemena u dubinama Amazone udaljeni, obraćamo sami sebi, drugima, kad nam zaprijete kakvi osvajači i zavojevači?
Branimo li se i mi kakvim ritualima pred korporacijama, bankama, nepotistima, tajkunistima, biciklistima?
Itekako.
Evo, upotrijebit ću onu metodu koju sam koristio maloprije kad sam opisivao jezovite događaje kojima je pribivala Nascimentova bratija – opisat ću nekoliko događaja koji se bilo kome od nas u jednom danu mogu dogoditi. Nek’ promatrani dan bude netom prohujali Badnjak, sjećanja na njega još su uvijek svježa.
Dan je bio prekrasan, sunčan, a mi smootišli busom do središta grada da uživamo u šetnji. Bus je bio prepun ljudi, no nitko od mlađih nam nije ustupio mjesto. Ma, benigna je to mladež, ali, znate kako bi ostali dobrosjedeći putnici reagirali na jedan takav izniman čin kulturnog ustupanja mjesta starijemu od strane mlađe osobe: samilosnim pogledima upućenim fino odgojenom dečku ili curici, mišlju kako se tako danas ne izgrađuje mjesto u društvu, prošaptanim savjetom da potraži nekog liječnika ako je toliko bojažljiv ili bojažljiva itd. Umjesto toga za psihu je puno zdravije da mladci koji sjede drsko gledaju starije što stoje: kog đavoljeg vraga ne stoje doma nego stvaraju gužvu u busu onako usporeni, nesigurni na nogama i smrtno ozbiljni?
Nalazite li neke sličnosti ovakvog ponašanja i onih brutalnih domorodačkih rituala (očigledna bestidnost)?
Dobro, izišli smo iz prepuna autobusa, prošetali uz more i gle! natrapali na besplatno, masovno dijeljenje hrane (bakalara). Tek tu se fino odgojeni osjećaj gladi otrgnuo kontroli i popeo na najvišu stepenicu bestidnog pokazivanja nagona za jelom (preživljavanjem) – guramo se, podmećemo noge drugima, laktamo se, psujemo, zijevamo i vanjskim i unutarnjim zijevom i još tisuću drugih čudesa, nesvjesni, radimo.
Sličnosti (javnost, brutalnost, besramnost)?
Na putu kući navraćamo do trgovačkog centra, pofalit će kruha za posnu večeru. Tek tamo vlada ozračje slatke ritualiziranosti s gorkastim okusom diskriminiranosti jednog spola jer ja sam čuo da postoje muške striptizete i vidio ženske suce u muškom nogometu, no još nisam čuo i ni u jednom trgovačkom centru vidio (nek’ me netko demantira ako griješim) muškog blagajnika. Ni u jednom TC-u nisam vidio pet ili više potrošača da hodaju zajedno, ni u jednom zapazio neki osmijeh, čuo živi razgovor – sve je podređeno svetom ritualu kupovanja. Ali ne običnom, već onakvom kakvog je tražio amazonski poglavica: budimo besramno nestrpljivi kada se blagajnici dogodi omaška pri naplati pa nastane kratki zastoj, budimo bestidno nepokolebljivi kad nas majka s malim djetetom zamoli za prvenstvo u redu.
Sličnosti (besramnost, diskriminiranost, bahatost).
I na kraju evo nas kući, no, tu se susrećemo s pravim obredom kojeg priređuje Tantal naše savjesti jer moramo proći pored kontejnera koji se nalazi blizu našeg stana, a tamo je neizbježan susret s nekim prijateljem ili poznanikom iz naše ulice koji je još do jučer živio kao i mi, a sad ga je pogodila bijeda pa naočigled nas, bez trunčice srama prebire po smeću; mi moramo spuštati pogled a ne on, nas je stid, a ne njega, što on nema ni za bus da bi došao do onog besplatnog bakalara, a da ulasku u TC i ne govorimo (Jadnikom je zavladao ritual apatije). Na tom mjestu smo ogoljeni, gadimo se sami sebe i ritualiziranog života koji drage prijatelje pretvara u otpadnike koji prebiru po smeću, nimalo nesigurne kada fiksiraju naše nemirne oči.
Vjeru, erotiku, ljubav, rađanja, vjenčanja, sahrane, profinjenosti uma, sve smo ritualizirali, iz dubine koliba naših intelektualnih i osjećajnih života izvukli na svjetlo dana da tamo orgijaju, ali za razliku od onih domorodaca naši rituali ne traju samo jednu večer niti su proizvod naših svjesnih napora – oni su rezultat naše podsvjesti.
Također, za razliku od onih amazonskih divljaka mi u našim obredima ne odsijecamo ruke, jer kad korporacije posijeku sve grane na kojima sjede bit će potrebne sve ruke ovoga svijeta da ih ponovo pričvrste za ogoljeno deblo ako se ono prije toga ne osuši.
