“Sreća je tu! Pokušaj se vrlo brzo okrenuti pa ćeš je možda iznenaditi i uhvatiti! Ali tu je! Uvijek moramo razmišljati o sreći. Čak i ako ona ponekad zaboravi na nas, mi nikad ne smijemo zaboraviti nju!”
Sve se može i sažeti u ove tri riječi: “VOLIMO JEDNI DRUGE!”
Ali ima se još nešto za reći: da vrijeme prolazi i temeljni problem čovječanstva u posljednje dvije tisuće godina je uvijek isti:
“VOLIMO JEDNI DRUGE!”
Ipak, sada je već postalo hitnije… puno hitnije. I kad danas ponovo čujemo da moramo voljeti jedni druge znamo da nam u ovom trenutku ostaje malo vremena.
Trebamo se požuriti!
Požurimo voljeti!
Uvijek volimo premalo i prekasno.
Požurimo voljeti!
U sumraku života sudit će nam se na temelju Ljubavi, jer ne postoji takva stvar kao što je uzaludno potrošena Ljubav. Ne postoji uzvišeniji osjećaj od onoga kad smo zaljubljeni i naš život potpuno ovisi o drugoj osobi, kad nismo dovoljni sami sebi.
I sve stvari, čak i one beživotne poput planina, neba, vjetra, zvijezda, gradova, rijeka, kamenja, zgrada.. Sve su one same po sebi prazne i nezanimljive. Ali odjednom, kad ih pogledamo, postanu potaknute ljudskim značenjem i postajemo očarani njima, one nas pokreću.
Zašto?
Zato jer u sebi sadrže predosjećaj ljubavi. Čak i te nežive stvari. Zato je je korijen svega stvorenog Ljubav i Ljubav korespondira sa značenjem svih stvari:
SREĆA!
Da! Sreća!
Kad smo već kod sreće… tražite je! Svaki dan… neprestano.
Zapravo, tko god me sada sluša neka počne tražiti sreću! Sada! Upravo u ovom trenutku!
Jer sreća je tu! Vi je imate, mi je imamo!
Ona nam je dana svima, darovana nam je dok smo bili mladi. Darovana nam je kao poklon, kao zadužbina.
I to je bio tako lijep poklon da smo ga odlučili sakriti. Kao što to psi rade s kostima. I mnogi od nas su je to tako dobro sakrili da se više ne sjećamo gdje je stavili.
Ali imamo je!
Imaš je!
Potraži je u svakom ormaru, na svakoj polici, u svakom pretincu svoje duše ..
Preokreni sve naopako!
Vidjet ćeš! Izaći će vani.
Sreća je tu!
Pokušaj se vrlo brzo okrenuti pa ćeš je možda iznenaditi i uhvatiti!
Ali tu je!
Uvijek moramo razmišljati o sreći. Čak i ako ona ponekad zaboravi na nas, mi nikad ne smijemo zaboraviti nju!
Do posljednjeg dana našeg života!
I ne trebamo se bojati Smrti! Vidite, veći je rizik roditi se nego umrijeti. Ne trebate se bojati umrijeti, već toga da nikada zapravo ne počnete živjeti.
Zakorači s obje noge u život…
SADA…
OVDJE…
Jer ako nešto ne možeš pronaći sada, nećeš to pronaći nikad. Vječnost je tu… Moramo reći DA životu.
Trebamo reći DA s toliko života da smo jedva sposobni to držati. Jer na kraju svega, potpuno je jasno da ništa ne znamo i da ne možemo razumjeti. Sve što znamo je da postoji velika misterija i da je trebamo uzeti onakvu kakva jest i ostaviti je na miru.
A ono što nas impresionira u svijetu neka bude Život koji teče dalje, a mi ne možemo razumjeti kako mu to uspijeva.
Kako mu to uspijeva? Kako je u stanju oduprijeti se? Kako se može održavati na ovaj način? To je još jedan misterij!
I nitko to nikad neće shvatiti jer Život je puno više od onoga što možemo razumjeti. Zato se opire! Da je Život samo ono što smo mogli razumjeti, već bi odavno završio.
Možemo to osjetiti!
Možemo osjetiti da nam se u bilo kojem trenutku može dogoditi nešto BESKONAČNO i svi mi možemo napraviti jednu stvar:
POKLONITI SE TOME!
