Tko istinski ljubi beskrajno sluti, otjelovljuje se u nebitnom, pročišćuje u pravažnom trenutku; tko istinski sluti, klanja se samo vremenu; mirnoća i objava ljubavi njegovi su podanici…
Ljubav me održala, svaki dio njene nesigurnosti, bojažljivosti, svaki njen zakašnjeli korak, ishitreni nastup; zaljubljenici bez čekanja postaju sumanuti lakovjernici, a zaljube li se u svoju moć, ne primjećuju divovski val što se stalno nad njima nadvija; primijetit će ga kad postane kasno; ja sam se od onog planinskog davno odvojio, ali njegovu snagu nisam prestao slutiti; znam trenutak kad je puknuo, prelio se preplavljujući snažne, a nevješte plivače, čupajući onu žicu i sve što je žicom htjelo biti, srušio sve zidove, a najvećeg zbrisao u našoj svijesti, taj da je vila otplesala svoj zadnji, mrtvački ples, da pocrnjelu modrinu više nije mogla ustalasati, da je uspjela tek sa svog skorog groba uzvitlati prašinu i njen talog – sol i bodlje, da je brodolomcima koji su je preneraženo promatrali, tim nečistim česticama prekrila odjeću, a ovi to nisu primjećivali, ali su zato itekako osjećali sol što im je ulijetala u oči i bodlje što su im ranjavale ruke pa svoje kretnje nisu mogli objasniti ni bježanjem ni prenošenjem vile do njenog konačnog počivališta.
Tako uvijek biva. Treba ljubiti nepoznato, kao što je ta modrina ljubila naše plavetnilo iako joj je ono u početku bilo odbojno, ali njegovim naprasnim odvođenjem, prije negoli ga je i počela upoznavati, osjetila se sukrivcem za njegov odlazak; ustrajna suzdržanost postaje snaga sama po sebi, često nekontrolirana; njena još obogaćena saznanjem da je prijetila onima koje je pretvarala u brodolomce od pomirenja; pa može li joj itko i išta stati na put kad se odluči buditi bez sna?
Tko istinski ljubi, beskrajno sluti, otjelovljuje se u nebitnom, pročišćuje u prevažnom trenutku; tko istinski sluti, klanja se samo vremenu; mirnoća i objava ljubavi su njegovi podanici, ima u službi sve divovske valove ovoga svijeta i samo jednu želju: da se nikad ne preliju, to bi značilo da je svijet postao mnogo gori prije negoli je postao imalo bolji.
Ljubav nema potrebe nagle objave moćnima, oni će je znati čekati, ali one koji su je mislili bez prave misli i ljubili bez prave ljubavi, preplavljuje kao i Uzurpatora jer je pokreće nemisao o ma kojoj drugoj snazi, nemisao da se na taj način preplavljuje i tisuću šteta i uprljanih života što su ih Uzurpator i ti neprisežući, nestremeći, za sobom ostavili.
Ni naša mirnoća ne smije biti od premirnih; ako smo se u planinskoj koloniji olako mirili s poplavom pomame, to je ipak bila samo predigra; sada, kod kuće, olako pristajati na pravila igre, pravila krvi koja nam Uzurpator nameće, znači, zapravo, rasipati nedosegnute misli u prizemnosti naviještenja aždaje.
Ali, opet je, i uvijek, ljubav spašavala.
U ratu koji su nazvali Domovinski, znao sam onom slutnjom da će se dogoditi sudbinsko jutro, kada će unutanji satovi eksplodirati, zatrti sve vanjske i sve ono što je željelo te vanjske satove odmijeniti. Moje unutarnje vrijeme će bezbolno isteći i dogodit će se predzadnja minuta kad će mi postati jasna ta sloboda bez nužnosti i ograda; uostalom, svaki ozbiljniji privid oslobođenja u životu radosno očijuka s izračunatim stankama hoda prema konačnom stratištu; kada stvarno zakoračiš na taj posljednji put, uistinu si oslobođen.
Sudbinska noć i sudbinsko jutro mog života – tako odvojeni, a tako povezani; u noći sam spoznao ljubav, ujutro život, laku težinu misli i veliku radost trpljenja u objema; ja sam, neuk, spremno zasjeo na katedru života, onda kada se sve ono što je htjelo znati i sve ono što je moglo znati, povuklo.
Noć je omogućila jutro, a samo razjašnjena je i mogla ući u to jutro; ljubav što rasvjetljava samu sebe, a ne događa se, zapravo i omogućava da se dogodi jutro u kom ništa neće biti neobjašnjeno.
(Odlomak iz romana NOĆ I JUTRO)
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
