Glazba je oduvijek bila vrlo važan dio duhovne prakse i religiozne tradicije. Svaka glazbena kultura ima svoj sveti glazbeni idiom, pa tako čak i u suvremenoj svjetovnoj glazbi nalazimo tragove koji nas dovode do crkvenih i etničkih duhovnih pokreta.

Drevni pisci slavili su duhovne odlike glazbe s blistavim frazama, a danas čak i znanstvenici pokušavaju istraživati glazbu iznad fizike zvuka i fiziologije slušanja. Tako se danas razvija jedna nova grana znanosti pod imenom “Sonic theology” koja se bavi proučavanjem sakralnih zvukova.

Duhovna glazba je namijenjena za razumijevanje dalekog svemirskog i duhovnog podrijetla čovjeka, pružajući istovremeno ljudskom rodu nove načine uključenja zvuka i glazbe u svrhu ozdravljenja i transformacije ljudske svijesti.

Sama svrha i cilj suvremene glazbe ostvarit će se samo onda ukoliko ona prevaziđe i transcendira čisti zabavni aspekt suptilnog čulnog ugođaja i dostigne viši stupanj i status medija za daleko važniji cilj. Taj cilj je osobni i duhovni razvoj. Takva uporaba glazbe vodi nas do razvijanja profinjenije inteligencije i uzvišenije razine ljudske svjesti – svrhovitog duhovnog napretka.

Pristup glazbi

Prema Vedama, glazba se temelji na nizu univerzalnih zakona vibracija koji izražavaju harmonijsku koncepciju svemira. Pojavom sekulariteta i pobune protiv religioznih autoriteta, pogotovo ovdje u zapadnoj hemisferi, takve su pretpostavke davno odbačene. Iz takvog intelektualnog skepticizma i materijalističkog dogmatizma, izrasla je novosmišljena filozofija umjetnosti koja naglašava individualni izraz na štetu veće etičke i duhovne odgovornosti umjetnika prema ljudskoj vrsti.

Jasno nam je da je snaga glazbe nad ljudskom psihom ogromna. Glazba nas može natjerati na smijeh ili na plač, ona nam pomaže u shvaćanju naše i humanosti ostalih ljudi. Ona je, možemo slobodno tvrditi, najdublji vid umjetnosti jer se čisti glazbeni zvuk drži podalje od semantike i vizualne simbologije racionalnog uma i djeluje na čistom kanalu vibracijske energije koja izravno utječe na emocije. Glazba je, ukratko, literatura duše.

Nažalost, suvremeni pristup glazbi, slijedeći racionalističku modu individualizma i pobune protiv prirode, stoji danas u konceptualnom vakuumu bez određivanja odnosa između glazbe i svega ostalog u svemiru. Kao svaka druga humana djelatnost, i glazba se mora uskladiti s univerzalnim procesom duhovne evolucije ili će nestati i umrijeti kao neka karcenogena izraslina zbog nedostatka vrijednosti opstanka. Glazba mora održavati svoju vezu s vitalnom svrhom života, a ta nužnost usklađivanja i povezivanja donijela bi nam ne samo duhovne dobrobiti, već i potpuno promijenila mišljenje o našem smislu života.

Međutim, suvremena je glazba preuzela potpuno suprotnu ulogu. Umjesto da nas vodi k našem univerzalnom smislu, ona nam sve izrazitije nameće osjećaje anemije i otuđenja. Tako smo svjedoci toga da umjetnički trendovi današnjice u svom izrazu koriste modulaciju (destrukcija osjećaja), poliritmiju (destrukcija tempa), nerazumno postavljene ljestvice (destrukcija tonaliteta), te sintisajzere (destrukcija osobnosti).

Duhovna glazba

U najstarijoj svjetskoj literaturi – Vedama – Rig i Atharva Veda nam vrlo znanstveno objašnjavaju kako se pomoću zvuka može utjecati na ljudske emocije (rasa). Ova drevna znanost o kreativnim zvučnim vibracijama govori nam o tome kako je osnovna uloga glazbe u razvijanju više svjesnosti onih koji je slušaju.

Tako, da bi se stvorila smislena glazbena umjetnost moramo ustanoviti i potvrditi njenu povezanost s esencijom svemira u kojem ona nastaje. Moramo, dakle, utvrditi našu univerzalnu svrhu.

A što je zapravo svrha postojanja svemira?

To je svakako beskrajna evolucija svjesnosti. Sve što ne služi toj univerzalnoj svrsi je anti-životno i anti-evolucijsko i kao takvo beznačajno i bezvrijedno.

U tom kontekstu, svi se ljudski napori mogu promatrati kao dio vječne borbe za dostizanjem viših stupnjeva svjesnosti koji nam ujedno donose i veću dobrobit. Uistinu, dobra glazba mora odražavati univerzalnu svrhu. Sva istinski velika i trajna umjetnička djela uglavnom u sebi nose to duhovno značenje jer odražavaju Božju volju.

Duhovna glazba ne samo što u sebi sadrži edukacijsku, tematsku i prirodnu duhovnu vrijednost, već kao takva ona služi i kao oruđe za duhovno uzdizanje svih onih koji je slušaju. Vedski glazbeni sustav nam pomaže uspostaviti frekvencijsku relaciju sa svemirom kojemu i mi pripadamo. Proizlazeće emocije u tom će slučaju biti vrlo ugodne.

Suprotno od toga, naši ljudski potencijali u emocijski zagađenoj atmosferi ostat će gotovo potpuno neiskorišteni.

Dakle, cijeli svemir počiva na zakonima vibracije, cijela postojeća struktura materije egzistira zahvaljujući zvuku. Čovjek je samo jedan djelić te strukture, a svemir je poput velikog stroja. Kako prirodno mora postojati sklad između dijelova stroja i samoga stroja, tako mora postojati i prirodan sklad između čovjeka i svemira.

Vede nam daju jasno razumijevanje kako to postići i prema njihovu nauku to je moguće učiniti pomoću bilo kojeg oblika glazbenog izražavanja, pa tako i suvremene glazbe. Dakako, ukoliko se ona na pravilan način poveže s duhovnim sferama. To je proces respiritualizacije ili yoge. Tako i suvremena glazba postaje oruđe za proćišćenje naše svjesnosti i dostizanje krajnje svrhe našeg postojanja, a to je život s Bogom.

Krunoslav Đurđević

BHAGAVAD GITA
Prethodna objavaJuha od prosa i cvjetače
Slijedeća objavaKruške za zdravlje
Krunoslav Đurđević
Krunoslav Đurđević (1962-2007) bio je propovjednik, predavač vedskoga znanja, urednik nekoliko časopisa iz područja alternative, Jyotish astrolog, kolumnist, glazbenik, pisac, scenarist… Napisao je nekoliko izrazito zapaženih knjiga: “Karma – univerzalni zakon pravde” (1997), “Reinkarnacija” (1997), “Vedska kozmologija” (1998), “Misterija stvarnosti i vremena” (1999), i “Reinkarnacija – mit ili zbilja” (2001). Bio je predsjednik i voditelj “Bhaktivedanta – Udruga za znanost i religiju”. Gostovao je u TV-emisijama poput “Latinice” i “Na rubu znanosti”.