Mog’o sam mirno ostat po strani

i bit bez teksta rječitih zvijezda,

al’ đavo neki uvijek me hrani,

pogađa drhtaj ljubavnih žlijezda.

 

Da je osamsto njenih pajdaša

brusilo staklo koljenu bola,

sve žice pukle u tamburaša,

ost’o bih miran – sad dođavola,

 

zurit mi treba u njene kose,

krpice noći peglati vazda,

i s onim staklom pod noge bose

pa biti Isus – od boli gazda,

 

jer, kakve će biti moje noći

ako se napijem s Nijagare

njenoga bedra što slasti toči,

a već me grizu k’o vuci jare,

 

i već me stižu čvornata jutra

s kapcima hranjenim kapaljkom sna;

i moje sutra malo će sutra

uz taj moj virus k’o hakerska dva.

 

Nek’ znaju koljena pokoljenja:

Klečat na staklu može se mirno,

al’ svrnut pogled navali stijenja,

pa urlaj srcu: Tko te je dirn’o!?

Prethodna objavaČudesno povrće zvano tikvica
Slijedeća objavaCD recenzija: Krishna das – “Kirtan Wallah”
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.