Glas je najsavršeniji glazbeni instrument. Kad se hoćeš približiti čovjeku zapjevaj mu, kad se hoćeš udaljiti od njega u prvom koraku nauči sve one jezike kojima on nikad ne će progovoriti, a u drugom udalji sve pjesme od svih jezika; svi osobni, vojnički, civilizacijski porazi potpisivani su u posvemašnjem muku prirode i svemira, kad se pojavio prvi ton truba svemirskih ili trublji jerihonskih krenulo se u nove ratove za izgubljene pjesme da bi se u konačnici objavilo rat samome miru bez pjesama.

Poslušajte ljude koji govore na vama nerazumljivim jezicima. Mogu stotinu puta ponoviti najjednostavniju rečenicu i opet je ne ćete razumjeti – nek’ vam je samo jednom otpjevaju, emocije ćete otprve shvatiti.

Ishođivati poveznicu dalmatinskoj narodnoj pjesmi samo s crkvenim, gregorijanskim koralom iz desetog stoljeća, ili s narodnopreporodnom pjesmaricom sredine devetnaestog stoljeća, ili, pak, samo akcentirati širi mediteranski utjecaj, prenaglašavati stidljivu, urbanu eksportaciju vlažno-maestralskog jecaja, udubiti se u kompliciranu harmonizaciju blijedih starinskih zapisa, značilo bi ponižavati i obesmišljavati jedno od onih čudesa koja je Priroda u muci i autizmu fantastične nijemosti morala dokučivati da bi bilo vrijedno kozmičkog pjeva – to su podneblje, duša, sklad, pomireni čovjek i ljepota iz prolaznosti.

Ova Dalmacija svjesnopjanih ljudi naletima tuđih zvečećih gungula i nerazumljivih interesnih metara odgovorila je i odgovara samo onim i samo na onaj način na koji jedino Ljepota smije i može, ali ni ona tako prečesto: pjesničkim, pa makar i primitivnim, metrom i savršenim skladom samo jedne jedine kapi.

Jer, i žal i sunce i voda i poetsko dioništvo postoje i na drugim mjestima i ispod drugih prozirnosivih, jutarnjemaznih koprena, ali pred tom sitnodjelačkom, estetiziranom dokazivošću egzaktne savršenosti i sama Ljepota se zna povući u nikad viđeni biser na dnu nadmoćnog mora, i sve svoje najnježnije prodisaje tisućgodišnjih estetskih nakupina prepustiti agresivnim artefaktima i betonizacijama svih mogućih vrsta i svoj legaliziranoj zloumnosti, kao što se to danas pred našim očima i pred našim pjesmama prečesto događa.

Ali, pjesmi, pravoj pjesmi se u skriveni, sapeti biser ne da; pjesmi se na dno mora u šaš, blato i zaborav ne će. Nije važno ako je i rijetki čuju, još rjeđi  zapamte, a najrjeđi pronesu dalje. Njen usud je da dahće i posrće pod teškokrižjem, umara se i znoji, sluša neka nakaradna balalajčenja, gleda pijanu vehemenciju zadriglih lica i čini samo ono na što je veličanstveni zbor mrtvih, narodnih iskon-pjesnika zariče i moli – blagoslivlja mirom i noćnim tihoglasjem satkanim od glasova Ljudi i glasova Prirode, majčinski nježno položenim pred napuštenu crkvicu naših Ideala i Nada.

To golemo narodno blago, taj prečisti i prelijepi dalmatinski pjev, slog i dah iz davnine, ponekad tako bliske da usrkava i iskrice prispodobive joj suvremenosti, trajat će i traje, kao što more traje i trajat će, nebrižno je li u caklini ljudskog oka njegova prskava grivna oko neke glatkoumiljate stijene što proviruje iz njegovih njedara zagubljena u impresiji s nekom poludjelom, snažnom ljuskicom što glavinja i posrće po njegovoj površini želeći dokazati da je čovjek ipak jači od prirode. Ono će uvije biti ono što ono jest – suza u svemiru i svemir u kapi.

Ova bogata Dalmacija i žuljevita Ljepota, ova burom nasoljena duša i vjetrom izbičevano lice, ova zasuzena, suhoplačna hrid, prisegnut će i zasvjedočiti ovoj tvrdnji.

Jer, mrtvi pjesnici (što mi ustvari jesmo) na svaki grč i duše i tijela svojeg bližnjeg, najprije izgovaraju ove presvete riječi:

–Pismo moja, hrli tamo…

Prethodna objavaMeđuplanetarna putovanja
Slijedeća objavaVodič kroz integralne žitarice
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.