Glas je najsavršeniji glazbeni instrument. Kad se hoćeš približiti čovjeku zapjevaj mu, kad se hoćeš udaljiti od njega u prvom koraku nauči sve one jezike kojima on nikad ne će progovoriti, a u drugom udalji sve pjesme od svih jezika; svi osobni, vojnički, civilizacijski porazi potpisivani su u posvemašnjem muku prirode i svemira, kad se pojavio prvi ton truba svemirskih ili trublji jerihonskih krenulo se u nove ratove za izgubljene pjesme da bi se u konačnici objavilo rat samome miru bez pjesama.

Poslušajte ljude koji govore na vama nerazumljivim jezicima. Mogu stotinu puta ponoviti najjednostavniju rečenicu i opet je ne ćete razumjeti – nek’ vam je samo jednom otpjevaju, emocije ćete otprve shvatiti.

Ishođivati poveznicu dalmatinskoj narodnoj pjesmi samo s crkvenim, gregorijanskim koralom iz desetog stoljeća, ili s narodnopreporodnom pjesmaricom sredine devetnaestog stoljeća, ili, pak, samo akcentirati širi mediteranski utjecaj, prenaglašavati stidljivu, urbanu eksportaciju vlažno-maestralskog jecaja, udubiti se u kompliciranu harmonizaciju blijedih starinskih zapisa, značilo bi ponižavati i obesmišljavati jedno od onih čudesa koja je Priroda u muci i autizmu fantastične nijemosti morala dokučivati da bi bilo vrijedno kozmičkog pjeva – to su podneblje, duša, sklad, pomireni čovjek i ljepota iz prolaznosti.

Ova Dalmacija svjesnopjanih ljudi naletima tuđih zvečećih gungula i nerazumljivih interesnih metara odgovorila je i odgovara samo onim i samo na onaj način na koji jedino Ljepota smije i može, ali ni ona tako prečesto: pjesničkim, pa makar i primitivnim, metrom i savršenim skladom samo jedne jedine kapi.

Jer, i žal i sunce i voda i poetsko dioništvo postoje i na drugim mjestima i ispod drugih prozirnosivih, jutarnjemaznih koprena, ali pred tom sitnodjelačkom, estetiziranom dokazivošću egzaktne savršenosti i sama Ljepota se zna povući u nikad viđeni biser na dnu nadmoćnog mora, i sve svoje najnježnije prodisaje tisućgodišnjih estetskih nakupina prepustiti agresivnim artefaktima i betonizacijama svih mogućih vrsta i svoj legaliziranoj zloumnosti, kao što se to danas pred našim očima i pred našim pjesmama prečesto događa.

Ali, pjesmi, pravoj pjesmi se u skriveni, sapeti biser ne da; pjesmi se na dno mora u šaš, blato i zaborav ne će. Nije važno ako je i rijetki čuju, još rjeđi  zapamte, a najrjeđi pronesu dalje. Njen usud je da dahće i posrće pod teškokrižjem, umara se i znoji, sluša neka nakaradna balalajčenja, gleda pijanu vehemenciju zadriglih lica i čini samo ono na što je veličanstveni zbor mrtvih, narodnih iskon-pjesnika zariče i moli – blagoslivlja mirom i noćnim tihoglasjem satkanim od glasova Ljudi i glasova Prirode, majčinski nježno položenim pred napuštenu crkvicu naših Ideala i Nada.

To golemo narodno blago, taj prečisti i prelijepi dalmatinski pjev, slog i dah iz davnine, ponekad tako bliske da usrkava i iskrice prispodobive joj suvremenosti, trajat će i traje, kao što more traje i trajat će, nebrižno je li u caklini ljudskog oka njegova prskava grivna oko neke glatkoumiljate stijene što proviruje iz njegovih njedara zagubljena u impresiji s nekom poludjelom, snažnom ljuskicom što glavinja i posrće po njegovoj površini želeći dokazati da je čovjek ipak jači od prirode. Ono će uvije biti ono što ono jest – suza u svemiru i svemir u kapi.

Ova bogata Dalmacija i žuljevita Ljepota, ova burom nasoljena duša i vjetrom izbičevano lice, ova zasuzena, suhoplačna hrid, prisegnut će i zasvjedočiti ovoj tvrdnji.

Jer, mrtvi pjesnici (što mi ustvari jesmo) na svaki grč i duše i tijela svojeg bližnjeg, najprije izgovaraju ove presvete riječi:

–Pismo moja, hrli tamo…

Prethodna objavaMeđuplanetarna putovanja
Slijedeća objavaJeste li probali ovaj čudesni eliksir zdravlja koji liječi mnoge bolesti?
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.