Bilo je to prije mnogo godina, ali prije malo vremena. Mnoge godine su se nanizale na brojčaniku prolaznosti, vrijeme se uljušturilo u sukobima generacija, neshvaćenosti konačnog usuda, ljudskoj percepciji da se odličan glumac u veličanstvenoj drami koja se Život zove može biti i kad te vrijeme kao posljednjeg statista odbaci. Ali, konačno, vrijeme ti uvijek dade vremena. Dalo ga je i njemu. Pred kraj života je, bez rekvizita, bez šminke, s oskudnim tekstom, igrao sjajno. Poput Laurence Oliviera.

Pamtim ga kao desetogodišnjak. Od tada su mnogi odigrali svoje sjajne životne uloge, no rijetko tko onako kao on.

Gasio se, sjedeći slijep i s jednom osušenom rukom ispred svoje stare ribarske kućice u kojoj je živio sam, tek povremeno posjećivan od neke svoje daljnje rođakinje koja je skrbila o njemu koliko je stigla. Nije se bunio, tà i more je, nedaleko od njega s udivljenjem šumilo gledajući tu njegovu veličanstvenu scenu na kojoj je, sjedeći od jutra do mraka i na južini i na zvizdanu, jednom rukom strpljivo krpio svoju ribarsku mrežu koja je već sve odlovila, samo joj je, eto, ostala privilegija da se zajedno s njim ugasi.

A nije bio vuk samotnjak cijeloga života. Imao je tri prekrasna sina s kojima je živio poslije nego mu je supruga prerano napustila scenu. Bio im je i otac i majka, i učitelj i koritelj, no rijetko i tješitelj, nikad ispovjednik, ne daj Bože prijatelj. U njegovom dramskom komadu prijateljstvo nije bilo dijelom scenarija.

Djeca su pozavršavali škole i zaposlili se u velikom gradu, jedva dočekavši da se otrgnu od kandži prestrogog roditelja-redatelja, od njegove poze bukača i držača prijetećeg kažiprsta u zraku. „Sjetite se samo svoje majke!“, bila je njegova prva, posljednja i svaka druga međureplika kad bi sve ostale zaboravio.

Njegov veliki glumački grijeh, već kad se potpuno uživio u svoju ulogu, bio je taj što je prestrogu knjigu snimanja u svakoj sekvenci nadredio razigranosti igranja. Ponekad je bio svjestan da pretjeruje, ali: „Od viška treninga ni Spartaka nikad nije zaboljela glava“, pravdao se u sebi.

I dogodilo se ono što se uvijek događa u komadima koja streme perfekcionizmu. Raspadne se glumačka skupina ili pobjegne publika. Njima se dogodilo ovo prvo jer malomještanska publika nije imala kamo bježati.

Ostao je sam sa sobom i svojim mrežama. I… svojim jednako kočopernim kažiprstom, svojim starim zrcalom u starinskoj blagovaoni ispred kojeg je sad brusio svoju pozu kad muških dahova, osim njegova, u kući više nije bilo.

Djeca su ga rijetko posjećivala, ponekad bi mu u pismu poslali nešto novca i to je bilo sve.

Komad je dojezdio do svog finala, vrlo opasnog, kad postaje monodrama, ali monodrama ega, u kojoj glavni glumac zaboravlja kad treba neosjetno napustiti scenu, pače, počne neoprezno dohvaćati još preostale glumačke rekvizite – slike života, a one mu počnu ispadati iz ruku, kidati se, nestajati sa scene.

Eh, da je htio poslušati svog srednjeg sina, odlikaša – danas magistra znanosti, koji mu je jednom rekao: „Život ti ne će zamjeriti tvoje izrugivanje s njim, uostalom, nitko svojom voljom nije ni došao na premijeru predstave koja se Život zove, pa je ne mora ni odgledati pozorno. Ali, ako prije vremena počneš kidati ulaznice, trgati sižee predstave, to je zločin jednak onome kao kad zapališ nečiji album sa slikama kojeg je taj strpljivo, cijelog svog života slagao. To ti Život ne će oprostiti.“

A on je slike Života – svoga života i svoga sjećanja, počeo kidati onog trenutka kad je pocijepao pismo najstarijeg sina u kojem mu je ovaj nudio novčanu potporu za malo moderniziranje njegova prastarog pokućstva, pa i tog napuknutog starog zrcala kojeg je sada u nastupu bijesa razbio, ne prije negoli je pred njim još jednu pobješnjelu scenu s prijetećim kažiprstom odigrao.

Kažiprst mu se, od tog trenutka, zajedno s cijelom rukom počeo kočiti, venuti, vid ga je počeo napuštati dok ga potpuno nije napustio.

Jednog jutra je podignuo glavu i kroz izmaglicu očiju koje su slijepile, pogledao scenu, bacio pogled i na publiku. Naklonio se, sišao sa scene, uzeo zdravom rukom ribarsku mrežu i otputio se u garderobu (najsunčaniju na svijetu) ne sačekavši pljesak, ne obazirući se na pokude, bilo kakve kritike.

Smiješkom se zarekao suncu – od sada jedinoj publici, da će, do kad ga bude bilo, jednom rukom odtkati sve one slike koje je, glumački afektirajući, pokidao, ne izlazeći iz te garderobe u kojoj nikad ništa više ne će za svoju predstavu odjenuti, osim eventualno, samrtnoga ruha.

Jer (to bi i sir Olivier potvrdio da je živ), najbolje glumačke role se dogode u glumačkim garderobama kad se, prije samog izlaska na scenu, bez i jedne glumačke krpice, bez i crtice glumačke šminke, slamaju veličanstvene glumačke treme. Sa sklopljenim očima da koncentraciji ne smeta blještavilo lampe.

A zamislite koncentraciju onog koji je slijep pred najprirodnijim svjetlom?

Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 28.06.2014.
Slijedeća objavaBhakti – Jogom ljubavi do duhovnog svijeta
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.