Kršćanstvo i islamska religija govore o Raju kao odredištu za najčišće duše. To nije i krajnje odredište. Primjer je iz Kurana koji opisuje da je prorok Muhamed prije odlaska u duhovni svijet najprije obišao niže paklene planete, potom rajska kraljevstva sve do Sedmog Raja, najvišeg materijalnog planeta. Prorok Muhamed nastavlja put u duhovnu sferu Sidratil Muntahu, Alahovo prebivalište, koje je iznad rajskih planeta. Zahvaljujući njegovoj čistoći, Proroku je bilo moguće dospjeti u čisti duhovni svijet, dok anđel Gabrijel nije mogao. Sufijska filozofija u svojim meditacijama bavila se temeljito izučavanjem i primjenom stečenog znanja. Znali su razliku između duhovne i materijalne kreacije tako da su dolazili i u sukobe sa službenom religijom, zbog svoje čistoće življenja i tumačenja svetiah spisa, u kojima je, bez sumnje, i utjecaj vedskog učenja ostavio traga.

Kršćanstvo je također razlikovalo duhovni od materijalnog svijeta. Primjer je, kako se navodi u Bibliji, da je Bog stvorio Raj, nebo i zemlju sa svim živim bićima; znači, postojala je duhovna kreacija iz koje je Svevišnji stvarao materijalnu kreaciju. Veliki kršćanski sveci koji su se povlačili u osamu, ili koji su živjeli u odricanju, bili su svjesni toga, ali su bili također odvojeni od službenog svećenstva koje je bilo usredotočeno na materijalnu kreaciju, misleći da je sam Raj i život poslije smrti duhovnost, što nije točno.

Temeljito tumačenje i upute o „lakom“ dostizanju duhovnih odredišta, s potpunim znanjem, daju nam najstariji sveti spisi, VedeVede govore o duhovnim i materijalnim odredištima u koje spadaju i rajski planeti. Zaslužni i u skladu sa željom, dostižu rajske planete i kad iscrpe stečene zasluge, vraćaju se natrag u nova iskušenja, u neko novo tijelo. Ponovno rođenje, životna iskušenja, bolesti, patnje i smrt. Najzaslužniji kojima je jedini cilj služenje Gospodina dostižu čista duhovna odredišta, i ne vraćaju se više u svijet pun bijede i patnje. Nijedna religiozna skupina nema ekskluzivna prava na tumačenja svetih spisa kao da su oni jedini koji omogućuju izravan put u Raj ili duhovna odredišta samom Gospodinu. Svaka osoba sama odgovara za svoje postupke.

Rijetke su samospoznate duše; većini ljudi potreban je vodič, duhovni učitelj na putu primanja transcendentalnog znanja. Najčišće duše izdigle su se iznad svih mogućih podjela i ovozemaljskih pravila, pa se može reći da one imaju moć lakog prelaska u duhovni svijet. Njima Gospodin daje i snagu i znanje, ali takve su duše vrlo rijetke.

U Bhagavad-giti (7.19) rečeno je:

„Nakon mnogo rođenja i smrti, onaj tko ima pravo znanje predaje se Meni, znajući da sam Ja uzrok svih uzroka i sve što postoji. Takva velika duša vrlo je rijetka.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Nakon mnogo života predanog služenja ili vršenja transcendentalnih obreda, živo se biće može utemeljiti u čistom transcendentalnom znanju da je Svevišnja Božanska Osoba krajnji cilj duhovne spoznaje.“

Put spoznaje dug je; postoje razni pravci.

Tako u Bhagavad-giti (6.47) Krišna kaže:

„Onaj tko s velikom vjerom uvijek prebiva u Meni, tko u sebi uvijek misli na Mene i transcendentalno Me služi s ljubavlju najprisnije je sjedinjen sa Mnom u yogi najviši je od svih yogija. To je Moje mišljenje.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Vrhunac je svih vrsta yoga bhakti-yoga. Sve su drugea samo sredstvo da se dođe do razine bhakti-yogeYoga ustvari znači bhakti-yoga. Sve su druge yoge stepenice koje vode do bhakti-yoge. Put samospoznaje koji počinje karma-yogom i završava bhakti-yogom dug je. Karma-yoga, djelovanje bez želja za plodonosnim rezultatima, predstavlja početak tog puta. Kada osoba koja primjenjuje karma-yogu povećava znanje i odricanje, taj se stadij naziva jnana-yoga. Kada primjenjujući jnana-yogu različitim fizičkim procesima poveća meditaciju na Nad-dušu i usredotoči um na Nad-dušu, taj se stadij naziva astanga-yoga, a kada nadiđe astanga-yogu i priđe Svevišnjoj Božanskoj Osobi, taj se stadij naziva bhakti-yoga, vrhunac. Ustvari, bhakti-yoga je krajnji cilj, ali, da bismo potanko raščlanili bhakti-yogu, moramo shvatiti druge procese yoge.




Yogi koji napreduje nalazi se na pravom putu vječne sreće. Onaj tko ostane na određenoj razini i ne napreduje dalje dobiva odgovarajuće ime: karma-yogi, jnana-yogi, dhyanayogiraja-yogi, hata-yogi itd. Ako netko srećom dostigne razinu bhakt-yoge, smatra se da je nadišao sve ostale procese yoge. Stoga je najviša razina yoge svjesnost Boga, kao što, kad govorimo o Himalaji, mislimo na najviše planine na svijetu, čiji se vrh, Mount Everest, smatra najvišom točkom.Onaj tko je uvijek potpuno svjestan raznih Gospodinovih obilježja smatra se najvišim yogijem i dostojan je odlaska u duhovni svijet.“

Tomislav Prašević, Iz knjige “Tijelo – kavez za dušu”