“Da ponovim još jednom: ne treba učiti s djecom! Ne treba im spremati školsku torbu! Ne treba ni zapitkivati “kako je u školi?”. Tako narušavate odnos i krajnji rezultat je uvijek negativan. Nije valjda da nemate o čemu drugome razgovarati s djetetom?”
Mihail Labkovski je završio psihologiju u Moskvi, doktorirao u Jerusalemu. Započeo je karijeru kao učitelj i školski psiholog da bi u svom 30-godišnjem iskustvu radio prije svega kao obiteljski psiholog, a u posljednjih 20 godina vodi radio-emisije na temu odnosa roditelja i djece, ovisnosti, ljubavi prema sebi… Njegova vrlo posjećena predavanja o ovim i sličnim temama podsjećaju na javne konzultacije.
“Dijete mora imati svoje slobodno vrijeme kada NIŠTA ne radi: od 2 do 4 sata dnevno. Preambiciozni, tzv. brižni roditelji djecu prezatrpavaju: te jezici, te umjetničke sekcije, te prestižni sportovi… Od toga se ponajviše dobiva nervoza i sve što uz to ide.”
“U odnosu sa školom i pedagozima, trebali bi u pravom smislu biti na strani svog djeteta. Čuvajte djecu. Ne bojte se loših ocjena. Bojte se da djetetu ne ogadite školu i učenje općenito.”
“Teško je reći tko trpi jači psihološki pritisak – odlikaš ili jediničar. Odlikaši koji mukotrpno redaju petice nisu bezbrižna djeca i nedostaje im samopoštovanja.”
“Ako vaše dijete nije u stanju učiti samo – za to sigurno postoji neki razlog. Lijenost nema veze s tim. Kategorija lijenosti u psihologiji ne postoji. Lijenost se razmatra kao odsutnost motivacije i volje.”
“Razlog zašto dijete ne može učiti i samo raditi domaći može biti mnogo što: povišen intrakranijalni pritisak, povišen tonus mišića, psihološki problem, ADHD (sindrom pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti). I umjesto da iz večeri u večer sjedite s njim nad udžbenicima – bolje bi bilo da pokušate definirati i zatim tretirati pravi problem.”
“Ima roditelja koji žele odgojiti odgovornu, samostalnu, uspješnu djecu. A ima i roditelja čiji je cilj – totalna kontrola.”
“Prečesto se zbog brige oko ocjena obitelji bukvalno raspadaju, kvare se odnosi, roditelji i djeca se međusobno udaljuju, ponekad zauvijek. Psiha tinejdžera je ionako osjetljiva, a mjeseci priprema po raznim institutima i matematičkim društvima cijeloj obitelji ostaju u lošem sjećanju: svi pate od nervoze i depresije, što provocira histeriju, bolest pa čak i suicid.
Kako izbjeći sav taj košmar ili makar umanjiti posljedice?
Ja smatram da se treba usredotočiti na ljubav i neprolazne vrijednosti.
Sjetite se da će se za ne tako dugo vrijeme ocjene i ispiti izgubiti iz sjećanja i jedino će biti važno jeste li ili niste sačuvali bliskost, povjerenje, razumijevanje, iskren odnos sa svojim djetetom…
Jer može se dobiti petica, a izgubiti kćer. Položiti svi napredni tečajevi, upisati se na prestižni fakultet, ali nepovratno izgubiti međusobna punoća odnosa.”
