Ah, kakvi sukobi i to kakovih razmjera su se mogli odigrati između dinastije Yadu i dinastije Kuru jer je Lakšmana, djevojka iz Kuru dinastije bila oteta od strane Sambe, Krišninog sina, pripadnika Yadu dinastije i Maha-rathi borca koji se sam mogao boriti protiv tisuća drugih. Sambina namjera je bila Lakšmanu uzeti za ženu premda mu ova nije bila nimalo sklona.
No, da i nije bilo ove situacije oko otmice već bi se našao neki drugi povod za sukob jer uzoholjenosti, šupljolikoj gordosti, crvotočnoj i krvotočnoj bahatosti ne treba mnogo da pokaže svoje osiono lice, svoju silovitu i nepromišljenu snagu, svoju vazda prikraćenu pamet. Pripadnici Kuru dinastije jedino sebe su smatrali ovlaštenicima stvarnog kraljevanja koji su iz milošte, zbog razvijanja zdravih obiteljskih odnosa s pripadnicima Yadu dinastije ovima prepustili neke kraljevske prerogative kao što je npr. korištenje bijelog suncobrana, lepeze i ostalih pogodnosti lagodna carevanja. Možete li zamisliti takvu velikodušnost kao što je Krišni i njegovom sinu Sambi-majčinom miljeniku, dakle, nositeljima sve zamislive Kreacije u Univerzumu, prepustiti korištenje bijelog suncobrana? I to ovim nezahvalnicima nije dovoljno nego se još i drznuše da im prelijepu Lakšmanu otimaju?
Stoga napraviše ovo: svoje najodabranije borce poslaše da zarobe Sambu, malko ga pritom nauče i pameti, no ne i ubiju. I naravno, vrate uplakanu ljepoticu u svoju prijestolnicu Hastinapuru. Premda je Samba bio borac kakva Svemir još nije vidio, u neravnopravnoj borbi bje zarobljen od Maha-rathi boraca Kuru dinastije. Na to se najveći među najvećima, Balaram – Svevišnja Božanska Osobnost i zarobljenikov stric, razbjesni, no, odmah potom i smiri, smatrajući da ovu nesuglasicu među zbratimljenim dinastijama može na miran način riješiti, stoga se u dobroj namjeri uputi put Hastinapure gdje dobrohotno bje i dočekan jer su ga u Kuru dinastiji izuzetno cijenili. Ali, kakva bi povijest zemlje, a Transcedentalnost Neba izgledali da je uzoholjenost obdariti s malo strpljenja? Na Balaramove odlučne riječi o potrebi Sambinog oslobađanja i njegovom pravu uzimanja svoje odabranice za ženu, ponovo proključa onaj, ne crv već gmaz sumnje – onaj bijeli suncobran. Stoga se Kuru-uspaljenici odlučiše suprotstaviti Balaramu što ovoga razbjesni te je svojim plugom stao tako udarati po zemlji da je cijeli Hastinapuru odvojio od zemlje i počeo ga vući prema Gangi. Kad su prestrašenici vidjeli kakav kolosalan bijes su u Balaramu izazvali, smjesta su se umilostivili te ga počeli moliti za oprost, navodeći kako su ga izazvali samo zato da s udivljenjem promatraju njegovu nepojmljivu snagu. Balaram, moćno razbješnjen, moćno se i raznježi, govoreći da ništa ne strahuju i ne brinu. Samba bje oslobođen, sretno se sa svojom odabranicom vrati svojoj majci od koje je rijetko izbivao, a nedugo potom bjehu priređene i veličanstvene svečanosti povodom njegova vjenčanja s Lakšmanom.
Ostaje nam za upitati se koliko mi sami u svakodnevnom životu, neproduhovljeni, kratkoumni, neponizni, ovakovih sličnih Balaramovih bjesova izazivamo, o nepojmljive moći Božanstava se češemo kao da su naša vlastite, a Vrhovni Kreator pritom pokazuje svu Balaramovu strpljivost te nas tek upućuje na naravoučenije našeg vlastitog zdravozvučnog eha koje se od našeg šupljezvučnog glasa očaja udaljilo tek nekakvih pedesetak godina, a toliko je zrelije, duhovnije, smirenije. No, upitajmo se što je s posljedicama te Kuru-nepromišljenosti, jednako kao što se možemo upitati postoje li po grad Hastinapuru (današnji Delhi) i danas kakove posljedice onog Balaramovog bijesa kad je čitav grad odvlačio prema Gangi?
Svakako. Za emotivnih razdoblja naših duša mi smo stalno poplavljeni kao što je za kišnih razdoblja dio Delhija stalno pod vodom.
Sjećam se, s tim u vezi, jedne anegdote koju mi je ispričao moj prijatelj o svom posjetu Delhiju baš nekako u vrijeme nastupa obilnih kiša. Odsjeo je u jednom drvenom, trošnom hotelčiću kojeg je vodio neki još trošniji starčič. Kvazi hotel, bez iole pristojnijih civilizacijskih uvjeta življenja u njemu, bio je smješten na nekakvoj padini. No, što će, s rupičastim novčanikom iz kojeg iscuriše svi rupiji, moj prijatelj je bio sretan da ne spava pod vedrim nebom. A upravo to se moglo dogoditi treće noći njegova boravka tamo. Dva dana je kiša neprestano padala, u hotelu je bilo mračno i hladno i najpametnije što je moj prijatelj mogao učiniti bilo je da rano ode spavati. Iznenada, usred noći, probudila ga je nekakva potmula tutnjava i jako podrhtavanje, mislio je da je snažan potres, i na svoj, ali i užas svih ostalih gostiju, njih desetak rupičastih, s grozom je ustvrdio da hotel jednostavno počinje kliziti. U onom kaotičnom polumraku svi su nagrnuli na izlaz da spase svoje glave, kad tamo – na vratima, kriješteći i lamatajući rukama da nikog ne će pustiti van dok ne plati troškove boravka, ispriječio se starac – vlasnik hotela.
Vjerojatno je i Balaram zažmirio na jedno oko što su brodolomci ili, točnije, hotelolomci, zajmili malo njegova bijesa, jer, da su završili u Gangi, iskazivati bilo kakav bijes bilo bi neprimjereno.
