Najjači udarac koji možemo zadati totalitarizmu koji se uvodi pod krinkom korporatizma, kapitalizma i demokracije, jest da budemo samodostatni. Neovisni. Da imamo vlastiti komad zemlje, sjeme, da proizvodimo vlastitu hranu, da imamo vlastiti bunar pa i vlastiti izvor energije. U današnja vremena, to je revolucija.
Samodostatnost je ključ. Biti samodostatan znači ne ovisiti ni o kome drugome, a pogotovo ne o korporacijama te o njihovim uslugama i proizvodima. Samodstatni pojedinac, odnosno obitelj, je ono što čini samodostatnu zajednicu, ne obrnuto. Samodostatna zajednica je ona koja može osigurati hranu kao i sve druge potrebe svih svojih članova, bez intervencija sa strane.
Danas, gotovo da i nema zajednice (države) u svijetu koja bi mogla reći da je samodostatna. Ne iz razloga što to ne može biti, već zbog utjecaja i planova korporacija. Korporacije žele prirodne resurse, obnovljive i neobnovljive poput vode, zemlje, nafte, plina, ruda… isključivo za sebe. Samodostatnost je noćna mora korporatizma.
Globalizacija koja je samo druga riječ za korporatizam, podrazumijeva daljnje smanjenje samodostatnosti i povećanje međusobne ovisnosti. Veliki sustavi zahtijevaju masivno upravljanje i evo nas na tragu izvorišta današnje politike i onih koji manipuliraju plitičarima, na tragu korporatista.
Ovisnost o drugima je razlog zašto imamo politiku kakva je danas. Zbog toga bih kao prvi korak prema promjeni društva istaknuo povratak zamisli o samodostatnosti manjih zajednica. A to je neokulturalna zamisao!
I da budem sasvim jasan, pri tom uopće ne mislim na države ili narode. To su prevelike brojke da bi se njima upravljalo demokratski. Manje regije, možda, a zapravo još manje zajednice, naselja, ne gradovi, jer gradovi nisu i ne mogu biti samodostatni po definiciji (ne mogu prozvoditi dovoljno svoje hrane, primjerice).
Ako zamislimo društvo sastavljeno od takvih manjih samodstatnih zajednica (u kojima je upravljanje demokracijom i ljudskim pristupom moguće i izvedivo), odjednom se stvara nova slika međusobne suradnje, zasnovane na zajedničkim interesima za dobro ljudi. Politika, političke stranke, posebice ne one zasnovane na takozvanim “širim interesima” (to je besmisleno, jer nema šireg interesa od onog dobrobiti zajednice koja sada i ovdje živi na tom mjestu), nemaju što tu raditi. Zašto bi se međusobno “politički” razlikovali? Svatko zna što treba učiniti da bi ljudima bilo bolje, pitanje je samo tko je dovoljno sposoban da to napravi, kroz plemensku aktivnost, naravno.
Dakle, da zaključim, samodostatnost manjih zajednica je ključ buduće preobrazbe cijeloga društva, pa i civilizacije. I, koliko mi se u ovom trenutku čini, jedini mogući mirni i bezbolni izlaz iz sadašnje svjetske financijske, moralne, etičke i duhovne krize te trenutnog poretka.
Izvor: sunutarnjestrane, blog
Preuzeto s: http://2012-transformacijasvijesti.com/opcenito/samodostatnost-je-kljuc
