Sanjam li?
Već godinama koristim svoje snove kako bih stekla dublje razumijevanje krajnje prirode stvarnosti. Uvježbala sam se da se sjetim svojih snova čim se probudim i da ih usporedim s budnim stanjem kako bih se uvjerila u istinitost Buddhinih učenja da je sve poput sna.
Zašto to radim? Zato što je život puno zabavniji kad ne prianjam na njega svom snagom već rastvorim sve pojavnosti pa imam izbora kako ću imputirati i percipirati svoj svijet.
Naši nam snovi pokazuju kako sve ovisi o umu – ako se naš um promijeni, promijenit će se i naš svijet, a ako naš um prestane, objekt nestane. Kao što kaže moj učitelj Geshe Kelsang u knjizi Razumijevanje uma:
Baš kao što su sve stvari koje su doživljene u snovima puke pojavnosti umu, tako su i sva bića, njihova okolina, njihovi užici i svi ostali fenomeni puke pojavnosti umu. Ovo isprva nije lako razumjeti, ali izvjesno se razumijevanje može razviti sljedećim kontempliranjem. Dok smo budni, postoje mnoge različite stvari, ali kada zaspemo one prestanu jer prestaje um kojem se pojavljuju. Za vrijeme snova postajemo sanjač i tada se isključivo pojavljuju objekti sna. Kasnije, kada se probudimo, ti objekti sna prestaju jer prestaje um kojem se pojavljuju. Osim ovoga nema nekog posebnog razloga zašto bi prestali.
Svi se valjda možete sjetiti nekog sna koji ste nedavno sanjali, živopisnog sna? Neki ljudi sanjaju svake noći i sjećaju se svojih snova. Neki ne sanjaju svake noći, ali se svi vjerojatno možete sjetiti barem jednog živopisnog sna. Recimo da ste sinoć sanjali slona. Geshe Kelsang uvijek koristi slonove za primjer, ne znam zašto. On inače ima dobar smisao za humor. Taj slon u vašem snu ima klempave uši, dugu surlu i pojavio vam se detaljno odjednom i potpuno. Mogli ste ga vidjeti, čuti, namirisati, pomaziti, ako vam dopusti – sve vam se to živopisno pojavilo osjetilima u snu.
Ja sam jednom sanjala slona. Čekao je u redu za WC sa mnom. Bio je to ogromni, sivi slon, veoma dobrodušan, ali mi je slučajno ugazio na prste, na što sam uzviknula: „Joj!“ Odmah mi se ispričao na otmjenom engleskom: „Oprostite, žao mi je.“ Malo smo ćaskali i tek kad sam se probudila sam shvatila koliko sam šašava, a tad mi je već moj slon bio prirastao srcu, i napola sam se čak i pitala gdje bi mogao biti, gdje bih ga mogla naći.
Ali, naravno, čim sam se probudila, zapravo sam znala da sam samo sanjala i da nema svrhe čeznuti za mojim novim prijateljem, slonom niti kupiti skupu avionsku kartu za Borneo i tamo ga po džungli tražiti. Shvatila sam da on sa svoje strane nikad nije postojao. Međutim, u vrijeme kad sam srela svog ogromnog sivog prijatelja, mogla sam s njim pričati, uspostaviti odnos s njim, on me mogao rastužiti, mogao me usrećiti. Objekti u našim snovima sve to mogu, zar ne? Ako razmislite, ovo je nevjerojatno s obzirom da sve to zapravo izmišljamo. Kad se probudimo, znamo to zasigurno. „Pa to je bio samo san!“ Kamo je otišao slon? Otkud je došao? Kamo je nestao? Došao je iz našeg uma, zar ne? Otkud bi drugo mogao doći? Da je došao odnekud drugo, kad se probudimo, slon bi i dalje trebao sjediti u podnožju našeg kreveta. Ali, kao što Geshe-la uvijek poentira, veliki slonovi uglavnom ne mogu stati u naše male spavaće sobe. Dakle, nema sna van našeg uma. Ima li? Ili mi je možda neko utovario slona u san, a na kraju sna ga opet iskrcao? Mislim da ne.
Ako je nešto stvarno, kako može nestati? Kako može nestati nešto što je više od pojavnosti? Kako stvari mogu samo nestati? Kamo odlaze naše pojavnosti u snovima? Kako mogu samo nestati ako su postojale same po sebi? Ako je čitav naš svijet sna neovisan o našem umu kao što izgleda, zašto nestane kad prestane um koji ga poima?
Onaj slon je izgledao tako solidan i stvaran, kao da postoji sam po sebi, jednako stvaran kao što izgleda slon kojeg vidite u zološkom vrtu. Ali kad se probudimo, shvatimo da smo sve to izmislili – slon je bio samo projekcija mog uma, samo pojavnost mom umu. Nikad nije bio tamo negdje vani kao što je izgledao, no ipak sam nasjela, sasvim i potpuno povjerovala i „upecala se“. Opet. A koliko smo samo takvih snova sanjali?!
Čovjek se zapita, zar ne? Kako možemo tako „nasjesti“ svojim snovima svake noći? A kad se probudimo, podrazumijevamo da smo puno razumniji i mislimo: „Kad sam budna, sve izgleda stvarno, što znači da mora biti stvarno.“ To dugogodišnje iskustvo sanjanja, iz noći u noć, nije nas uspjelo uvjeriti, jednom kad opet zaspimo, da samo sanjamo. Mislimo da je to stvarno. Pa zašto vjerujemo da su nam percepcije budnog stanja valjanije?
Zanimljiva misao, zar ne? Mislimo da je stvaran, zar ne? Mislimo da je svijet budnog stanja stvaran, za razliku od svijeta u snu. Ali znate što? Nije.
Tri su stvari koje možemo razmotriti vezano uz naše snove. Prva je da slon u našem snu nije naš um jer je um bezoblična jasnoća i funkcionira tako da spoznaje itd. Dok je slon oblik u snu. On je velika, siva, konkretna stvar, pojavnost umu, a ne um sam. Ali, druga stvar je da on nije ni u kom smislu neovisan o umu. Slon kojeg vidimo u snu u potpunosti ovisi o našoj percepciji slona, ne možemo ga odvojiti od naše percepcije slona, možemo li? Da možemo, onda bismo ga mogli naći van svog uma, u svojoj sobi, primjerice. Ali on je neodvojiv od uma koji ga poima. Ne može nikako postojati neodvojeno od uma, sam po sebi – nikako. Nema nekog dijela tog slona koji može postojati na bilo koji način neodvojeno od našeg uma. Pa je treća stvar: kad naš um koji sanja slona prestane, i slon nestane.
Geshe Kelsang kaže u knjizi Novo srce mudrosti:
Ako pažljivo provjerimo, shvatit ćemo da naš svijet budnog stanja postoji na sličan način na koji postoji naš svijet iz snova. Kao i svijet sna, naš nam se budni svijet živo pojavljuje i čini se da ima vlastito postojanje, neovisno o našem umu. Baš kao i u snu, mi vjerujemo da je ova pojavnost istinita i reagiramo sa željom, ljutnjom, strahom, i tako dalje.
Ako želite vrlo koristan i dubok svakodnevan podsjetnik o krajnjoj prirodi stvarnosti, čim se ujutro probudite možete odmah usporediti svoj san sa realnosti budnog stanja, koristeći ove tri točke. Prvo, sjetite se objekta sna prema kojem ste imali snažne osjećaje i primjenite ove tri stavke na njega sve dok ne budete znali zasigurno da, iako je izgledao sasvim stvaran, nije bio ništa više doli projekcija vašeg uma – vi ste njome zapovjedali i mogli ste je kontrolirati. Javit će se osjećaj olakšanja, otpuštanja zato što sad znate da nikad nije postojalo ništa za što biste prianjali. Zatim možete premotati vrpcu misli unaprijed na doručak, primjerice. Moći ćete ga vidjeti, pomirisati, dodirnuti, kušati, osjetiti. Izgledat će stvarno, kao da postoji „vani“, neovisan o vašoj poimaćoj svijesti. Izgledat će kao da ste „nabasali“ na njega u kuhinji, kao da je bio tu prije vas i čekao da ga opazite. Ali doručak ima iste tri točke sličnosti kao i naš objekt iz sna: (1) on nije naš um, (2) nije neovisan o našem umu i (3) postoji samo dok postoji i um koji ga poima. I opet, promislite li duboko o ovome, doći će osjećaj olakšanja, otpuštanja, nema ničeg za što bi se moglo prianjati!
U knjizi Moderni budizam, Geshe Kelsang kaže:
Jedina razlika između njih je to što je svijet sna pojavnost našem suptilnom umu sna dok je svijet jave pojavnost našem grubom umu jave. Svijet sna postoji samo dok postoji svjesnost sna kojoj se on pojavljuje, a svijet jave postoji samo dok postoji svjesnost jave kojoj se on pojavljuje.
Buddha je rekao: „Trebaš znati da su svi fenomeni poput snova.”
Kada umremo, naši grubi umovi budnog stanja se rastvaraju u vrlo suptilni um, a svijet kojeg smo doživljavali dok smo bili živi naprosto nestaje. Svijet kako ga drugi vide će nastaviti postojati, ali naš osobni svijet će potpuno i neopozivo nestati, baš kao i svijet sna prethodne noći.
www.bc-kailash.hr
