Mnogi ljudi sanjaju snove i maštaju zavaljeni u svoje udobne fotelje, na sobnoj temperaturi, gledajući kako iza prozora rominja kiša. Oni koji sanjaju velike snove imaju i dodatak – zdjelicu kikirikija u krilu kako bi mogli sanjati siti.
Snovi su postali lako dostupan dodatak modernom čovjeku. Nešto poput knjige na kiosku. Svi mogu imati snove, dapače svih se i ohrabruje kako je imati snove jako poželjno.
Motivirajuće.
Moderno.
INSTAželjno.
I tako sada svi o nečemu sanjaju. Lijepe stickere na svoje rokovnike. Posipaju krevete ružama. Razbacuju se mudrim citatima. Plove prema svojim snovima kao da na razbijenoj drvenoj splavi žele preploviti ocean. I onda shvate da je nemoguće. Pukne daska i na korak su do utapanja. Prevrne ih. Potopi.
Pa, zato se to i zovu snovi, zar ne? Zato jer njih možeš samo sanjati, oni spadaju u kategoriju neopipljivog, dalekog i neuhvatljivog.
Život je opipljiv. Baš kao ona razbijena drvena splav. Takvim stvarima uglavnom i je zatrpan život. Svime onime za što je drvena splav samo metafora za nepripremljenost. Za loš početak, odabir krivog sredstva koje k tome još ima i lošu konstrukciju.
U današnjem svijetu u kojem je moguće nabaviti baš sve, u kojem je na Googleu moguće pronaći objašnjenje za najgluplji pojam koji ti padne na pamet, a na Youtubeu tutorial za najbesmisleniju aktivnost, netko je došao na ideju da u taj svemogući svijet utrpa i snove koji bi sasvim logično trebali biti ostvarivi baš poput svega ostaloga. Dovoljno ih je, valjda, samo imati. Baš kao što je dovoljno imati najlošije računalo da bi pristupio svoj ovozemaljskoj pameti pohranjenoj na internetu.
I tamo će se pronaći tutorijal sa koracima do snova. Ne jedan, na tisuće njih.
Ipak, unatoč lako dostupnom znanju sve je više glupljih ljudi. Sve je više nesposobnijih umova. Sve je više onih koji odustaju od svojih velikih snova nemajući još srca izbrisati njihovo dokumentiranje na Instagramu.
Od mega dostupnosti kojom obiluje naš život i lako ćemo stava, čimi mi se, krenuli smo koračati unatrag.
Pretvarati se u ljenčine sa super filterima.
U one koji ne istražuju već samo pronađu, one koji uzimaju ne trudeći se oko ničega. Počeli smo se pretvarati u odustajače koji si nisu dali ni dovoljno truda da pokušaju, ne sto, ali barem dva puta.
Put do snova, ambicioznost i ozbiljno hvatanje u koštac s preprekama na tom putu popločeni su lošim fotografskim filterima. Štoviše, potpuno su nefotogenični i sasvim sigurno ne spadaju u favorite nijedne kamere. Daleko su od šarenih donuta posipanih šljokičastim šećerom, šalice čaja i savršenog rokovnika postavljenih na set i spremnih za fotografiranje nekoga tko sanja o tome da ima snove.
Da se razumijemo, sve od navedenog i više nego volim – pogotovo šarene donute, preferiram kavu iznad čaja, ali rokovike jednostavno obožavam. Isto tako znam da foto dokumentacija spomenutog kao jednog od simbola današnjeg poželjnog života u pastelnim bojama nema blage veze s trudom da se nešto postigne.
Jer, sanjati mogu baš svi. Spremnost da se iz snova probude pripada samo najodvažnijima. Onima koji su spremni suočiti se sa činjenicom da snovi često mogu izgledati i poput najgore noćne more. Onima koji su spremni za suočavanje s vlastitim demonima. S onim čudnim bićima u sebi koja im priječe put, a nazivaju se različitim imenima.
Nestrpljenje.
Malodušnost.
Neustrajnost.
Manjak samopouzdanja.
Osamljenost. I usamljenost, također.
Iscrpljenost.
Sumnja.
Manjak discipline.
Želja za odustajanjem.
I mnogi drugi.
Oni koji su se odlučili probuditi i krenuti u ostvarenje svojih snova susreli su se baš sa svakim od upravo navedenih. Susreli, a ako su bili ustrajni ići dalje – i suočili. Ne mogu reći da su ih pobijedili, jer na tom putu pojavit će se još nebrojeno puta, ali naučili su kako se s njima ophoditi. Kako ih poštivati kao dostojne suputnike, znati ih pomilovati po glavi, a zatim ih zamoliti da se pomaknu lijevo, ili desno kako bi mogli nastaviti dalje, do nekog drugog susreta!
Upoznajući svakog od ovih malih unutarnjih demona, napokon se počela slagati kompletna slika o tome što znači ganjati neki svoj san. Ostvarivati neki svoj cilj.
Pravo naličje pastelnog Instagrama, zar ne? Kako fotografirati manjak vlastitog samopouzdanja? I koji mu filter dati kad mu odgovara baš onaj koji sam po sebi ima – tamno siv i težak. Kako fotografirati sumnju i želju za odustajanjem? Kako fotografirati pobjedu nad istima?
Kako fotografirati ono najvažnije o čemu vam nitko nije rekao puno? Ako je i pokušao, preskočili ste, jer po najnovijem – mi smo vizualna bića – pozornost nam zaokupljaju slike, a sve manje tekst. A kako prikladnih slika za spomenuto nema, ostaje na svakome od nas, tko se iznad onoga da sanja odlučio i probuditi, da to upozna i proživi sam.
Ono što je luđe od najluđih snova jest onaj trenutak kada pomislite na ono što ste naumili, kada se zamislite na cilju, a svi oni demoni pokleknu i duboko se poklone svjetlu koje bljesne toliko jako da uvijek iznova iznenadi i njih i vas.
Tada znate da je vrijedno truda. Svega.
Tada može i na Instagram! Dapače! 🙂
Jana Krišković Baždarić
https://33etc.blog/2018/03/01/sanjati-mogu-svi-ali-probuditi-se-samo-oni-najodvazniji/
