Ljubav prema Izvoru je primarna i ništa ne smije biti iznad nje! Čovjek može posjedovati materijalna blaga, ali ona ne smiju postati njegov cilj, čovjek može imati obitelj, ali ako želi imati harmonične odnose s njima i ako želi da on i njegovi bližnji sačuvaju zdravlje – ne smije se vezivati za njih. Pod vezivanjem se ne misli na privrženost prema osobi, već da se stvari i osobe NE idealiziraju i ne postaju smisao naše egzistencije.
Od kada je čovjek započeo bolje razumijevati svijet oko sebe i odnose u njemu postavlja si egzistencijalna pitanja koja će ga pratiti tijekom cijelog njegovog života. Dok će neki ljudi o pitanjima “Odakle potječemo?”, “Zašto smo ovdje na Zemlji?”, “Koji je smisao mojeg postojanja?” i “Postoji li Bog?” tek povremeno razmišljati u trenucima životnih kriza i nedoumica, neki ljudi će aktivno pokušati dobiti odgovor na ta pitanja.
Dok će se određeni broj zaputiti u bespuća Indijskog potkontinenta ili snježne vrhove Tibeta većina će ipak odabrati manje avanturističku opciju i tražiti odgovore u razmišljanjima umnih ljudi putem knjiga, a sve češće putem YouTube videa, podcastova i sličnih audiovizualnih sadržaja dostupnih u 21. stoljeću.
Osobno sam na mnoga pitanja uspio pronaći odgovore putem manje uzbudljive opcije, a to su knjige iz edicija Dijagnostika karme i Čovjek budućnosti. Autor obiju edicija kao i brojnih drugih knjiga je Sergej Nikolajevič Lazarev, ruski ezoteričar, (para)psiholog i istraživač zakonitosti ljudske duše i metafizičkih sfera.
U svojim knjigama, od kojih je ukupno dvadesetak objavljenih, Lazarev sintetizira znanja temeljnih knjiga velikih svjetskih religija potkrepljujući ih bogatim dvadesetogodišnjim iskustvom u oblasti bioenergije i ezoteričnih tehnika kako bi prenio ljudima formulu dugog i kvalitetnog života, prvenstveno unutarnjeg i duševnog, ali i ujedno ovozemaljskog života kojeg ostvarujemo kroz odnose s bliskim osobama, kroz svoj posao, stjecanje materijalnih dobara i sposobnosti.
Navedena povezanost “unutarnjeg” i “vanjskog” čovjekovog života nije tek slučajno navedena, već se upravo aktualizira kauzalnim odnosom kojim sam naveo. Naš unutarnji svijet (slika svijeta, uvjerenja o sebi, drugim ljudima i svijetu) jasno se realizira u našoj fizičkoj realnosti kako kroz događaje u našem životu, tako kroz odnos drugih ljudi prema nama pa čak i kroz naše zdravstveno stanje.
Lazarev navodi primjer za primjerom osoba koji su zbog pogrešnog, nesavršenog odnosa prema sebi i/ili svijetu oboljele od teških malignih bolesti ili doživjeli teške nesreće u životu, a često i ne samo te određene osobe već i više članova njihovih obitelji. Prema istraživanjima Lazareva, sve je povezano: mi kao osobe, članovi naših obitelji, ali i naši prijatelji, susjedi i drugi ljudi na suptilnom, spiritualnom planu smo jedno, na razini našeg duhovno-energetskog omotača.
Svakog čovjeka okružuje nevidljiv energetski omotač poznatiji kao aura, odnosno biopolje. Iz izgleda aure (temeljem njegove boje, slojeva i gustoće između tih slojeva) može se vidjeti čovjekov karakter, zdravlje, ali i njegova prošlost i budućnost. Upravo proučavanjem ljudske duše, odnosno elektromagnetskog polja spomenuti ruski bioenergetičar počeo je istraživati zakonitosti ljudske duše i života.
Temeljni postulat njegovog istraživanja je ljubav i to ljubav prema Bogu. Time se ne misli samo na ljubav prema kršćanskom, islamskom ili bilo kojem drugom Bogu pojedine religije, već Stvoritelju ili Prauzroku, kako ga Lazarev naziva, odnosno superiornom energetskom entitetu koji je stvorio i upravlja Svemirom i svemu što u njemu postoji. Za Lazarevljev sustav osim vjere u Boga, nužno je znati voljeti, jer kroz ljubav prema sebi, drugim ljudima i svijetu, odnosno stvarajući harmonični odnos prema svemu aktualizira se upravo ljubav prema Prauzroku.
Ljubav prema tom Prauzroku je primarna i ništa ne smije biti iznad nje. Čovjek može posjedovati kuću, stan, automobile i druga materijalna blaga, ali oni ne smiju postati njegov cilj, već sredstvo obogaćivanja njegove duše i povećanje ljubavi prema Prauzroku. Čovjek može imati partnera, djecu i obitelj, ali ako želi imati harmonične odnose s njima i ako želi da njegovi bližnji sačuvaju zdravlje, uključujući on sam, ne smije se vezivati za njih.
Pod vezivanje ne misli se privrženost prema osobi, već da se osoba ne idealizira, odnosno da ne postaju smisao njegove egzistencije. Ljude možemo voljeti, ali ne smijemo voljeti njihovo tijelo ili duh, već božansku iskru koja tinja u svakom čovjeku (koliko zao ili izopačen bio svojim ponašanjem) i koja nas povezuje sa superiornim entitetom iz kojeg smo stvoreni i koji upravlja Svemirom, ali kojem ćemo se jednog dana ponovno vratiti.
Istovremeno kako je čovjek duhovno, tako je i tjelesno biće koje živi u materiji i podložan je zakonima materijalnog, zemaljskog svijeta. Kako kaže Lazarev, čovjek mora biti dijalektičan, poštujući na suptilnoj razini zakone duhovnog svijeta, a izvana, prema zemaljskom svijetu djelovati u skladu sa zakonitostima materijalnog svijeta.
Čovjek ako je u zemaljskom svijetu izložen opasnosti ili nepravdi, mora djelovati kako bi zaštitio sebe, obitelj ili imovinu, ali mu se ne daje na pravo da u svojoj duši, u svojem intrinzičnom svijetu i osjećajima razvija želju da uništi ili ubije druge ljude ili uzroke zbog svoje zemaljske sreće. Sve što je dano čovjeku, bilo on to smatrao dobrim ili zlim je od Boga dano i Njegova je volja.
U hinduizmu, zemaljski materijalni svijet naziva se maya, što znači iluzija, odnosno hindusi doživljavaju materijalni svijet kao iluzoran, manje bitan u odnosu na duhovni, intrinzični svijet. Na taj način bi se čovjek trebao ponašati prema problemima u svojem zemaljskom (obiteljskom, ljubavnom ili poslovnom) životu.
Moramo se truditi i djelovati u svrhu ostvarenja naših ciljeva, ali pritom ako se oni ne ispunjavaju ne smijemo gubiti vjeru, padati u depresiju, očajanje ili besmisao, jer i ako izgubimo sva blaga materijalnog svijeta, uvijek ćemo imati ljubav Prauzroka/Stvoritelja/Boga.
Iako sve spomenute ideje većini ljudi se čine teško mentalno probavljivima, meni osobno je ovaj koncept pomogao i dalje pomaže u promjeni mojeg odnosa prema sebi, drugim ljudima i svijetu općenito. Često ljudi nisu ni svjesni koliko mogu biti nesretni, ne zbog toga što realno moraju biti nesretni, već zato što pod utjecajem društvenih normi i okoline vjeruju da zbog određenog problema moraju biti nesretni, a stvarnost jest da čovjek ne bi trebao nikada biti nesretan jer nijedan problem nikada nije toliko težak i složen koliko se čini takvim u našem umu i svijesti.
Nesretan čovjek ne samo što odbija društvo od sebe, već će teže riješiti svoj problem jer svojim stanjem gubi energiju koju bi mogao iskoristiti za konstruktivno i kvalitetno rješavanje svojeg problema. Uz vjeru i dobro raspoloženje čovjek će puno prije će riješiti svaki problem od nekoga koji odbija ove kvalitete.
Kristijan Volarić
