Kao i u slučaju otmica od strane vanzemaljaca, knjiga „Mišel se sjeća“ („Michelle Remembers“) je postala okidač za pravu epidemiju sjećanja na maltretiranje od strane roditelja, seksualne torture iz najranije mladosti i nezamislive perverzije naizgled mirnih i brižnih roditelja. Kako je broj onih koji su kategorički tvrdili da su u najranijoj mladosti seksualno eksploatirani od strane svojih roditelja koji su pripadali sotonističkim kultovima rastao, netko je konačno posumnjao da bi se moglo raditi o nečemu što se nikada nije dogodilo.
Nastavak tekstova
>> Drago Plečko: Sindrom lažnog sjećanja – vrhunska manipulacija 1.dio
>> Drago Plečko: Sindrom lažnog sjećanja – vrhunska manipulacija 2.dio
Piše: Drago Plečko
Ipak, prije toga se, s početkom u 1983. godini, zbio povijesni slučaj vezan uz dnevnu školu McMartin iz Manhattan Beacha u Kaliforniji. Nakon što je jedno dijete optužilo zaposlenika škole za seksualno zlostavljanje, gradski je šerif uputio pismo na nekoliko stotina adresa ranijih i suvremenih polaznika škole. Naravno, s upitom dali su možda imali slična iskustva. Ovo je pismo procurilo u javnost i pokrenulo neviđenu histeriju. Psiholozi su ispitali stotine djece, a kod čak njih tri stotine utvrdili da su bila seksualno zlostavljana ili podvrgnuta okrutnim sotonističkim ritualima. Priča je istražitelje vodila u kompleks tunela ispod škole, na snimanja pornografskih filmova, žrtvovanja životinja i na sotonske rituale. Započeo je nadulji kriminalni sudski proces u povijesti Kalifornije koji je završio bez ijedne presude! Postupno je postajalo jasno da su djeca u intervjuima zapravo navođena na potvrđivanje unaprijed formuliranih zaključaka psihologa i psihijatara pa su se tako pomalo osamostalila u konstruiranju virtualne stvarnosti. Na kraju je svima bilo jasno da su sve masne priče o mračnim ritualima rezultat dobro navođene mašte nezrelih dječjih mozgova. No, ni to nije spriječilo širenje epidemije ludila sjećanja na seksualno zlostavljanje u mladosti na Kanadu, Veliku Britaniju, kontinentalnu Europu, Australiju i Novi Zeland. Broj je slučajeva koji su procesuirani do kraja 80-ih skočio je na tisuće, a uvjerenje da Sotona viri iza svakog ugla nekontrolirano se razlilo diljem „slobodnog svijeta“. Ulje je na vatru dolio i psiholog Roland Summit, koji je 1978. godine napisao da „djeci treba vjerovati kada govore o seksualnom zlostavljanju ma kako njihova priča djelovala nevjerojatnom“.
Neki autori smatraju da je pravu poplavu sjećanja stotina tisuća ljudi, među kojima i podosta slavnih, na nepostojeće seksualno iskorištavanje u dječjoj dobi potakla knjiga „The Courage to Heal“ Ellen Bass i Laure Davis koja se pojavila 1988. godine. Dakako, to nije značilo niti znači da pedofilija ne postoji, ali znači da je vjerovanje u nju zahvaljujući neopreznoj manipulaciji sjećanjima ljudi u želji da se „istjera vraga“ dovelo do epidemije kataklizmičkih razmjera. I upozorilo na golemu opasnost od svih oblika regresoterapija koje se i danas posve proizvoljno koriste, najčešće u potrazi za „prošlim životima“, od strane psihoterapijski needuciranih osoba. To također može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na tijek života onih iz čije se podsvijesti na takav način iščeprka nešto što bi trebalo ostati zakopano pod svaku cijenu, želimo li sačuvati psihičko zdravlje iste osobe.
Mnoga su javna glasila spremno objavljivala i najnevjerojatnije priče o seksualnom zlostavljaju, a među njima se ističe primjer Independenta koji je objavio „ispovijest“ stanovite Joanne, 28-godišnjakinje i kćeri mornaričkog časnika za kojeg je tvrdila da ju „je napastovao olovkom kada je imala manje od jedne godine“ te „silovao kada je bila u dobi od osam godina“. Kasnije je za silovanje optužila i svog djeda, a tražila je i novčanu naknadu ucjenjujući oca i djeda potvrdama svog terapeuta. Pomna je istraga pokazala da Joanna pati od nečeg što se sada spominje kao dijagnoza – sindroma lažnog sjećanja. Do njega dolazi kada se osoba obrati terapeutu zbog problema poput migrene i depresije, a on je u postupku terapije navede na sjećanje na incest koji se nikada nije dogodio. Stručnjaci već tada upozoravaju da seksualno zlostavljanje postoji, ali se događa neuporedivo rijeđe no što se to obično vjeruje. Sve se više ovakovih sjećanja krsti imenom „pseudomemorije“ iako je jasno da se mnogi koji ih imaju istih sjećaju posve jasno, kao da su sasvim stvarna. U tome i jest fascinantna moć „sindroma lažnog sjećanja“.
Neki misle da je samo nastajanje psihoanalize otvorilo vrata ovakovim manipulacijama. Zna se da je Sigmund Freud dobro iz prakse poznavao značenje seksualnog nagona u životima ljudi, a i ustanovio je metodu oživljavanja potisnutih trauma, što se nije nabolje odražavalo na pacijente pa je od nje diskretno odustao. Kasnije će mnogi upozoravati da je „auditiranje“ koje je propovijedao Ron Hubbard zapravo inačica ove odbačene Freudove metode. Otac psihoanalize je, prema vlastitim riječima, u dobi od 41 godine završio s analiziranjem samog sebe. Posve neočekivano, nije to smatrao nečim posebno poželjnim. Rekao je da je razriješenjem unutarnjih konflikata zapravo „izgubio dio svoje ličnosti“. Kopanjem po nesvjesnom dijelu čovječje svijesti nastavio je vrlo uspješno Švicarac Carl G. Jung. Ustanovio je pojam kolektivnog nesvjesnog. U pitanju je moćni rezervoar iskustava cijele ljudske vrste i područje potencijalnog duševnog bola ukoliko se u njega zaroni bez potrebne pripreme. Jung je bio svjestan fantastičnih mogućnosti starih rituala i manipulacije ljudi u masi. U radu s najtežim duševnim bolesnicima je vidio da nas sve veže neka zajednička nit, vrsta zajedničkog osnovnog obrasca svijesti koji je nazvao arhetipom. Danas često koristimo ovaj izraz iako ne znamo njegovo pravo značenje. Njegov je tvorac Zapadu podario neka tumačenja mitova radi kojih su se vodili čitavi ratovi i upozorio prije svoje smrti početkom šezdesetih: zajednički dio svijesti svih ljudi može biti područje nevjerojatnih manipulacija.
Neugodan udarac vjerovanju da trauma u većini slučajeva potiče na potiskivanje sjećanja na njen ekstremno neugodan sadržaj zadala je jednostavna činjenica. Nijedan preživjeli logoraš iz, recimo, Auschwitza, nije zaboravio nijedan detalj najvećih strahota koje se mogu zamisliti, a sličan je slučaj i s veteranima Vijetnamskog rata koji desetljećima nakon rata imaju PTSP koji se manifestira tako da se javljaju flashbackovi, bljeskovi sjećanja na užasne trenutke koje bi rado potisnuli u zaborav da mogu.
Još je jedan naširoko poznat slučaj pokazao zastrašujuću sposobnost ljudskog uma da, kako je to nedavno potvrdila jedna znanstvena studija, upamti apsolutno sve događaje iz života čovjeka kojem pripada. I da, iz materijala koji je uskladišten u vijugama njegova mozga, može stvoriti savršeno uvjerljiv scenarij.
Još je 1952. godine Morey Bernstein, amater hipnotizer, izazvao senzaciju svojom knjigom „U potrazi za Bridey Murphy“. U njoj opisuje niz seansi s Virginijom Tighe, kućanicom iz gradića Pueblo koja se prisjetila svog prethodnog života kao Irkinja Bridey Murphy iz 19. stoljeća. Jasna sjećanja prizvana u hipnotičkom transu pokazala su da se Tighe sjeća prošlog života od svoje osme godine starosti. Rođena je u Corku 1806. godine, a sa 17 godina se udala za advokata Seana Briana McCarthya. Umrla je nakon pada po stepenicama, a sjetila se i kako izgleda njen grob te nekih detalja u životu nakon smrti, prije rođenja u budućem tijelu. Knjiga je preživjela prve provjere, ali su one postale temeljitije nakon što je postala bestseller. Reporteri koji su potražili podatke o rođenju i smrti Bridey Murhpy nisu obavili ništa. Nije bilo traga nikakvoj dokumentaciji kao ni drvenoj kućici koju je Tigheova opisala za vrijeme jedne seanse. Njeni su opisi irske obale bili detaljni i uvjerljivi kao i tvrdnja da je odlazila u crkvu Sv. Tereze. S jednom zamjerkom – ista je crkva izgrađena tek 1911. godine, dakle nakon njene navodne nesreće u kojoj je poginula. Ispostavilo se da je doista postojao stanoviti gospodin Farr kod kojeg je kupovala namirnice. Iz kontroverznih se otkrića nije moglo zaključiti ništa definitivno. Ispitivanje detalja njenog zaboravljenog djetinjstva u Chicagu pokazalo je da je preko puta njene zgrade živjela Irkinja Bridie Murphy Corkell pa su stručnjaci zaključili da se u dubokom transu prisjetila tog imena, a neki su mislili da je iz tog imena izvukla i mjesto svog rođenja u Irskoj – Cork. Priča Virginije Tighe ni nakon puno godina nije dobila epilog, ali se teško oteti dojmu da je njena svijest stvorila čitav svijet u kojem se miješaju mogući stvarni događaji davne prošlosti zabilježeni negdje u kolektivnoj memoriji i podaci koje je skupila u ranom djetinjstvu.
>> Drago Plečko: Sindrom lažnog sjećanja – vrhunska manipulacija 1.dio
>> Drago Plečko: Sindrom lažnog sjećanja – vrhunska manipulacija 2.dio
>> Drago Plečko: Sindrom lažnog sjećanja – vrhunska manipulacija 3.dio
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial
