Koje su slabosti materijalizma takve da ga čine neodrživim objašnjenjem stvarnosti? Zašto je sve više znanstvenika i filozofa počelo napuštati taj okvir i okretati se alternativnim pogledima? Najjednostavniji odgovor glasi: materijalizam ne uspijeva objasniti dva najvažnija elementa stvarnosti, svijest i život.
Kada razmišljaju o tome kako unaprijediti moderno društvo, mnogi ljudi spontano gravitiraju političkim rješenjima. Drugi su uvjereni da čovječanstvu treba dublja i radikalnija promjena, svojevrsna revolucija svijesti koja bi ljude povela prema prosvjetljenijem stanju bića. Ipak, postoji još jedan put koji bi mogao voditi stvarnom društvenom napretku, a pritom je praktičniji i od političkih projekata i od apstraktnih ideala o prosvjetljenju. Taj put uključuje temeljitu promjenu zapadnog svjetonazora, osobito napuštanje materijalističke dogme koja već dugo stoji u njegovoj srži.
Upravo zato vrijedi pažljivo promotriti prirodu filozofskog materijalizma i način na koji ta paradigma oblikuje naš doživljaj stvarnosti i vlastitog mjesta u njoj. Jednako je važno sagledati slabosti tog pogleda i razumjeti što bi se dogodilo kada bi se on napustio. Tada bi se otvorio širi horizont ljudskog potencijala, promijenio bi se naš odnos prema smrti, medicina bi se počela drukčije razvijati, pogled na moral dobio bi novu dubinu, a ljudski život ponovno bi mogao zadobiti snažniji osjećaj smisla.
Svjetonazor je leća kroz koju tumačimo stvarnost i svoje mjesto unutar nje. On se sastoji od skupa ideja i uvjerenja koji određuju kako se nosimo s izazovima postojanja i kako se odnosimo prema sebi, drugim ljudima i svijetu koji nas okružuje. Svjetonazor postavlja granice onoga što vjerujemo da je moguće i nudi odgovore na pitanja koja stoje u temelju svakog ljudskog života: što znači biti čovjek, koja je krajnja priroda stvarnosti, odakle smo došli i što se događa kada umremo. Bernard Kastrup zato s punim pravom piše:
„Nečiji svjetonazor vjerojatno je najvažniji aspekt nečijeg života. Uostalom, naši svjetonazori uvelike određuju, s obzirom na okolnosti naših života, jesmo li sretni ili depresivni; jesu li naši životi bogati smislom ili očajnički prazni; i ima li razloga za nadu.“ – Bernardo Kastrup, Zašto je materijalizam glupost
Ta tvrdnja pogađa u središte problema. Čovjek ne živi samo od navika, okolnosti i svakodnevnih obveza. Živi i iz dubinskog okvira kroz koji sve to razumije. Ako je taj okvir uzak, osiromašen ili pogrešno postavljen, i sam život ostaje stegnut unutar njegovih granica.
Jedan od ključnih elemenata zapadnog svjetonazora jest filozofski materijalizam. Prema toj metafizičkoj teoriji, stvarnost je na svojoj najosnovnijoj razini sastavljena od inertnih i beživotnih čestica materije. Iz mehaničkih interakcija tih čestica proizlaze svi fenomeni u svemiru, uključujući život i svijest. Chris Carter to sažima ovako:
„Materijalizam je ideja da se sve u svemiru u konačnici može objasniti u smislu temeljnih čestica i četiriju sila fizike.“ – Chris Carter, Znanost i psihički fenomen
Velika većina ljudi implicitno prihvaća temeljne pretpostavke materijalizma i zaključke koji iz njih proizlaze. Većina vjeruje da su život i svijest nusprodukti isključivo bioloških procesa te da, kada fizičko tijelo prestane funkcionirati, prestaje i život, a s njime i naše subjektivno iskustvo. Takva uvjerenja mnogi usvajaju bez svjesne odluke, gotovo neprimjetno, kroz kulturu koja ih neprestano prenosi. Kastrup upravo na to upozorava:
„Mnogi od nas upijaju materijalistička uvjerenja iz kulture, a da toga nisu ni svjesni… Materijalizam prožima srž našeg bića nekom vrstom nevoljne osmoze. Poput virusa, širi se nezapaženo dok ne bude prekasno i dok se infekcija već čvrsto ne ukorijeni.“ – Bernardo Kastrup, Zašto je materijalizam glupost
Materijalizam je, dakle, mnogo više od jedne filozofske teorije. On je postao gotovo nevidljiva pozadina zapadnog mišljenja. Zbog toga ga mnogi uopće ne prepoznaju kao teoriju, nego kao zdravorazumski opis svijeta. Ipak, upravo je ta paradigma duboko pogrešna. Premda je sredinom 20. stoljeća materijalizam dosegnuo vrhunac svojeg utjecaja među filozofima i znanstvenicima, od tada se počeo ozbiljno urušavati. Robert Koons i George Bealer pišu:
„Naravno, općenito se misli da je tijekom posljednjih 60-ak godina materijalizam postigao hegemoniju u akademskoj filozofiji… Stoga je iznenađujuće da ispitivanje glavnih filozofa aktivnih u tom razdoblju otkriva da većina, ili nešto što se približava većini, ili odbacuje materijalizam ili ima ozbiljne i specifične sumnje u njegovu konačnu održivost.“ – Robert Koons i George Bealer, Opadanje materijalizma
To prirodno vodi prema pitanju: koje su slabosti materijalizma takve da ga čine neodrživim objašnjenjem stvarnosti? Zašto je sve više znanstvenika i filozofa počelo napuštati taj okvir i okretati se alternativnim pogledima? Najjednostavniji odgovor glasi: materijalizam ne uspijeva objasniti dva najvažnija elementa stvarnosti, svijest i život.
Pokušaj da se objasni nastanak svijesti unutar materijalističke paradigme pokazao se toliko zahtjevnim da je taj problem dobio posebno ime: teški problem svijesti. Materijalisti tvrde da je svijest emergentno svojstvo ili epifenomen moždane aktivnosti. Kastrup taj stav formulira vrlo jasno kada kaže da, prema materijalistima, u svijesti nema ničega osim kretanja i interakcija materijalnih čestica unutar mozga pa je svijest naprosto djelovanje materijalnih moždanih procesa.
No ta tvrdnja ostaje tek hipoteza, i to slaba hipoteza. Carl Jung je to prepoznao još prije gotovo jednog stoljeća:
„Unatoč materijalističkoj tendenciji shvaćanja psihe kao pukog odraza ili otiska fizičkih i kemijskih procesa, ne postoji niti jedan dokaz za ovu hipotezu.“ – Carl Jung, Arhetipovi i kolektivna nesvjesnost
Ta rečenica i danas odzvanja zapanjujuće snažno. Materijalistička kultura često govori o svijesti kao da je njezino objašnjenje već na dohvat ruke ili čak već postignuto. U stvarnosti, takvog objašnjenja nema. Postoje korelacije između moždane aktivnosti i iskustva, postoje neurološki opisi, postoje mjerenja, ali sve to još ne objašnjava kako iz fizičkih procesa nastaje unutarnja kvaliteta doživljaja.
Problem dodatno produbljuje sama ideja emergencije u složenim sustavima. Da bi neko svojstvo bilo doista emergentno, ono mora biti izvedivo iz svojstava nižih razina sustava. Kada, primjerice, promatramo pješčane valove, njihov se oblik može razumjeti iz svojstava zrnaca pijeska i djelovanja vjetra. Takav proces moguće je čak simulirati računalno.
Kod svijesti, međutim, nailazimo na potpuno drukčiju situaciju. U neuronima, električnim impulsima ili subatomskim česticama nema ničega iz čega se može izvesti crvenilo crvene boje, toplina vatre, gorčina žaljenja ili unutarnji osjećaj prisutnosti. Kastrup to opisuje ovim riječima:
„Osim ako netko nije spreman prihvatiti magiju, emergentna svojstva složenog sustava moraju se izvesti iz svojstava komponenti niže razine sustava. Na primjer, možemo zaključiti – pa čak i predvidjeti – oblik pješčanih valova iz svojstava zrnaca pijeska i vjetra. Sve to možemo staviti u računalni program i gledati simulirane pješčane valove koji se formiraju na računalnom zaslonu i izgledaju točno kao pravi. Ali kada je riječ o svijesti, ništa nam ne dopušta da zaključimo svojstva subjektivnog iskustva – crvenilo crvene boje, gorčinu žaljenja, toplinu vatre – iz mase, momenta, spina, naboja ili bilo kojeg drugog svojstva subatomskih čestica koje se odbijaju u mozgu. To je težak problem svijesti.“ – Bernardo Kastrup, Zašto je materijalizam glupost
Drugim riječima, materijalizam na ovom mjestu ostaje bez stvarnog odgovora. On može tvrditi da je svijest proizvod mozga, ali ne može pokazati kako taj prijelaz uopće izgleda. Upravo zato teški problem svijesti ostaje jedna od najvećih pukotina u materijalističkom svjetonazoru.
Drugi veliki problem materijalizma jest njegova nemogućnost da objasni podrijetlo života. Kako određene konfiguracije inertne, beživotne materije dovode do nastanka živih i svjesnih bića? Što uzrokuje prijelaz iz mrtve materije u živu, dišuću i misleću materiju? I ovdje materijalizam ne uspijeva ponuditi koherentan odgovor. Kastrup to sažima vrlo izravno:
„Nitko danas ne zna kako bi život mogao nastati iz mrtve materije. Postoje deseci teorija i još više slobodnih puteva nagađanja, ali nitko nikada nije uspio ponovno stvoriti život iz mrtve materije – proces koji se naziva ‘abiogeneza’ – u laboratoriju. Stoga jednostavno nema dokaza da je život ikada mogao nastati iz neživota isključivo mehanističkim putem. Pa ipak, mehanistička abiogeneza je neophodna za materijalizam. Bez nje bi se materijalizam raspao, jer ne bi uspio objasniti ono što je uopće zamislilo materijalizam: ljudski život.“ – Bernardo Kastrup, Kratki zavirci u onu stranu
To nije rubni problem, nego teško opterećenje za cijelu teoriju. Ako materijalizam ne zna objasniti nastanak života i ne zna objasniti nastanak svijesti, tada ne uspijeva objasniti upravo ono što nam je najbliže i najvažnije.
Zbog tih slabosti mnogi filozofi i znanstvenici sve više gravitiraju metafizičkim teorijama koje svijest promatraju kao primarnu komponentu stvarnosti. Neki tvrde da je svijest, ili barem neki oblik iskustva, svojstvena svim fizičkim entitetima. Taj je stav poznat kao panpsihizam ili paneksperimentalizam. Drugi pak smatraju da je sva stvarnost u svojoj osnovi mentalna te da je ono što tumačimo kao materiju tek manifestacija uma. Taj se pogled naziva idealizam. Baruss i Mossbridge pišu:
„Nalazimo se usred velike promjene. Materijalizam se povlači iz vidokruga, pri čemu se fizičke pojave smatraju primarnima, a svijest sekundarnima. Približavanje našim pogledima potpuna je promjena perspektive. Prema ovom alternativnom pogledu, svijest je primarna, a fizičko sekundarno. Drugim riječima, materijalizam se povlači i ustupa mjesto idejama o stvarnosti u kojima svijest igra ključnu ulogu.“ – I. Baruss i J. Mossbridge, Transcendentni um: Ponovno promišljanje znanosti svijesti
Iako materijalizam gubi utjecaj među onima koji se ozbiljno bave krajnjom prirodom stvarnosti, on je i dalje duboko utkan u zapadni svjetonazor. Teorije koje svijesti daju primarnu ulogu još nisu zahvatile širi kulturni duh vremena. No jednom kada to učine, posljedice će biti duboke i dalekosežne.
Prva velika promjena odnosila bi se na naš pogled na smrt. Materijalistička doktrina uči da je svijest emergentno svojstvo fizičkog mozga i da, kada mozak prestane raditi, završava i naše iskustvo te prestajemo postojati. Ako je, međutim, svijest ili um primarna stvarnost, tada mogućnost nekog oblika života nakon smrti, ili barem nastavka subjektivnog iskustva, više ne stoji izvan granica ozbiljnog razmišljanja. Iskustva bliske smrti, koja se proučavaju već desetljećima, nude anegdotske pokazatelje da se svjesno iskustvo može nastaviti i nakon fizičke smrti. Kastrup o tome piše:
„Ako je sva stvarnost u svijesti, onda vašu svijest ne generira vaše tijelo. Stoga nema razloga vjerovati da će vaša svijest nestati kada vaše tijelo umre. Vaše tijelo je jednostavno vanjska slika određene konfiguracije svijesti koju doživljavate dok ste živi. Kada umrete, ta konfiguracija – ili stanje – svijesti će se promijeniti, možda dramatično… Bismo li živjeli život drugačije – možda na manje tjeskoban, prisutniji i utemeljeniji način – kada bismo znali da smrt nije kraj svijesti? Kada strah od smrti više ne bi bio održiv kao instrument društvene kontrole ili ekonomske dobiti, kakve bi bile praktične posljedice za našu kulturu, gospodarstvo i društvo u cjelini?“ – Bernardo Kastrup, Kratki zavirci u onu stranu
Takva promjena imala bi goleme posljedice. Kada bi se ozbiljno prihvatila mogućnost da smrt ne označava kraj svijesti, ljudski bi se život počeo živjeti drukčije. Tjeskoba koja proizlazi iz straha od konačnog nestanka izgubila bi dio svoje moći. Promijenio bi se odnos prema vremenu, prisutnosti, kontroli pa i prema društvenim i ekonomskim mehanizmima koji se često oslanjaju upravo na taj strah.
Druga promjena ticala bi se urođenih ljudskih sposobnosti. Pod utjecajem materijalizma uvriježilo se uvjerenje da su ljudske moći strogo ograničene zakonima Newtonove fizike. Psihokineza, odnosno djelovanje na daljinu, vidovitost, odnosno percepcija bez osjetilnih organa, ili telepatija, odnosno izravna komunikacija između umova bez pomoći osjetila, u materijalističkom su okviru unaprijed proglašene nemogućima. No kada bi se materijalizam napustio, nestala bi i nužnost da se ti fenomeni unaprijed isključuju.
Ako je svijest primarna, tada tzv. paranormalni fenomeni više ne bi mogli biti otpisani samo zato što se ne uklapaju u mehanicistički model. Kastrup zato postavlja važno pitanje:
„Ako bi a priori osnova protiv parapsihologije nestala, tako da bi se kritični resursi i ljudi mogli posvetiti njoj u mnogo većim razmjerima nego ikad prije, što bi znanost mogla otkriti u ovom području?“ – Bernardo Kastrup, Kratki pogledi izvan nje
Treći način na koji bi se svijet promijenio nakon napuštanja materijalističke dogme odnosi se na medicinu, područje koje je danas snažno oblikovano upravo materijalističkom paradigmom. Većina liječnika promatra tijelo kao stroj i polazi od pretpostavke da liječenje bolesti zahtijeva intervencije koje popravljaju njegove oštećene dijelove, bilo kroz operaciju, bilo kroz lijekove. Mnogi su toliko duboko uronjeni u taj okvir da i mentalne poremećaje, poput depresije ili anksioznosti, ponajprije tumače kao posljedicu problema u kemijskom sastavu mozga. Kastrup tu sliku opisuje ovako:
„Današnji zdravstveni sustavi tretiraju nas kao biološke robote jer nas materijalistička metafizika definira kao takve. Posljedično, liječnici se često ponašaju kao mehaničari, umjesto kao iscjelitelji.“ – Bernardo Kastrup, Kratki zavirci u onu stranu
Ako bi se svijest smatrala temeljnim aspektom stvarnosti, a ne pukim epifenomenom mozga, pristup liječenju morao bi se iz temelja promijeniti. Tada više ne bi bilo dovoljno usredotočiti se isključivo na fizičke simptome. Psiha ili svijest bila bi prepoznata kao primarna sila i u uzroku bolesti i u njezinu liječenju. Iscjeljenje bi uključivalo promjene na razini psihe, a ne samo na razini tijela. Ovu mogućnost već djelomično potvrđuju fenomeni placebo i nocebo učinka, no ona bi dobila mnogo ozbiljnije mjesto kada bi panpsihizam, paneksperimentalizam ili idealizam postali dio šireg kulturnog horizonta. Kastrup to objašnjava ovako:
„Integrativna medicina obuhvaća niz pristupa zdravstvenoj skrbi usmjerenih na interakciju uma i tijela. Za razliku od uobičajene materijalističke medicine, koja tijelo pacijenta tretira kao biološki mehanizam, integrativna medicina nastoji izliječiti cijelo biće, uključujući – i često počevši od – nečijih psihičkih i emocionalnih funkcija. To je holističkiji pristup liječenju koji je, zbog metafizičke pristranosti koju nosi uobičajen materijalistički svjetonazor naše kulture, uglavnom bio zanemaren tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.“ – Bernardo Kastrup, Kratki zavirci u onu stranu
Možda najdublja posljedica nadilaženja materijalizma ticala bi se smisla života i moralne odgovornosti. Prema materijalističkoj doktrini, čovjek je tek prolazna konfiguracija materije, a njegovo subjektivno iskustvo potpuno nestaje s krajem fizičkog života. Takav pogled lako vodi prema nihilizmu, prema osjećaju da je sve kratkotrajno, privremeno i u konačnici bez dubljeg značenja.
Ako je svijest temeljna, tada se mijenja i smisao života. Ako se subjektivno iskustvo na neki način može nastaviti i nakon fizičke smrti, tada način na koji živimo ovdje i sada dobiva daleko veću težinu. Ta mogućnost daje našem postojanju kozmičku ozbiljnost i može nas potaknuti da živimo kreposnije, svjesni da naši postupci, misli i ponašanja možda imaju posljedice koje nadilaze granice jednoga života. Ta ideja prisutna je u mnogim velikim religijskim tradicijama. Nalazimo je u učenju o karmi u istočnim religijama, kao i u abrahamskoj ideji božanskog suda i besmrtnosti duše.
Na kraju vrijedi zastati uz riječi Maxa Plancka, njemačkog fizičara, dobitnika Nobelove nagrade, jednog od začetnika kvantne mehanike i jednog od utemeljitelja moderne fizike. Nakon desetljeća proučavanja krajnje prirode stvarnosti i dubokog istraživanja svojstava materije, Planck je zaključio da u temelju stvarnosti ne leži materija, nego duh. Njegove riječi glase:
„Kao fizičar, a time i kao čovjek koji je cijeli svoj život proveo u službi najprizemnije znanosti, naime istraživanja materije, nitko me neće smatrati sanjarom. Nakon svih mojih istraživanja atoma, dopustite mi da vam kažem ovo: ne postoji materija kao takva. Sva materija nastaje i postoji samo zahvaljujući sili koja pokreće atomske čestice u oscilaciju i drži ih zajedno u tom najmanjem od sunčevih sustava… moramo pretpostaviti, iza te sile, svjestan, inteligentan duh. Taj duh je krajnje podrijetlo materije.“ – Max Planck, Priroda materije
Ta misao snažno sažima ono što materijalistički zapadni svjetonazor uporno odbija ozbiljno razmotriti. Ako je svijest, duh ili um dublji od materije, tada se cijeli naš pogled na stvarnost mora promijeniti. A s tom promjenom otvorio bi se i drukčiji pogled na čovjeka. Tada ljudski potencijal više ne bi bio sveden na ograničenja jednog mehanicističkog modela svijeta. Otvorio bi se prostor za drukčije razumijevanje smrti, dublje poimanje zdravlja, ozbiljniji odnos prema moralu i snažniji osjećaj smisla.
Upravo zato zapadni svjetonazor, sve dok ostaje zarobljen u materijalističkoj dogmi, uistinu ograničava ljudski potencijal. Ograničava ga na razini mišljenja, na razini kulture, na razini medicine, na razini etike i na razini same egzistencijalne imaginacije. On sužava ono što smatramo mogućim i time sužava i naš život. Kada bi se taj okvir napokon počeo mijenjati, čovjek bi možda prvi put nakon dugo vremena ponovno mogao sagledati sebe u širem, dubljem i istinitijem svjetlu.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
