Željeli mi to ili ne, bili mi toga svjesni ili ne, svi smo mi glumci na pozornici ovoga svijeta i čitav svoj život igramo uloge kroz koje se naši životi međusobno isprepliću, a mi sami se uspinjemo pa potom silazimo tim našim stepenicama života.
Od trenutka svoga dolaska na ovaj svijet, iako toliko sićušni i potpuno nesvjesni bilo čega i bilo koga, već smo se našli na pozornici života i započeli igrati dodijeljenu nam ulogu. Novorođenče. Klap! Malo dijete. Klap! Malo veće dijete. Klap! Punoljetnik. Klap! Zreo čovjek. Klap! Starac. Klap! Kao što se na filmskoj klapi izmjenjuju brojevi scene, kadra, filmske role, redatelja, direktora fotografije i drugi podaci pomoću kojih se kasnije u montaži usklađuju zvuk i slika te pronalaze scene i kadrovi za materijal iz kojega nastaje film, tako se i na klapi našeg životnog puta, uz ove prethodno navedene uloge (nazvat ću ih “iste” jer ih svatko od nas (uz uvjet da ih doživi u vremenu) putem dobije u nekom trenutku kronološke vremenske trake svoga života), ispišu i one uloge koje su mnogo više ili potpuno “samo naše” i koje, baš zbog te svoje osobine, u konačnici životima svakoga od nas daju onaj jedinstveni lifestory pečat (na filmskoj traci to je nešto poput imena projekta).
Željeli mi to ili ne, bili mi toga svjesni ili ne, svi smo mi glumci na pozornici ovoga svijeta i čitav svoj život igramo uloge kroz koje se naši životi međusobno isprepliću, a mi sami se uspinjemo pa potom silazimo tim našim stepenicama života. Ponekad uranjamo toliko duboko da u tim trenucima, razdobljima nepreglednih dubina i silazaka na samo dno osjećamo da nikada više nećemo izroniti, spasiti se (i to je djelomično točno jer uvijek kada uspijemo izroniti to više nismo oni stari mi, već obnovljeni mi, spremni za novi film), a ponekad odlijećemo tako daleko i visoko poput nebeskih ptica koje se samo kao neke točkice vide s onoga mjesta na zemlji na kojemu smo donedavno stajali i gledali obzor. A osnovni i konačni smisao svih tih naših kretanja je rast naše duše, odnosno nas samih kao vječnih bića koja su ovdje tek u prolazu.
Naše ime i prezime, naše zanimanje i zvanje, naš status u obitelji, poslovnom okruženju i društvenoj zajednici… sve to su oznake naših brojnih uloga u ovome svijetu s kojima se identificiramo. Istovremeno igrajući toliko uloga na pozornici svoga života (netko je, primjerice, nečiji sin, nečiji otac, nečiji suprug, vizualni umjetnik, član kluba prijatelja knjige… i još tko zna što sve ne), čovjek se nesvjesno identificira s pojedinim svojim ulogama, često zaboravljajući zašto je uopće došao na ovu pozornicu, koji je smisao svih tih predstava (u kojima je ponekad jedini lik, a ponekad lik koji je u interakciji s drugima) i oblačenja i svlačenja sa sebe svih tih kostima.
Ogoliti se do kraja, do srži svoga bića, do onog dijela koji (kod većine nas) postane vidljiv tek kada “sve maske padnu”, kada sve one uloge o kojima je bila riječ nestanu (jer drugo nam ništa ne preostaje)… E, tada započinje s igrom ona uloga svakoga od nas koja je jedina prava. Jedina istinska. Jer je povezana sa suštinom našeg bića, sa svrhom naše duše, a istovremeno odvojena od vanjskih etiketa naše osobe, oslobođena obilježja po kojima se raspoznajemo u masi na pozornici života. Oslobođena od ega.
Jer taj “gospodin” Ego, da bi se osjećao živim, neprestano iznova traži nove potvrde svoga postojanja ispunjavajući nas moranjima da budemo veći, viši, vrjedniji, bolji od nekog drugog, da pripadamo (nekome i/ili nečemu), da jesmo samo ako ispunimo, ostvarimo ovo ili ono u svijetu fizičkoga i materijalnoga. I začarani tim moranjima i brojnim ulogama koje odigravamo na pozornici svojih života kako bismo udovoljili tim moranjima ega, nesvjesno se sve više udaljavamo od samih sebe, od onoga što zaista jesmo kada smo “samo to” što jesmo. A upravo takvi i jedino takvi i trebamo biti.
Zato budite (ili barem težite to postati) vjerni onome što postoji unutar vas. Jer jedino djelujući u skladu s “onim svojim unutra” možete odigrati svoju jedinu pravu ulogu. To je ona koja, govoreći jezikom ega, u konačnici biva nagrađena Oskarom. No, za razliku od ega, koji, da bi se osjećao živim, traži fizički vidljivu, razvikanu potvrdu svoje vrijednosti (koja je prolazna jer nestaje s prolaznošću uloga i trenutačnih obilježja identiteta u funkciji rasta ega), “nagrada” za uspješno ostvarenje ove jedine prave vaše uloge, govoreći jezikom duše, je sloboda. Sloboda da takvi kakvi jeste u suštini svoga bića budete u miru sa samima sobom i sa svijetom oko sebe.
Nije li postizanje takvog stanja bića najljepši mogući način da se zahvalimo što smo dobili priliku svratiti Ovdje?
Martina Setnik
