Non bene pro toto libertas venditur auro
Na staroj gradskoj zastavi našeg jedinstvenog, prekrasnog i slobodarskog Dubrovnika napisana je riječ Libertas.
Libertas je slogan grada Dubrovnika, a to je latinska riječ za slobodu. U Dubrovačkoj Republici, sloboda se smatrala jednom od najvećih životnih vrijednosti. Ona je među prvima u svijetu zabranila ropstvo, donijevši odluku o zabrani 1418. godine. Na tvrđavi Lovrijenac na kamenu piše latinski natpis: “Non bene pro toto libertas venditur auro”, što na hrvatskom jeziku znači “Sloboda se ne prodaje za sve zlato”. Dubrovački književnik Ivan Gundulić opjevao je himnu slobodi u pastoralnoj drami “Dubravka”: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo”.
Zbog te riječi ljudi su se borili i ostvarili živote koje su željeli. Usprkos tami i strahu koji ih držao. Podigli su se da bi univerzalno i vječno pravo svakog pojedinca i naroda ostvarili i živjeli s ponosom. Ta riječ ima težinu pod kojom su se ljudi borili. Za slobodu robova, za slobodu kmetova, radnika, žena, ljudi određenih rasa i svih obespravljenih.
I dok gotovo sve novine i jedan dio internetskih portala unisono ponavljaju, poput papagaja, potpuno iste riječi (kao da dolaze iz istog izvora?!), otvoren je tek manji, neznatan (često cenzuriran) dio medijskog prostora da se čuje i druga strana, strana za slobodu izbora o cijepljenju i propitkivanja ovih nelogičnih i segregirajućih mjera nametnutih od ove režimske strukture. Svi oni koji ne podržavaju taj narativ su stavljeni u medijski kavez (a neki trenutno i doslovni u vidu pritvora) te kao da ne postoje.
Kao da nas nema. E, ima nas.
Ima nas, koji smo dovoljno pismeni da možemo čitati između redaka ono što nam agitpropova marketinška agencija uporno gura u novinama, na radiju i TV-u. Ima nas, koji vidimo da nam se gura laž pod kapom istine. Ima nas, koji možemo normalno razgovarati i prihvaćati realnost, ma kako nam se ona ne sviđala. Ima nas, koji nismo pali pod utjecaj nametnutog straha i koji nismo obezglavljeni istim. Ima dovoljno onih koji stavljaju slobodu prije svega, bez obzira na posljedice. Jer ta sloboda oslobađa sve, i cijepljene i necijepljene.
Prema službenim medijima i vladi, formalno su svi ljudi jednaki. Samo su neki “jednakiji”.
I oni mogu na posao, u kazališta, na koncerte, u sve državne institucije, bez ausvajsa. Dok oni manje jednaki, mogu kroz žicu gledati “radosna lica” cijepljenih. Sloboda ne diskriminira jer bilo koja podjela nije sloboda, čak ni za one koji poslušno stanu u red i svom blaženom neznanju misle da su spašeni i prosvijetljeni ako ispruže ruku za jednu bocku (i još jednu, i još jednu, i …).
Ako se dogodi, a događa se sve više i više, da podignemo glas i povičemo sloboda za sve, onda postajemo nepoželjni i odbačeni.
A zašto?
Zar mi nemamo oči? Zar mi nemamo ruke, noge, osjetila, naklonosti, strasti? Zar se ne hranimo istim jelima i ne ranjava nas isto oružje? Zar nismo podložni istim bolestima, i zar nas ne iscjeljuju isti lijekovi? Zar nam nije zimi hladno, a ljeti vruće? Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? Ako nas golicate, zar se ne smijemo? Ako nas otrujete, zar ne umiremo?
Ako nas povrijedite, zar da se ne branimo?
ATMA
