Služiti Boga ne znači odreći se materijalnoga. Boga se itekako služi zarađujući za sebe i svoje te ostajanje čestitim u strukturi koja okreće leđa pravim vrijednostima. Izazovi i testovi su tu svakoga dana, a mi svakoga dana najčešće nesvjesno donosimo odluku kome doista služimo i što nam to donosi.
”…Ništa nije vaše. Baš ništa, shvaćate li? Ništa živoga vi zapravo ne posjedujete. Ni svoju odjeću pa ni svoja tijela. Sve je od Tvorca. Čak i pijesak je od Tvorca! Sve što ste stekli ostavit ćete. Rodite se goli i bosi i umrete goli i bosi.” – govorio je Učitelj.
Jedno od najčešćih pitanja vezano za duhovnost u današnje vrijeme je: zbog čega duhovni učitelji naplaćuju svoje usluge? Ako su produhovljeni što će im taj novac i zašto su im takve cijene?!? To doista zbunjuje sve one koji ”se interesiraju” za duhovnost. One koji bi rado nešto radili, ali zapravo ne rade.
To je zapravo veliki broj onih koji duboko u sebi nose poziv, ali koketiraju sa duhovnošću već tko zna koliko dugo. Zahvalan sam što mi je na to pitanje odgovoreno, isprva riječima, a nakon nekog vremena i nutrinom.
Pravi duhovni Učitelj ne radi svoj posao zbog novaca, iako naplaćuje svoj rad s ljudima – kroz posvećenost Bogu. Ako se nađete u prilici biti blizu duhovnog Učitelja na neki duži period uvidjet ćete da novac za njega/nju nema niti približno isti značaj kao onaj koji mu mi pridijevamo.
Uočiti ćete, ukoliko nije riječ o šarlatanu ili nekome tko koristi stečene moći za manipulaciju i profit, koliko ta osoba poklanja i pored svoje ”naplate”. Znat ćete da ste našli pravu stvar kada platite novcem njegovu/njezinu uslugu, a nakon toga osjećate i dalje jedan plemeniti dug i zahvalnost, jer znate da se zapravo ne može novcem platiti ovo što dobijete, možete to jedino novcem – simbolizirati.
Moram priznati da je pitanje naplate duhovnih dobara i mene opsjedalo do prije nekoliko godina dok sam bio student s vrlo malo novaca, a kratki tečajevi i intenzivi su po 300-400 ili više eura. Zašto bi ”prosvjetljenje” ili osvješćivanje moralo toliko koštati?
No već u korijenu ja sam na novac gledao kao na nešto što nemam, bio je izvor moje frustracije i mojega nedovoljnog samopoštovanja. A prava i dosljedna duhovna praksa i nekakvi rezultati bili su nešto nepoznato. Unatoč svim knjigama, svim nastojanjima, težnjama, pitanjima i traganju – nisam posve shvaćao!
Kada bi smo na novac pogledali duhovnim očima i vidjeli njegovu pravu narav, te nam iz toga odnosa prema novcu on protječe životom kao rijeka kroz tjesnac – tada ne bi smo morali ništa pitati. Tako i Majstor; on ne oskudijeva niti se razbacuje. On samo pušta da novac teče kao energija. Slično tekućoj vodi novac se može ustajati, može usmrdjeti čovjeka.
Neprirodno je pokušati blokirati energiju, iako je posve uobičajena praksa danas – pokušati gomilati ako je to ikako moguće. Naime, iz te perspektive biste lako uvidjeli zbog čega Učitelji naplaćuju svoj rad i svoj trud i svoj dar. I zbog čega primaju.
Čovjek današnjice toliko je materijalno isfrustriran i proračunat da od duhovnjaka očekuje vidjeti nekakav herojski uzor kojemu ne treba niti zrno riže da bi živio, naime, da bdije od zraka i lebdi nad učionicom ili da se neustrašivo smrzava kao vrapčić na grani i ovisi o našoj milostinji.
Mnogi duhovni učitelji današnjice uče nas kako se odnositi prema novcu i koja je njegova istinska narav! U materijalističko doba doista nam trebaju upute u ovladavanje energijom koja je novac tj. novcem kao energijom, a ne kapitalom i vrijednošću za sebe.
Novac nije bitan, ali sigurno nije ni nebitan! U današnje vrijeme on ima specifičnu i dvojaku ulogu, onu vrednovanja i onu moći, time i manipulacije.
Kako znati zbilja primati novac i trošiti novac bez vezivanja za isti? Kako biti protočan?!? – to nas uče mnogi današnji poslanici. Novac nije samo bitno zaraditi. Bitan je način na koji ga zarađujemo. Ljudi danas ne mogu uštedjeti i jer su isfrustrirani svojim poslom, a nezadovoljstvo hrane impulzivnom potrošnjom, često izvan vlastitih mogućnosti.
Trpim ovakav rad pet do šest dana tjedno = zaslužujem nagradu i neću si je uskratiti. Otprilike takvo ”pozitivno potkrepljenje” koristimo u našem amaterskom odgoju sebe samih. On je utemeljen na praksi trpljenja.
Čovjekov odnos prema materijalnosti jedna je od temeljnih lekcija na ovome svijetu. Ego po svojoj prirodi posvaja i poistovjećuje sebe do određenog dijela sa onime što posvaja. Predmeti govore o njemu/njoj. ”Posjedovanje” i baratanje zgrušanom energijom koju doživljavamo uskim spektrom osjetila i nazivamo ”zlatni sat”, ”sportski auto” ili ”kuća na moru” praksa je najčešćeg oblika iluzije materijalnosti. Prastara vijest. Znam.
Einstein je komično sročio kako je materijalni svijet iluzija, iako jedna vrlo uporna iluzija. Bilo da je govorio u vjerskom ili kvantno fizičkom aspektu, bio je u pravu.
Onima koji su donekle osvijestili sebe možda nije teško uvidjeti istinitost toga da doista živimo u iluziji ako mislimo da su majica na našim leđima, naš kompjuter i auto za koji smo radili sve te sate doista u stvarnome smislu naši, slika nas ili naš identitet, ali velikoj većini nas teško je doista zaživjeti tu spoznaju. Spoznaju da su stvari samo oblik tečne i protočne energije koji poklanjamo svijetu i svijet nam vraća po našem izboru, otvorenosti i mogućnostima. Spoznaju da su stvari doista samo sjena lišća na vjetru za oblačnoga dana.
Kao dio Boga, božanskog plana i volje – one jesu svete, ali opipljive stvari su jednako tvarne i naše koliko i treperavi dim, voda ili zrak. Nitko nema vodu, mi samo koristimo vodu, kanaliziramo je. Zadržavanje vode je, metaforički i doslovno, poremećaj i plodno tlo za bolesti uma i tijela.
Dovoljno nam je pogledati vlastite roditelje i njihovu životnu borbu za ”srećom” i ”mirom”, za svojim otokom pod suncem – materijalnom sigurnošću. I dalje im grč straha šara lica i potkrada san, a bilo kakvu istinsku vjeru im podriva briga o vječitom sutra.
Teško je pojmiti čovjeku da i bez svega što naoko posjeduje baš ništa bitnoga izgubio ne bi niti bi mu bilo uskraćeno. To se najčešće može pojmiti jedino kroz iskustvo kraha! Usput budi rečeno, mnogi duhovni učitelji današnjice su se probudili nakon jednog takvog iskustva kraha.
Današnji standardi sreće nemaju istinsku vezu sa srećom. No bez osobnoga iskustva takve istine nisu baš na raspolaganju da bi se zaživjele same po sebi. Po prirodi, energija i vjera nisu nešto što će grafikon ili argument učiniti posve vjerodostojnima. Kao što sam naveo ranije, argumenti se bore u srcu, a ne umu.
Nećemo moći sve istine matematički opisati. Barem one najveće opiru se logici. Teško je pojmiti i zaživjeti da ”stvari” dolaze na najneposredniji način od Boga, da su tečne, da nisu mjerilo nas, iako u današnje doba ”govore o nama”. Zemlja kao planet je najgušći i najmaterijalniji planet, strahovito zavodljivo i divlje predivno mjesto.
Druga strana medalje je jedna široko rasprostranjena iluzija koja nastaje čak pri samoj duhovnosti; ona koja se povodi za dojmom da posjed/novac/materijalna dobra bivaju suvišnosti kojih se treba odricati i koje trebamo prezirati. Jednim dijelom to je zastario judeo-kršćanski obrazac koji se izvitoperio ili ostao ”nedotumačen”, a dijelom fatalistička krajnost kojoj je čovjek često sklon.
Naime, nismo došli na ovaj svijet i baš u ovo društvo kako bi ga odbacili, već da njime ispravno gospodarimo. Stvarnost je pitoma i draga živina ako joj pristupamo kao gospodari svoje duše i služimo. Ali, tko od nas ima hrabrosti služiti? Tko ima hrabrosti biti ponizan?
I tko uopće zna, da se time dobije više nego svim zgrtanjima i proračunima? Naime, stvari nisu dobre ni loše, pogrešan je naš odnos prema njima, a samim time i odnos prema sebi i drugima.
Čudnim čudom, oni koji daju i naoko ”rasipaju” prema drugima i braći – uvijek imaju dovoljno i nikada ne oskudijevaju, dok oni koji zgrću i imaju čitave otoke i špilje bogatstva većinom uvijek trebaju još, češće vide ono što im fali i pokušavaju si to priskrbiti te ne spavaju pretjerano mirno. Zar je teško uvidjeti jednu “suptilnu” zakonitost?
Slično kao i ego s kojime se duša združila tako i materijalno u materijalnom svijetu ima svoje mjesto i svoju svrhu. Nismo bez razloga posađeni upravo u ovim sferama i ovim lekcijama.
S druge strane, svatko od nas ipak ima drugačiju priču! Nemamo svi iste lekcije, iste karme niti iste sudbine. Za neke je najbolja stvar prosperirati financijski dok je nekima potrebno posve se odreći svih posjeda. Ovisi o slučaju i lekcijama. Ovisi o našim navezanostima.
Poanta je da se riješimo navezanosti i postanemo protočni. Onaj koji posve ne cijeni novac trebao bi ga početi cijeniti, zaraditi te zavrijediti, a onaj koji štuje samo novac mora ga protratiti da bi vidio da novac nije božanstvo, već samo oruđe materijalnog svijeta – a sve to da bi stvari sjele na svoje mjesto, a priča krenula svojim tokom.
Jer što su doista u svojoj srži – materijalna dobra? Ekonomski i pravno gledano novac je samo apstraktni dug. Prirodoslovno; materija je zgusnuta energija na nešto sporijoj vibraciji. Mentalno, novac je način vrednovanja sebe i svoga rada, jer je rad temeljni vid funkcioniranja i opstanka u materijalnom svijetu.
Još bitnije i posve zaboravljeno – rad je osnovni način slavljenja Boga. No to je tako staromodno za reći, zar ne?! Nadalje duhovno, novac je opet samo vid energije i protočnosti kao odnosa sa svijetom i ljudima.
Nekoć prije nije bilo novca, a u nekoj budućnosti opet ga neće biti. Naime, u ovom periodu Zemlje i duhovnog razvoja, po Vedama poznato kao ”kali yuga”, novac postaje mjerilo svega pa tako i nomen ”propasti” čovjeka i božanskih vrijednosti. Mi koji živimo u ovome dobu ne možemo funkcionirati bez novca.
Služiti Boga ne znači odreći se materijalnoga. Boga se itekako služi zarađujući za sebe i svoje te ostajanje čestitim u strukturi koja okreće leđa pravim vrijednostima. Izazovi i testovi su tu svakoga dana, a mi svakoga dana najčešće nesvjesno donosimo odluku kome doista služimo i što nam to donosi.
Robert Marinković/transformacijasvijesti
